Između udarca i utjehe

Vraćam se na dan potvrde dijagnoze. I vraćam se povratku kući tog dana. U tom trenutku ne možete biti svjesni kako će i u kojoj mjeri, nalaz kojeg ste unijeli u svoj dom, promijeniti vaš život i život vaše obitelji.

Nakon što ste uzajamno jedni druge umirili riječima da će sve biti u redu, iz najboljih mogućih namjera, ali obostrano svjesni da izgovarate nešto, ne iz potpunog uvjerenja već zbog punoće ljubavi i potrebe da se međusobno zaštitite od posve drugačijeg ishoda, svatko u nekom trenutku ostaje sam sa sobom i svojim mislima.

Čim sam ostala sama pretvorila sam se u istraživačicu, aktivirala sam sve dostupne izvore informacija, od interneta do prijateljica.

Sljedećeg jutra sam shvatila da je i moje dijete odreagiralo isto, jedino što sam ja više rudarila po stranicama na hrvatskom, a ona na engleskom jeziku.

Jesam li bila pametnija? Mudrija? Rekla bih zasigurno informiranija, ali na tome bih se i zadržala.

Naime potraga je bila usmjerena k dobivanju odgovora kako će izgledati operacija, što sve mogu očekivati od kemoterapija i zračenja te ono najbitnije: Kolike su šanse da preživim?

Gledajući te statistike vratila sam se na jedan komentar koji je javno bio ismijan, ali koji je sadržavao bit statističkih prognoza kad ih gledate iz uloge onog tko se u njima našao u onom dijelu koji označava najnepoželjniji ishod.

Čak i da je šansa da podlegnete bolesti manja od jedan posto, ako se vama to dogodi, za vas je to sto posto, uostalom tad svi ostali postoci nemaju više smisla. Bolest je tad odradila svoj stopostotni učinak, pobijedila vas je u potpunosti, bez ostatka

Čak i da je šansa da podlegnete bolesti manja od jedan posto, ako se vama to dogodi, za vas je to sto posto, uostalom tad svi ostali postoci nemaju više smisla. Bolest je tad odradila svoj stopostotni učinak, pobijedila vas je u potpunosti, bez ostatka.

Nadalje, kako ćete doživjeti šumu podataka dostupnu na raznim stranicama opet ovisi o vama. Čovjek sklon pesimizmu uhvatit će se najcrnjih prognoza, onaj suprotan njemu bit će fokusiran svjetlu na kraju tunela.

Između to dvoje još je stotinu puteva, ali vjerujem da u toj dugotrajnoj borbi svatko od nas balansira između inih na način na koji najbolje zna i umije.

Ubrzo sam napustila rudarenje po internetu jer se još brže pokazala točna izjava jedne posebne žene za koju vjerujem da u ulozi pacijenta zna o karcinomu više nego bilo tko u našoj regiji.

Nitko ne bi poželio sudbinu poput njene. Jako malo ljudi bi se moglo nositi s takvim teretom toliki niz godina kao ona. Za sebe sam gotovo sigurna da ne bih imala toliko snage. Rijetko tko bi je u takvim okolnostima imao.

Njeno ime je Ljiljana. Karcinom se u njenom slučaju vraćao stalno iznova i zahtijevao od nje nove bitke. I nažalost, to i dalje radi.

Njeno nasmijano lice na fotografijama na Facebooku, uočila sam koju godinu ranije nego što sam i sama saznala za svoju dijagnozu. Bilo je nemoguće ne uočiti tu svjetlinu koja iz nje zrači.

Istim tim sjajem je zračila kad smo se jednom, sasvim slučajno, srele pred jednim zagrebačkim hotelom. Izmijenile smo nekoliko rečenica s prijedlogom da ćemo jednom, kad obje ulovimo vremena, otići na kavu.

Postala je tijekom niz godina, bez svoje namjere, simbol ozdravljenja, postala je čudo i laicima i medicinskim stručnjacima, iznad svega postala je inspiracija mnogima u njihovim borbama protiv opakih bolesti, a još više inspiracija kako nastaviti voljeti svoj život, unatoč tome.

Postala je previše toga da bi to jedna osoba mogla izraziti, jer ju je svatko definirao na svoj način, onaj kakav mu je trebao da se osjeća bolje sa samim sobom. Pratila sam i pratim njene objave pune pozitivnosti i mudrosti.

Prije nego što sam i sama oboljela ponekad bi me neki njen odgovor, upućen ženi koja bi joj na društvenoj mreži zasigurno prišla dobronamjerno, iznenadio. Iskreno bi joj i asertivno ”bacila istinu u oči”.

Odudarao bi od ostalih njenih mnogobrojnih odgovora jednom dozom hladne odlučnosti za koju sam sigurna da je druga strana doživjela poput ledenog tuša. Iznenadio bi me, tim više što sve te godine i sama prateći njenu stranicu, uočavam njenu humanost. Znala sam se upitati zašto.

Nismo svi obrazovani, elokventni, duhom snažni, nemamo svi ni slične stavove o načinima liječenja ili generalno gledajući o bilo čemu.

Nakon mog jednogodišnjeg procesa liječenja koji je zanemariv u odnosu na sve godine koje ona prolazi u borbi sa zloćudnom bolešću, shvatila sam kako je neizmjerno važno održavati količinu svoje energije i to na svim nivoima, mentalnim, duhovnim, psihičkim i tjelesnim.

To je uz nužne medicinske tretmane, vaš glavni oslonac kojeg morate i želite očuvati, a da biste to uspjeli pomno birate ljude s kojima možete podijeliti trenutak, riječ, sadržaj.

Dobronamjernost raznih osoba ne daje im ekskluzivno pravo ”uzimanja” vaših riječi i vremena, tim više ako vam to oduzima dragocjenu energiju.

Životna mudrost ljudi u zrelim godinama, ako nečija profesija ne zahtijeva drugačije ili nemate neki poseban cilj zbog kojeg biste u nedogled sučeljavali argumente s nekim, očituju se u tome da kad prepoznate kod druge strane potpuno drugačije uvjerenje od svog, odstupite iz tog komunikacijskog ringa na dostojanstven način. To ne znači nužno prekid komunikacije, ali svakako predstavlja revidiranje na odgovarajuću mjeru.

Kad imate tu neku životnu zrelost i još ste pogođeni ozbiljnom bolešću onda osvijestite kako taj način postane jedini prirodan odabir vašeg funkcioniranja kako biste zadržali snagu za ozdravljenje.

Ja sam taj proces transformacije svog odnosa naspram drugih ljudi osjećala prvo na mjesečnoj, a onda na tjednoj pa čak i na dnevnoj bazi. Naprosto postanete osjetljiviji na neke stvari, na neke izjave premda bile dobronamjerne, ali u svojoj suštini banaliziraju čitavu problematiku u kojoj se nalazite pa postanu više uteg nego melem.

Kadgod bih se našla u toj situaciji osupnula bi me činjenica da sam zasigurno i ja, prije ovog iskustva, prilazila oboljelima s riječima koje su drugoj strani zazvučale kao obične floskule, doduše u namjeri da tu osobu utješim, pa sam dovedena u drugu ulogu, u početku pronalazila razumijevanje za to.

Ali to možete činiti neko vrijeme, a onda vas počne umarati i skoncentrirate se na ono i one koji vam doista pomažu da iznesete taj teret na svojim leđima.

Nakon što ste uzajamno jedni druge umirili riječima da će sve biti u redu, iz najboljih mogućih namjera, ali obostrano svjesni da izgovarate nešto, ne iz potpunog uvjerenja već zbog punoće ljubavi i potrebe da se međusobno zaštitite od posve drugačijeg ishoda, svatko u nekom trenutku ostaje sam sa sobom i svojim mislima

I tako sam dobila odgovor na gore navedeno ”zašto”.

Jesu li se neki, u Ljiljaninom slučaju, gledajući to sjajno, nasmijano lice, zaboravili upitali kako i sama prolazi bol, strah, tugu, patnju…? Čini mi se, ako i jesu da im ne zamjera. Ona zna tko su njene karijatide, tko su njeni Anđeli čuvari koji joj poklone svoj lepet krila kad joj vlastita postanu preteška. Ona je u nekim trenucima bila moj lepet krila i ja sam joj zahvalna na tome.

O mojim drugim hodajućim Anđelima ću u nekom od narednih nastavaka ove kolumne.

Neke su me bodrile ispravnim izborom riječi podrške i utjehe, druge s isto tako ispravnim izborom riječi koje bi me u prvi mah gotovo paralizirale, ali bi mi odmah potom davale rješenja, treće konkretnim djelima koja vam u takvim okolnostima gotovo znače spas.

Nedavno sam pričala s čovjekom čijem je sinu zbog teške ozljede u tinejdžerskim godinama amputirana jedna noga.

Nakon višebrojnih operativnih zahvata i stabiliziranja njegovog stanja, otac se prema sinu (iz moje perspektive gledano), u danim trenucima ponio despotski, tražeći od njega zadnji atom snage kako bi postao funkcionalno samostalan.

Riječ koja je najbolje objasnila isprepletenost ljubavi i despotizma u takvim okolnostima je ona koja je ocu, u trenucima njegove osame kad se mogao predati očaju, vrišteći odjeknula kroz um – budućnost.

Budućnost njegovog sina, dakle budućnost njegovog života. I to je od njega zahtijevalo usmjerenost i odlučnost kad bi mnogi pokleknuli.

Kad se želite i morate održati iznad površine i stati na svoje noge, ako ne na početku ali onda svakako kasnije, jako dobro shvatite da je nekad udarac u trbuh veća pomoć nego utješna riječ s mašnom i celofanom.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

    •  I moj je život igra bez granica
    •  Figura za žrtvu stvorena da čuva kralja
    •  Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme
    •  Vrijeme
    •  Zeleno il' plavo
    •  Turizam naš (ne)svagdašnji
    •  Ogromna je ljubav što nam Zemlja i Nebo daju
    •  U potrazi za srećom
    •  Otac drži ruku svoje voljene kćeri
    •  Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života

> Svi tekstovi ovog autora