Hrvati moraju znati biti i Srbi, a Srbi i Hrvati

U povodu šibenskog skandala u kojem je ravnatelj Tehničke škole Josip Belamarić cenzurirao izložbu o Anni Frank, nakon čega su je organizatori odlučili povući u punom smislu riječi, što nesumnjivo otkriva sadržaj hrvatskog revizionizma, povjesničar i vođa Nove ljevice prof. Dragan Markovina postavlja vrlo važno pitanje. Pokušao bih na njega dati odgovor koji možda neće odgovarati svima i koji čak neće biti dovoljan ni onima koji prate ovu kolumnu već gotovo 22 godine, ali koji je meni suvisao i potkrijepljen dvama doživljajima koje sam imao jučer u Banja Luci.

Markovina kaže da je prijeko potrebno moći odgovoriti što se s hrvatskim društvom dogodilo u proteklih 25 godina. I, što je još važnije, kako izići iz tog stanja u kojem je nacionalizam ključna preporuka za status u društvu i poziciju u javnom sektoru.

U Hrvatskoj se dogodio rat, oko toga se svi slažemo. Ali rat je bio i dogovorena stvar kako bi gospodari rata stvorili etnički homogenizirane prostore, pa je tako, kako je velikosrpski projekt imao namjeru potjerati Hrvate želeći sjedinjavanje ”svih srpskih zemalja”, i odgovor HDZ-a i neoustaštva bio etnički ”počistiti” Srbe.

Republika Hrvatska je smanjila postotak manjina u ukupnom udjelu stanovništva sa 22 na 9 posto. Najgore su prošli, naravno, Srbi. Velik dio njih se i srami izjašnjavati kao Srbi, pa otuda tih famoznih 16 i kusur tisuća ”hrvatskih pravoslavaca” s kojima računaju bedaci iz Projekta Velebit.

U Hrvatskoj se dogodio rat, oko toga se svi slažemo. Ali rat je bio i dogovorena stvar kako bi gospodari rata stvorili etnički homogenizirane prostore, pa je tako, kako je velikosrpski projekt imao namjeru potjerati Hrvate želeći sjedinjavanje ”svih srpskih zemalja’,’ i odgovor HDZ-a i neoustaštva bio etnički ”počistiti” Srbe

Proces etničkog čišćenja se nastavlja, pa će biti zanimljivo kako će zboriti hrvatski premijer Andrej Plenković ovih dana u društvu Benjamina Netanyahua: kao dobar kompić lika koji bi potarasio Palestince, zašto ne, modelom kojim se Hrvatska riješila i rješava svojih Srba ili će se dogoditi čudo da Plenković u Izraelu razgovara s kolegom onako kao što u Hrvatskoj razgovara, recimo, s Miloradom Pupovcem.

A predsjednik SNV-a pokušava spasiti što se spasiti može na fin način umjesto da se, što bi konačno bio red, pred Banske dvore ili pred HEP dovede nekoliko tisuća Srba, pa da u svijet ode slika o pravoj Hrvatskoj, o današjoj Hrvatskoj i o svima vladama, navodno lijevim i navodno desnim, koje sustavno, jer se o etničkom čišćenju radi, ne žele uključiti struju ili pustiti vodu Srbima povratnicima, što je nastavak politike spaljene zemlje o kojoj sam se vlastitim očima osvjedočio u, recimo, Kistanjama. Gdje je sve spaljeno, što će reći: odite u vražju mater i ne vraćajte se nikada više.

Što je zajedničko Josipu Belamariću i onima koji neće dati struju i vodu Srbima, a imali su u svim tim selima i jedno i drugo i svu ostalu potrebnu infrastrukturu sve do rata 1991.? To da nemaju zdrav odnos prema ratnim zločinima i zločincima. I tako će biti sve dok se, kao što je rekao prošli tjedan novinar Tomislav Jakić na tribini Privrednika, ”ne ustrojimo kao građansko društvo”.

Bit ćemo u problemima sve dok rat bude temelj i sadržaj javnog prostora. A da ne govorim u što ćemo se pretvoriti ako biskupi Košić i Pozaić s gomilicom ustašoida uspiju u namjeri da se ”Za dom – spremni” legalizira (na čemu se radi punom parom) ne samo kao pozdrav u Hrvatskoj vojsci, već kao ”dobar dan”, ”pomoz Bog”, ”hvaljen Isus i Marija”, ”merhaba”, ”šalom”, ”bok”, ”ciao” ili ”zdravo”.

Ja pak mislim da sam građanin i zato je sve tuđe i moje, a sve moje dozvoljavam da bude i tuđe.

Znate dokle će nacionalizam biti ključna preporuka za status u društvu i poziciju u javnom sektoru? Dok ne vratimo pravo građanstva svim marginaliziranima, dok ne vratimo jednakost; jer nema slobode, govorio je nedavno Milorad Pupovac, i nema bratstva bez jednakosti. Zar je obnova najcrnje prošlosti zalog budućnosti?

Što je zajedničko Josipu Belamariću i onima koji neće dati struju i vodu Srbima, a imali su u svim tim selima i jedno i drugo i svu ostalu potrebnu infrastrukturu sve do rata 1991.? To da nemaju zdrav odnos prema ratnim zločinima i zločincima i tako će biti sve dok se, kao što je rekao prošli tjedan novinar Tomislav Jakić na tribini Privrednika, ”ne ustrojimo kao građansko društvo”

Bit ćemo u problemima o kojima govori Dragan Markovina dokle god budemo društvo straha, dok ne potisnemo divljaštvo, dokle god dopustimo da se zlo proglasi dobrim.

Stajao sam tako jučer u Banja Luci pred ikonama iz srpskih manastira širom Bosne i Hercegovine, pred neprocjenjivim blagom čudom sačuvanim, koje potječe iz XVI., XVII. i XVIII. stoljeća.

Da, dobro kažem, čudom sačuvanim, kao što su neke ikone manastira Žitomislić (jedan od kulturno najznačajnijih pravoslavnih manastira Hercegovine i cijele BiH), koji su do temelja srušile snage HVO-a 1992. godine, spašene tako što su bile odnesene u Beograd na restauraciju prije uništenja manastira.

Ta izložba, koju su priredili entuzijasti predvođeni voditeljem Vladina ureda za odnose s vjerskim zajednicama RS-a Draganom Davidovićem i akademikom prof. Milivojem Unkovićem, izuzetno je važna. I dok sam promatrao te ikone, sjetio sam se svojih profesora na teologijama u Rijeci i Zagrebu koji su nas uvodili u istočno bogoslovlje i u pravoslavnu duhovnost i tumačili nam da je to i naša zajednička kršćanska baština, kao što je i ćirilica naše hrvatsko pismo.

Ikone, to ću reći kao vjernik, Bog je sakupio na jednome mjestu da osvijestimo da smo braća, kako mi nedavno reče patrijarh srpski gospodin Irinej, braća Slaveni i braća u Kristu.

Čuo sam jučer i istinitu priču o monahu koji 1993., već jako star, uspijeva posjetiti srušenu crkvu u rodnome Stocu, crkvu u kojoj se zamonašio i služio, i u polumraku i u šoku pred spaljenom i devastiranom crkvom u pepelu nogom udari u metalni predmet. Sakrije ga pod mantiju i ponese sobom. Kasnije će prepoznati kalež koji mu je majka poklonila kod ređenja i s kojim je kao mlad slavio svetu liturgiju u toj sada spaljenoj pravoslavnoj crkvi.

Čuo sam jučer i istinitu priču o monahu koji 1993., već jako star, uspijeva posjetiti srušenu crkvu u rodnome Stocu, crkvu u kojoj se zamonašio i služio, i u polumraku i u šoku pred spaljenom i devastiranom crkvom u pepelu nogom udari u metalni predmet. Sakrije ga pod mantiju i ponese sobom. Kasnije će prepoznati kalež koji mu je majka poklonila kod ređenja i s kojim je kao mlad slavio svetu liturgiju u toj sada spaljenoj pravoslavnoj crkvi

Ovo vam hoću kazati: Bog je tom monahu stavio taj kalež na put da ga podsjeti kako unatoč svim nedaćama koje je doživio i grozotama kojima je svjedočio tijekom života treba ustrajati u dobru i u ciljevima koje si je postavio.

A naši ciljevi moraju biti ili, ako nisu, postati mir i pravda. Budemo li ustrajni u tome da to postignemo, bit će nas sve više. Pa i kada u nekoj sredini ne bude dovoljno Srba, bit će Hrvata koji će prihvatiti baštinu Srba i obratno – gdje ne bude dovoljno Hrvata, bit će Srba, gdje ne bude Bošnjaka, bit će Židova, gdje ne bude ovih bit će onih.

I tada, kada jedni druge prihvatimo kao braću i sestre, mimo načina molitve, pa čak i mimo vjere ili nevjere, kriteriji za pozicioniranje u društvu će biti samo čestitost, moralnost i dobrota.

Naravno da bi bilo dobro da Andrej Plenković ne odglumi pijetet pred vječnom vatrom koja gori u Yad Vašemu i da se dogodi onaj pomak u njegovom srcu koji je toliko važan za Hrvatsku. Jer bilo bi od neizmjerne važnosti da osjeti moralnu krivicu što pripada narodu koji je okrvavio ruke u holokaustu, a slijedom toga da prihati teret odgovornosti i da ne popusti ustašama u Republici Hrvatskoj.

Ukoliko se to ne dogodi, ukoliko Ministarstvo kulture ili gradonačelnik Milan Bandić ne kažu ”pa haj’mo donijeti te ikone iz Banje Luke u Zagreb, jer treba osvijestiti da slično blago propada i u našoj zemlji”, ukoliko revizionisti nastave maltretirati hrvatsku javnost neobaviješteni da je revizionizam kao projekt već odavno u svijetu kapitulirao, ukoliko političkim elitama i dalje bude karakteristično nedostajanje volje da se popravi raspoloženje prema drugima i drugačijima, mi ne smijemo odustati.

Ponavljam, mi ne smijemo odustati. Premda ulazimo u zonu i vrijeme velike neizvjesnosti, jedno nam treba biti orijentir: baština.

Otvorenost, jasnoća i ono što se često naziva transparentnost jedini su okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve. Politika ima svoje logičke okvire. Kao i teatar. U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti.

Naravno da bi bilo dobro da Andrej Plenković ne odglumi pijetet pred vječnom vatrom koja gori u Yad Vašemu i da se dogodi onaj pomak u njegovom srcu koji je toliko važan za Hrvatsku. Jer bilo bi od neizmjerne važnosti da osjeti moralnu krivicu što pripada narodu koji je okrvavio ruke u holokaustu, a slijedom toga da prihati teret odgovornosti i da ne popusti ustašama u Republici Hrvatskoj

Nasuprot tome, na veliku žalost, još se uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

”Nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan ako svi narodi nisu slobodni”, tumačio je Vlado Gotovac. Ja bih volio da se uspijemo poistovjetiti sa svakom pobjedom slobode na svijetu: bilo gdje i bilo kada.

I da naše poimanje slobode uključuje slobodu svih ljudi. U suvremenom svijetu se ne može realizirati bilo kakva socijalna pravda ako u njoj ljudi nisu slobodni i ako do te socijalne pravde ne bude došlo u jednoj slobodnoj, istinski slobodnoj, pluralističkoj razmjeni mišljenja i dobara, naročito kulturnih.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora