I tako su oni zapucali

Na portalu nekoć uglednoga dnevnog lista izlazi ovakav naslov: “Rambo iz Dalmacije: Splićaninu kod kuće našli stotine puški, pištolja, bombi…” No, ne budimo pretjerano zlobni. Ni na drugim portalima i u drugim novinama naslovi o ovom događaju nisu se značajno razlikovali.

Pod takvom veselom i vickastom opremom, koja nipošto nije bila lišena divljenja prema počinitelju, stoji da je u stanu pedesetsedmogodišnjeg Splićanina – čije ime policija do danas diskretno taji – pronađeno: jedna protuavionska strojnica, dva puškomitraljeza, 26 automatskih puški, 54 pištolja i revolvera, 7 prigušivača, 4 ručne bombe, jedan tromblon, 25 grama vojnog eksploziva, 42 spremnika za automatsku pušku, 12 spremnika za automatsku strojnicu, dva tromblonska nastavka za automatsku pušku, 30 lovačkih i malokalibarskih pušaka, 12.000 komada raznog streljiva, pola kilograma puščanog baruta, 11 optičkih nišana…

Ova radosna vijest, da ne kažemo blagovijest, objavljena je u petak i subotu, 23. i 24. lipnja. A već sljedećega tjedna na istim portalima i u istim novinama čitamo kako je umirovljeni policijski specijalac iz Trogira, Branko Mamić, dvije godine mlađi od “Ramba iz Dalmacije”, pucao u tridesetdvogodišnjeg mladića, jer je povjerovao da mu ovaj zavodi ženu. Ispalio mu je dva metka u glavu i jedan u tijelo, a zatim se dao u bijeg.

Osim po svome junaštvu, Mamić je od ranije poznat kao strah i trepet susjedstva te kao osuđeni obiteljski zlostavljač. Ima ženu s kojom je narodio petero djece. Danima kasnije u rodnome selu predao se potjeri. Ministar unutarnjih poslova čestitao je javno policiji na uspješno obavljenoj akciji. Javno nije ništa rekao o akciji policijskog umirovljenika.

Nekoliko dana kasnije, 30. lipnja, u selu Bisag kod Varaždina, pedesetšestogodišnji Đuro Burec, zvani Đuka, kao i Mamić sudionik rata, prema vlastitim iskazima bivši policijski specijalac, kao i DJ po seoskim i zagrebačkim noćnim klubovima, nogom je provaljuje u kuću svoje davnašnje djevojke, gdje nakon nekog vremena ručnom bombom raznosi i sebe i nju.

Bracan iz Capraga, deklasiranog proleterskog naselja u Sisku, još jedan je sudionik rata. Njemu je prema jednima pedesetosam, a prema drugima pedesetdvije godine. Dan-dva pošto se ubio Đuka, on kreće po susjedstvu s automatskom puškom, puca po ljudima i pali kuće. Nema nikoga da ga zaustavi.

Kad čovjek tako nasumce krene da ubija i pali po periferijama malih, od države i ljudi napuštenih gradova, može ubijati i paliti jako dugo prije nego što ga netko ili nešto zaustavi. Bracana, koji ubije jednu ženu – najprije je rani u nogu, a onda je ovjeri dok se vukla po prašini – zaustavlja njegov susjed, dakle obični građanin, tako što se goloruk uhvati za njegovu pušku, pa se tako pohrve s njim na život i smrt. Da nije bilo njega, što bi se dogodilo u Capragu one večeri koju je, ako dobro čitamo novinske vijesti, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović provodio sa suprugom i stranačkim družicama, Ninom Obuljen Koržinek i Ivom Hraste Sočo, na premijeri opere Jakova Gotovca “Stanac”, u atriju Klovićevih dvora? Inače, priča “Stanca” govori o starcu koji žudi za vječnom mladošću.

Bracan iz Capraga je, saznajemo iz novina i to, Nedžad Fetić, hrvatski branitelj, koji je 6. rujna 1991, zajedno sa suborcima Hasom Mahmutagićem i Mirkom Šašom, u Capragu iz njegove kuće odveo susjeda Radu Španovića. Sva četvorica su, pretpostavljamo, bili radnici, željezarci, proleteri. Uz tu važnu razliku što je komšija Rade bio Srbin.

Bracan je primijetio da Rade špijunira braniteljske položaje, pa ga je prijavio svojim drugovima, i onda su sva trojica došli po Srbina. Strpali su ga u auto, a onda se auto zaustavio, te su Huso i Mirko sasuli u Srbina par rafala.

Godinama kasnije održano je suđenje, pa su ubojice osuđene. A Bracan je bio samo svjedok. Žena u koju će on sasuti rafal zvala se Ivana. Ubio ju je skoro trideset i dvije godine nakon što je u Radi Španoviću prepoznao srpskog špijuna. Toliko dugo je na slobodi preživjela Bracanova paranoja. Toliko mu je, dakle, trebalo da napravi svoj mali jezivi rat. Njega, međutim, na portalima neće nazvati Rambo, premda bi bilo duhovito.

U onoj stvarnosti kojom se bave novinski izvjestitelji i policajci, između vijesti o zapljeni goleme količine oružja i municije u Splitu, i tri zločina koja su zatim uslijedila, ne postoji veza.

U onoj stvarnosti kojom se bave sociolozi ili antropolozi, i iz koje izvire književnost, prvi zločin izravno je najavio sljedeća tri. Premda iz splitskog arsenala, koje će jedan portal afirmirati kao “nevjerojatno bogat”, dok će drugi u svemu vidjeti vijest za Ripleya i rubriku Vjerovali ili ne, nisu potekli ni pištolj iz kojeg je pucao umirovljeni policajac Branko Mamić, ni bomba kojom sebe i ženu koju je progonio raznosi Đuro Burec zvani Đuka, kao ni automatska puška iz koje po capraškom susjedstvu puca Nedžad Fetić zvani Bracan, u onoj stvarnosti koja je nadređena crnoj kronici i policijskom dnevnom izvještaju, radi se o jednom jedinom, dramaturški zaokruženom zločinu, koji se odvio na četiri različita mjesta, u nekom logičnom, prilično sporom protoku vremena.

“Rambo iz Dalmacije” svoj je arsenal, ili svoj prodajni asortiman u robnoj kući za koju, pretpostavljamo, zna ona uglednija polovina Dalmacije, kojoj i sam “Rambo” pripada, mogao je prikupiti i izložiti samo uz suradnju nekoga iz vojske i policije. Ako je ponešto i mogao prošvercati preko državne granice, protuavionsku strojnicu nemoguće je prošvercati.

Naivno je misliti da je splitski izlog jeftinih slatkiša jedini takav u Hrvatskoj. Prije će biti da u ovoj zemlji postoje na desetine dućana u kojima gospoda s društvenim ugledom od druge takve gospode mogu kupiti sve što im ustreba, od one najjeftinije ručne bombe do protuavionskog mitraljeza.

Pendrek-ministar Božinović, koji je, kao što smo to već mnogo puta istaknuli, po zanimanju profesor opštenarodne odbrane, najbolje zna kako funkcionira koncepcija naoružanog naroda. Možda su Branko, Đuka i Bracan čuvali oružje kod sebe doma, ali možda su navratili u prvi dućan (radi i nedjeljom!), te su od nekog “Ramba” za jeftin novac kupili ono što im je netom ustrebalo.

Ali u svemu ovom postoji i nešto što će Božinović, kao ljubitelj opere, a naročito Gotovčeva “Stanca”, koji žudi za vječnom mladošću, dobro razumjeti. Između najmlađega i najstarijeg sudionika u ovome malome ljetnom građanskom ratu dvije su, ili najviše pet godina razlike. Pripadaju generaciji kojoj i sam pripadam.

Kada je 1991. počeo rat, ta su četvorica muškaraca pripadala naraštaju prvoga poziva. Bilo im je dvadeset i pet, većinom su odslužili vojni rok u JNA, naslijepo su znali rastaviti i sastaviti poluautomatsku pušku, obučili su se u osnovnim vojnim vještinama, između ostaloga u onoj za rat i za umiranje u ratu najvažnijoj vještini: dovoljno su puta bili na bojevom gađanju da nisu strepili od ispaljenja. Rat je bio, i trajno će ostati najveći i najvažniji doživljaj njihovih života. Sve što uslijedi nužno će predstavljati pad, životno razočaranje, osjećaje bespomoćnosti i bespotrebnosti…

Pogotovu nakon što se nakon rata, iz razloga političko-stranačke pragme, formira država koja će trajno, kao svoju najvišu vrijednost, isticati njihovu ratnu hrabrost, požrtvovnost, vještinu u pucanju. U životu u kojem više nije potrebna vještina u pucanju, kao ni sve ono što je prati, ti će se ljudi osjećati poniženo. Učinit će im se da ništa od onoga što sad mogu učiniti nije vrijedno kao pucanje.

Barem dvojica od njih imali su bračne ili ljubavne probleme. Emocionalno uvjetovano partnerstvo između dvoje ljudi, koje se najčešće još uvijek naziva brakom, jedan je od onih međuljudskih i društvenih odnosa koji se ne mogu razriješiti ratovanjem i nemaju veze s hrabrošću, požrtvovnošću i vještinom u pucanju. Dok rat podrazumijeva odbijanje ideje samoponiženja, ljubav je uvijek vrlo blizu samoponiženju. Ljubav je svojevoljno i potpuno prepuštanje okupaciji. Drukčije ne može, i nikad drukčije nije bilo.

Ali nešto je u tom generacijskom ključu važnije: tim je ljudima obećano sve, i sve im je na papiru predano, cijela Hrvatska, duše i tijela svih njenih građana, a da to sve zapravo ne znači ništa. Danas se živi mimo njih, uglavnom od europskog novca i od turizma – takve su, barem, slike koje im izlaze pred oči, a njih se ostavilo tek s idejom da nema ničega većeg od njihova pucanja, od njihove hrabrosti, od njihova oružja…

I tako su oni zapucali, dok je Božinović uz “Stanca”tancao po Gornjemu gradu. Za razliku od njih, on je pronašao recept vječne mladosti.

Miljenko Jergović 08. 07. 2023.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorove književne podstranice Ajfelov most gdje je kolumna naslovljena: A onda je zapucala generacija kojoj su rekli da je njezino pucanje najviša hrvatska vrednota).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora