Hrvatska ne smije i neće ostati u ustaškoj kaljuži

Posvećeno utemeljitelju i počasnom predsjedniku Antifašističke lige u RH, Jurju ”Đuki” Hrženjaku. R.I.P.

Umro je Juraj Hrženjak. Bilo mu je 103 godina (stotu je zaokružio u petak 10. ožujka 2017.). Ovog ponedjeljka u 19 sati u Novinarskom domu u Zagrebu će se održati komemoracija.

Posjetio sam ”Đuku”, kako je gospodin Hrženjak volio da ga zovu, u njegovom stanu nedaleko Boćarskog doma, u subotu 11. ožujka 2017., kada je već zakoračio u 101. godinu života. U susjednoj sobi se čulo kašljucanje njegove (tada još žive) supruge Anđele koja je ubrzo stigla vidjeti jesmo li za doručak ili kavu. Sjela je na kauč pored Đuke, sklopila ruke u naručju, nasmiješila se, lagano je oslonila svoju glavu na suprugovu, vrlo nježno, i meni su se oči zasuzile, a grlo mi se stisnulo.

Dugo sam slušao Đuku, postavljao mu pitanja. Rekao sam si: Kada ovaj čovjek govori o ljubavi i toleranciji, nema poze jer sve što kaže zaista izvire iz njega. On tako živi.

Demokracija je postojala i prije antifašizma. Pa ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države i njihove zajednice, poput Europske unije, antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma

Tko je bio Juraj Hrženjak?

Meni je to bilo jedno blisko, ali opet daleko ime s obzirom na to da sam ga ”upoznao” 1992. kada je zagrebački Informator objavio njegovu knjigu ”Međunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima – Čovjek i njegove slobode u pravnoj državi” koja je svim tadašnjim aktivistima ljudskih prava, osobito nama koji smo pokretali HHO, kao i tek začetoj nevladinoj sceni u novoj državi, predstavljala malu ”Bibliju” humanosti.

Godinama su Hrvatska i njeni dužnosnici mogli samo i jedino ”mahati” tom izvrsnom knjigom, prikazujući ili pokušavajući pokazati da se u Hrvatskoj ipak poštuju ljudska prava što, naravno, nije bilo istina.

Mi smo, pak, učili iz Hrženjakova leksikona, iz te vrlo važne zbirke dokumenata koju je on požurio sabrati kada je vidio da je situacija s ljudskim pravima u Hrvatskoj otišla dođavola.

Rođen je u selu Negovec, općina Vrbovec, ali su prilike željele da bude kršten i upisan u Bjelovaru. Prije Drugog svjetskog rata radio je u Agrarnoj banci i Odjelu za poljoprivredu Banske vlasti. Uspostavom NDH pomagao je unesrećenima. Od kolovoza 1941. godine, prelazi u ilegalu, a 12. prosinca 1941. bježi u partizane, u Liku. Bio je delegat voda, komesar čete, zamjenik komesara bataljuna, član agitpropa 2. Ličke brigade, šef agitpropa 6. Ličke divizije i šef agitpropa 1. korpusa Hrvatske.

Kraj rata je dočekao u činu kapetana. Nakon rata obnašao je niz važnih dužnosti. Bio je pomoćnik komandanta Vojne uprave Jugoslavenske armije za Istru i Slovensko primorje, od 1945. do 1947. godine, i u to je doba djelovao i u Rijeci.

Jugoslavensku armiju je napustio koncem 1947. u činu pukovnika. Prelazi na rad u agitprop Centralnog komiteta, pa u partijsku školu Đuro Đaković, zatim je bio zamjenik ministra za novooslobođena područja, onda se bavio komitetskim poslovima u Bjelovaru i u Križevcima.

Bio je direktor Instituta za samoupravljanje, zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu, sudac Ustavnog suda Socijalističke Republike Hrvatske, direktor kumrovečke Političke škole ”Josip Broz Tito”, a to su samo neke od funkcija koje je obnašao pravnik Juraj Đuka Hrženjak, politički i društveno aktivan tijekom cijelog života.

Najkraće rečeno, Đuka je sudionik Narodnooslobodilačke borbe. To ga najviše definira. Ususret stotom rođendanu napisao je knjigu ”Stoljeće života – antifašistički zapisi i kultura sjećanja”, koju je objavila izdavačka kuća Razlog d.o.o. neumorne Mire Šuvar.

Bolje sam upoznao Đuku prije petnaestak godina, u antifašističkim krugovima. Razgovarali smo dugo, o antifašističkom pokretu u Hrvatskoj, pa mi je pojašnjavao što su njegovi pravi temelji.

Dugo sam slušao Đuku, postavljao mu pitanja. Rekao sam si: Kada ovaj čovjek govori o ljubavi i toleranciji, nema poze jer sve što kaže zaista izvire iz njega. On tako živi

”Temelj su građani koji su se svrstali u antifašističke redove protiv fašističkog okupatora i najgorih kvislinga – ustaša. Svrstavanjem na stranu antifašizma Hrvati i hrvatski građani su se svrstali na stranu dobra protiv zla, na stranu antifašističke koalicije, na stranu obrane domovine, na stranu slobode, na stranu prava svakog ljudskog bića i njegovog prava na život, na stranu ravnopravnosti ljudi bez obzira na prirodne i društvene razlike među njima, na stranu istine i mira u svijetu, a protiv zla. Zato je uključivanje u antifašističke redove značilo biti na pravoj strani, a protiv zla i mraka koje su ustaše namijenili Hrvatskoj”, rekao mi je Đuka.

Ovo ističem jer se opraštamo od Đuke Hrženjaka na dan kada Republika Hrvatska obilježava važnost antifašističke borbe.

U Hrvatskoj su ljudi isprva, podsjećao je Đuka, zastrašeni gledali što se zbiva, a dio ljudi je povjerovao u to da je NDH ostvarenje hrvatskog sna. U Hrvatskoj se upravo zbog tih zločina, osobito prema Srbima, dizala svijest ljudi da to nije nikakav režim kojega bi hrvatski narod po svom habitusu mogao prihvatiti. Hrvatski narod nije mogao prihvatiti ubijanje nevinih ljudi.

Uzrok masovnog pokreta i neprekidnog rasta i uključivanja u borbene redove upravo su zločini koji su neprekidno činjeni od 1941. do 1945. godine. U Jasenovcu je u četiri godine, poimenično znamo, ubijeno preko 83.000 ljudi, a smatra se da ih je smaknuto barem još 20.000.

Dakle, unatoč užasnog terora i zločina, kaznenih ekspedicija, otpor stalno jača. Navodio je Đuka kao primjer terora Banski Grabovac gdje je u ljeto 1941. pobijeno 1.200 ljudi nakon napada na željezničku stanicu u kojem su ubijena 3-4 pristaša ustaša, a zbog toga je pobijeno 1.200 ljudi, pa zločine u glinskoj crkvi, Veljunu, Jadovnom, itd.

Puno smo razgovarali i o zločinima poraća.

Ovako mi je rekao: ”Razoružane ljude se bez suda, bez utvrđivanja krivnje za dokumentirane zločine, nije smjelo ubijati. Taj masakr nad pobijeđenima je naštetio ugledu pobjedničke armije, ali njega treba odvojeno promatrati od antifašističkog pokreta koji je temeljen na trajnim vrijednostima i ljudskim čežnjama za slobodom naroda i humanošću ljudi”.

Što bi trebalo reći kao zahvalu Đuki Hrženjaku? Kao opomenu svima nama?

Demokracija je postojala i prije antifašizma. Pa ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države i njihove zajednice, poput Europske unije, antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma.

To je stoga što je antifašizam postao civilizacijski doseg bez kojega je nakon totalitarnih kataklizmi u 20. stoljeću nemoguće zamisliti iole ljudski oblikovanu političku zajednicu.

U Hrvatskoj su ljudi isprva, podsjećao je Đuka, zastrašeni gledali što se zbiva, a dio ljudi je povjerovao u to da je NDH ostvarenje hrvatskog sna. U Hrvatskoj se upravo zbog tih zločina, osobito prema Srbima, dizala svijest ljudi da to nije nikakav režim kojega bi hrvatski narod po svom habitusu mogao prihvatiti. Hrvatski narod nije mogao prihvatiti ubijanje nevinih ljudi

Moramo se ovoga prisjetiti zbog onih koji nerazumnom lakoćom bagateliziraju antifašizam s obzirom na to da populisti, demagozi i neodesničari/neoustaše i dalje prijete demokraciji oživljavajući duhove prošlosti.

Čini se da je ljudsko pamćenje krhko, a sklonost ponavljanja pogrešaka iz prošlosti jedna od najtrajnijih ljudskih slabosti. Zato stalno treba podsjećati na ono što je bilo i na ono što može biti – ako se ne odupremo.

Antifašistički narodnooslobodilački ustanak Hrvatske bio je sveopći narodni pokret, temeljen na istinskim i autentičnim društvenim, kulturnim i moralnim vrijednostima, pa je upravo zbog toga uspješno ustrajavao pune četiri godine i stalno je i nezaustavljivo rastao.

Hrvatska je svojom borbom protiv nacifašističkog njemačko-talijanskog okupatora i njegovih pomagača – domaćih kvislinga, ustaša, u četverogodišnjem ratu, od 1941. do 1945. godine, dala velik i nezaobilazan doprinos općoj pobjedi savezničke antifašističke koalicije.

O antifašističkoj borbi pravo je svakog da misli kako želi, ovisno o tome gdje ga je tada u času iskušenja dovela njegova savjest i njegovo uvjerenje. Ali ne treba nametati svoje mišljenje drugima i pri tome zanemarivati zločine genocida nacifašističkog okupatora, pri čemu su, nažalost, po okrutnosti provođenja zločini kvislinškog Pavelićevog režima bili suroviji od njihovih nacifašističkih gospodara.

Jean-Paul Sartre u svome djelu ”Zatočenici iz Altone” kroz usta glavnog junaka progovara i kaže: ”Uzeo sam stoljeće na svoja pleća i rekao, ja ću biti odgovoran za njega”.

I to je ustvari poruka i nama antifašistima.

Narod lijepo kaže: ”Svako vrijeme nosi svoje breme”.

Danas mi živimo u svijetu globalizacije i na sceni je ekonomski liberalizam koji mete sve pred sobom i čak postavlja pitanje daljnjeg održivog razvoja svijeta uopće.

Politička situacija u svijetu jako nalikuje onoj iz doba kada se rodio fašizam. I kao što zaraza i bolest izbijaju tamo gdje im je za to najpogodnija podloga, zbog recimo velikih vrućina i velike nehigijene, tako i fašizam može ponovo niknuti tamo gdje mu se stvore uvjeti.

Protiv bolesti se borimo između ostalog i osnovnim pravilima higijene, a protiv fašizma se treba boriti održavanjem mentalne higijene.

Mlade ljude treba educirati jer su oni željni znanja i dovoljno su pametni i inteligentni da sami procijene što je dobro, a što ne. Bolje je da se danas borimo perom nego sutra puškom. Tragedija bi bila ponovo ići u školu koju su naši preci već davno prije apsolvirali.

Jean-Paul Sartre u svome djelu ”Zatočenici iz Altone” kroz usta glavnog junaka progovara i kaže: ”Uzeo sam stoljeće na svoja pleća i rekao, ja ću biti odgovoran za njega”. I to je ustvari poruka i nama antifašistima

Mi smo, kao antifašisti, protivnici svakog zločinačkog ubijanja. Mi smo mirotvorci. Ali nećemo se dati zajebavati od onih koji sada viču: partizani, predajte se!

Izvući ćemo na kraju ove priče Hrvatsku na antifašističku međunarodnu scenu. Ona ne smije i neće ostati u ustaškoj kaljuži.

***

Pri kraju razgovora sam pitao Đuku vjeruje li u Boga.

”Sto posto. Da, postoji Bog. Moj Bog je u nama. Stvorio je čovjeka na svoju sliku i priliku. Bog živi i u prirodi. Osjetio sam to u šumama i u planinama. Moramo se truditi da prevladavaju kršćanske vrijednosti, vrijednosti mira, ljubavi i tolerancije, vrijednosti suživota, milosrđa, o kojima govori papa Franjo, sućuti i solidarnosti. Onda smo Božja stvorenja”, rekao mi je Đuka.

Zastajemo. Gledam Đuku partizana. Dvoumim se. Ipak pitam: ”Đuka, jeste li organizirali vlastiti sprovod?” ”Jesam”, kaže, ”sve je sređeno i plaćeno. Nikome ne želim biti na teret”. ”I onda, Đuka, hoćete li imati kršćanski sprovod, križ na grobnom spomeniku?” ”Neću, dragi moj Drago. Volim Boga i znam da on voli mene i poći ću mu na istinu. Ali hoću otići tiho i skromno. A na grob neka mi stave moju partizansku zvijezdu.”

U redu, Đuka, ne brini, kada se budemo opraštali od tebe i zapjevamo ”Fala”, dobit ćeš petokraku. Pošteni naš Đuka, od glave do pete i do posljednjeg trenutka, dobar čovjek – antifašist i partizan.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora