Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?

Prošla sam kroz staklena vrata, prijavila se na šalter uz predaju svojih nalaza uvijek ljubaznoj Jadranki te ponudila joj  svoj osmijeh uz jedan šaljiv komentar. Smatrala sam to najispravnijim načinom za početak našeg druženja koji će trajati dugi niz narednih tjedana.

Nećemo od tragike raditi spektakl, okrenut ćemo kovanicu s lica na naličje, na stranu gdje je slavuj ili medvjed, onaj što daje pjesmu i optimizam ili onaj što daje snagu, oboje će nam trebati za sve što predstoji.

Prošla sam druga staklena vrata, pojavio se dugi hodnik, hodnik koji će se zauvijek urezati u moje sjećanje.

Odlazila sam na kemoterapije dotjerana, kao da idem na poslovni sastanak ili u dnevnu šetnju gradom, hod mi je i dalje bio gizdav i odlučan, a svjetla na stropu toga dugog hodnika nisu bila svjetla, bila su mala sunca i ulijevala su nadu.

Pokucala sam na vrata sobe gdje sam bila upućena očekujući manju prostoriju, klasičnu bolesničku sobu, a dočekala me dvorana, velika prostrana prostorija okupana svjetlošću. U sredini prostorije je pult za još jednu prijavu, ispred njega nekoliko stolica, prilično dotrajalih, a s lijeve i desne strane novi, besprijekorno čisti bolesnički kreveti.

Shvatila sam da prve, ujedno najjače kemoterapije, počnu djelovati kasnije od onih drugih, što mi je dalo dovoljno vremena da se sama dovezem u bolnicu i odvezem iz nje natrag svom domu

U biti sve je odisalo novim i čistim osim tih nekoliko stolica koje su stršale kao korov među cvijećem, a opet trebalo je nešto dotrajalog u tom prostoru da nas podsjeti i na našu vlastitu oštećenost kojoj sam se ja svojski opirala.

Osoblje nadasve srdačno, gotovo da se osjećate privilegirani njihovim prijemom pa vam se na trenutak status takvog pacijenta učini nekim trofejem jer imate prednost pred svima i u očima pacijenata s drugačijim dijagnozama, ali i ovdje na tom trećem katu u pristupu medicinskog osoblja prema vama.

Znatiželjno ispitujem medicinsku sestru o protokolu koji slijedi po dolasku na kemoterapiju. Nakon prijave, vađenje krvi, po dobitku nalaza razgovor s onkologom i procjena stanja organizma odnosno možete li ili ne taj dan primiti terapiju, u slučaju pozitivnog odgovora slijedi naručivanje lijeka te napokon i primanje istog.

Kad je došla moja prva doza, bila je to crvena tekućina najsličnija soku od maline pa sam je odmah proglasila koktelom šumskog voća što se jako dopalo sestri koja mi je terapiju aplicirala u venu. Tad još nisam bila svjesna što će sve činiti mom organizmu svega nekoliko sati poslije.

Shvatila sam da prve, ujedno najjače kemoterapije, počnu djelovati kasnije od onih drugih, što mi je dalo dovoljno vremena da se sama dovezem u bolnicu i odvezem iz nje natrag svom domu.

Nakon njih, kad su uslijedile lakše koje bi vas omamile još za vrijeme primanja u organizam, Udruga ”Nismo same” bila je jedna od važnih potpora u mom procesu liječenja.

Luksuz, ali prije svega potreba, da vas taksist pokupi pred ulazom i odvede na kemoterapiju te nakon toga vrati nazad ima toliku vrijednost onkološkim pacijentima da bi sve institucije koje imaju mogućnost podržati rad te i sličnih udruga trebale pokazati maksimalnu spremnost.

Dakle, primila sam svoje prvo ”šumsko voće”, nježno crvene boje, koje se pokazalo sve samo ne nježnim. Uslijedile su razne nuspojave narednih nekoliko dana, sva sreća što sam naučila stisnuti zube kad je teško i mentalno se fokusirati na trenutke kad će sve to biti iza mene.

Odlazila sam na kemoterapije dotjerana, kao da idem na poslovni sastanak ili u dnevnu šetnju gradom, hod mi je i dalje bio gizdav i odlučan, a svjetla na stropu toga dugog hodnika nisu bila svjetla, bila su mala sunca i ulijevala su nadu

Sjećam se, kad sam još kao djevojka iz staklenog zvona studentskih dana ušla u realan život, slijedili su prvi poslovi, prva razočarenja u međuljudske odnose…

Nakon tramvaja, sjedenje u busu i odlazak u predgrađe… Poželjela sam nebrojeno puta da autobus ne stane na toj stanici, samo da produži dalje i odvede me negdje u nepoznato. Nikad se to nije dogodilo i ja bih sebi rekla: ”Stisni zube, to je ulog za budućnost!”

Nije lako biti mlada žena u poslovnom svijetu bez ikakvog zaleđa. Od tad su prošla dva i pol desetljeća. I dalje postoje ti neki autobusi za koje poželimo da ne stanu na stanicama koje su nam predodređene.

I sad polažemo uloge na ruletima i nadamo se dobitku, možda onom kojeg smo odavno već zaslužili ili onom koji je konačna potvrda da sreća prati najhrabrije.

Pitanja se nižu sama od sebe, odgovore dobivamo u raznim oblicima i da, sve je tako relativno, i sreća i nesreća. Kad ste na dnu barem se možete nadati da idete prema boljem…

Nakon tjedan dana od prve kemoterapije, organizam je bio toliko iscrpljen da sam jedva stajala na nogama. Leukocite se nasilnim metodama izvlačilo iz koštane srži, jedna bol je zamjenjivala drugu, čovjek je prokleto čvrsta životinja i ne predaje se lako.

Ni rak se ne predaje lako. Ali čovjek je čovjek, a rak je rak, svatko svoje metode ima… Moja je bila osmijeh i kad je najteže.

Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  I moj je život igra bez granica
    •  Figura za žrtvu stvorena da čuva kralja
    •  Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme
    •  Vrijeme
    •  Zeleno il' plavo
    •  Turizam naš (ne)svagdašnji
    •  Ogromna je ljubav što nam Zemlja i Nebo daju
    •  U potrazi za srećom
    •  Otac drži ruku svoje voljene kćeri
    •  Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života

> Svi tekstovi ovog autora