Je li Hrvatska ubrzanim korakom demokratski nazaduje?

Prošli tjedan Hrvatski sabor izabrao je novu predsjednicu Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Dosadašnja predsjednica Povjerenstva, Nataša Novaković, koja tijekom mandata nije podlegla političkim utjecajima vladajuće stranke, očekivano nije dobila povjerenje saborske većine.

Promjena na čelu Povjerenstva i slabljenje još jedne nezavisne institucije izazvala je niz kritika. Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa u prethodna dva mandata, za vrijeme Dalije Orešković i Nataše Novaković, pokazalo je kako jedno nezavisno tijelo može uzdrmati političku elitu u visoko korumpiranoj državi sa sporim i neučinkovitim pravosuđem.

Očigledno je zbog toga Povjerenstvo trebalo oslabiti, marginalizirati i staviti pod političku kontrolu vladajuće stranke.

GONG je ovaj čin označio kao posljednji ”u dugotrajnoj HDZ-ovoj predstavi demokratskog nazadovanja hrvatskog političkog sustava”. Moramo li uistinu biti zabrinuti da u Hrvatskoj dolazi do ozbiljnog nazadovanja demokratskih standarda?

Demokratsko nazadovanje Hrvatske nakon ulaska u EU

Sva istraživanja pokazuju da demokracija u Hrvatskoj nakon ulaska u EU stagnira ili slabi.

Dario Čepo s Pravnog fakulteta u Zagrebu u članku objavljenom 2020. upozorava da se demokratsko nazadovanje u Hrvatskoj ubrzalo nakon što je 2015. godine HDZ preuzeo vlast. Razloge demokratske erozije vidi u prestanku pritiska od strane Europske unije koja je tijekom pristupnih pregovora vršila pritisak na hrvatske političke elite na provođenje brojnih reformi, uključujući i snaženje neovisnih institucija.

Ponovnim dolaskom na vlast HDZ je niz institucija koje su utemeljene u procesu pristupnih pregovora stavio pod svoju kontrolu ili ih je marginalizirao. Prošlotjedni izbor nove predsjednice Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa samo je posljednji u nizu takvog preuzimanja pod kontrolu institucija koje bi trebale biti neovisne.

Podvrgavanje ”nezavisnih” institucija stranačkim interesima, kontrola pravosuđa, slabljenje nezavisnosti medija i žetonizacija Sabora narušile su politički sustav i stabilnost demokracije.

Danas, međutim, u Hrvatskoj nije dovoljno govoriti samo o demokratskoj eroziji političkih institucija. Stanje demokratskih sloboda obuhvaća znatno širi krug čimbenika pri čemu su akademske slobode i sveučilišna autonomija te sloboda kulturnog i umjetničkog stvaralaštva posebno važne.

Važnost akademskih sloboda i slobode kulturnog i umjetničkog stvaralaštva za demokratska društva

Akademske slobode jamče pravo članova akademske zajednice da budu zaštićeni od neopravdanog vanjskoga uplitanja od strane javnih vlasti ili drugih, odnosno da se bave znanstveno-istraživačkim i nastavnim radom, te sudjeluju u potrazi za rješenjima najvažnijih društvenih, građanskih, gospodarskih, znanstvenih i etičkih pitanja bez ikakve diskriminacije i bez straha da će ih država ili koji drugi društveni, politički, gospodarski ili akademski čimbenici ometati ili provoditi represiju nad njima.

Akademske slobode stoga su bitna pretpostavka za ostvarivanje obrazovne, znanstveno-istraživačke te društvene uloge sveučilišta što je preduvjet za socijalni, kulturni, politički i gospodarski napredak. One su ujedno i pretpostavka svakoga demokratskog društva.

Obrazovanje, a posebno visoko obrazovanje, ključno je u razvoju vrijednosti, morala i načina razmišljanja na kojima se temelje demokratska društva. Sloboda mišljenja, izražavanja, udruživanja i poučavanja pridonosi stvaranju prostora u kojem otvoreno i pluralističko društvo slobodno razmišlja, propituje, razmjenjuje i proizvodi ideje, odnosno konzumira i širi znanje.

Umjetnost i kultura također imaju ključnu ulogu za održavanje konstruktivnog dijaloga u demokratskim i otvorenim društvima.

Manifest o slobodi izražavanja umjetnosti i kulture u digitalnom dobu

Vijeće Europe ističe da umjetnici i kulturni stručnjaci često ukazuju na probleme, izriču neugodne istine, govore neizgovoreno i čine nevidljivo vidljivim čime otvaraju prostor za društvenu raspravu unutar i izvan glavnih tokova političkog diskursa.

Ograničenje slobode izražavanja i umjetničke slobode stoga utječu na cijelo društvo, lišavajući ga pluralizma i vitalnosti demokratskog procesa.

Drugim riječima, akademske slobode kao i sloboda kulturnog i umjetničkog stvaralaštva prijeko su potrebne za uspješno funkcioniranje, stabilnost i daljnji razvoj demokracije.

Danas su u Europi i svijetu sve češće situacije ograničavanja sveučilišne autonomije i ugrožavanja akademskih sloboda te napada na umjetničke slobode.

Nažalost, i u Hrvatskoj se stvara pravni okvir kojim se akademske i umjetničke slobode ugrožavaju.

Etatizacija i jačanje političke kontrole – prijetnja akademskim slobodama i slobodi kulturnog i umjetničkog stvaralaštva

Novi zakoni kojima se uređuje sustav znanosti i visokog obrazovanja i kazališna djelatnost radikalno mijenjaju ova dva sustava. Postoji niz sličnosti u pogledu ovih zakona.

Na primjer, postupak njihova donošenja bio je nedovoljno uključiv i transparentan. Tako za oba zakona nije poznato tko su članovi stručnih grupa koje su izradile inicijalni prijedlog zakona.

Novi zakoni znatno liberaliziraju mogućnost osnivanja kazališta ili umjetničke organizacije, odnosno visokih učilišta. Zakon o kazalištima na ovaj način predstavlja snažan udarac na nezavisnu kazališnu scenu jer se njime devalvira status profesionalnih umjetnika i deprofesionalizira cijeli sektor.

S druge strane, u akademskim krugovima ukidanje znanstveno-nastavnih zvanja također se doživjelo kao udar na profesionalno dostojanstvo znanstvenika (puno opasnija promjena povezana s ukidanjem znanstveno-nastavnih zvanja i uvađanjem sustava radnih mjesta ukidanje je autonomije nastavnog osoblja).

Nadalje, snižavanje kriterija za osnivanje kazališta i visokih učilišta, kao i sustavno snižavanje kriterija izvrsnosti otvara pitanje je li se novim zakonima uistinu unapređuje kvaliteta visokog obrazovanja i kazališne djelatnosti – što se navodi kao razlog za njihovo donošenje.

Ili se postojeći sustavi ustvari dodatno urušavaju nedovoljno razrađenim, nepromišljenim, nedorečenim i nepreciznim zakonima podložnima različitim tumačenjima.

Najvažnija promjena, međutim, jest što se u oba sustava izuzetno jača utjecaj i moć politike.

Reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja snažno se ograničava sveučilišna autonomija i centralizira moć u rukama ministra znanosti. Pošto akademske slobode zahtijevaju visoki stupanj autonomije sveučilišta novi zakonodavni okvir neminovno otvara mogućnost političkoj vlasti da ugrozi akademske slobode.

Etatizacija i centralizacija sustava znanosti i visokog obrazovanja, slabljenje položaja do sada neovisnih i stručnih tijela u sustavu (AZVO, Hrvatska zaklada za znanost, Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje itd.) i njihovo podvrgavanje ministru, kao i koncentracija ogromnih ovlasti u rukama ministra otvara niz do sada nepostojećih formalnih, te još više neformalnih mogućnosti izravnog utjecaja ministra na upravljačke strukture na visokim učilištima, a također i na članove akademske zajednice.

Zakon o kazalištima također centralizira i jača političku kontrolu nad radom kazališta. Prema novom zakonu intendante nacionalnih kazališta će na prijedlog kazališnog vijeća imenovati gradonačelnici (do sada ih je imenovalo i razrješivalo predstavničko tijelo).

S obzirom na to da će od sada i članove kazališnog vijeća imenovati i razrješivati gradonačelnik, a ne predstavničko tijelo kao što je do sada bio slučaj, jasno je kako se u rukama gradonačelnika koncentrira ogromna moć.

Pored toga, snažno se jača položaj intendanta, dok su ovlasti kazališnog vijeća oslabljene.

Uz to posebno zabrinjava uvođenje instituta revizije umjetničkog djelovanja za umjetnike koji su u stalnom angažmanu, kako bi im se mogli lakše otkazati ugovori o radu ako ”netko ne doprinosi svom kazalištu”. O stručnom tijelu koje će provoditi reviziju i kriterijima umjetničkog doprinosa odlučivat će intendanti, odnosno ravnatelji, uz prethodnu suglasnost kazališnog vijeća.

S obzirom na to da nije propisana obveza da su ravnatelji dužni organizirati rad kazališta tako da zaposle sve članove ansambla, oni se jednostavno mogu nedodjeljivanjem uloga obračunati s nepodobnim glumcima. Drugim riječima, ovako zakonski nedorečen institut revizije umjetničkog djelovanja pruža izuzetno velike mogućnosti njegove zloupotrebe.

O Zakonu o kazalištu moglo bi se još puno toga napisati.

Redateljica i producentica Nora Krstulović možda je najbolje opisala zakon kada je istaknula da se njime ”doslovno skriva poslovanje kazališta, ministrici se u dosluhu s poslušnim gradonačelnicima omogućuje feudalno upravljanje cijelim sustavom, a intendanti postaju nesmjenjivi šerifi koji će odlučivati što jest, a što nije umjetnost”.

Sve ovo jasno ukazuje na prijetnju koju zakon predstavlja za slobodu kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Postavlja se pitanje koliko je ta prijetnja realna?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kako gledamo na ulogu kazališta i kazališnih djelatnika u demokratskom društvu.

Glumcima je mjesto u kazalištu

Prije nekoliko godina poznati hrvatski glumac Marinko Prga, djelatnik HNK u Varaždinu, u autorskom komentaru kritički je analizirao javni nastup i retoriku tadašnjeg varaždinskog gradonačelnika.

Njegova kritika izazvala je snažnu reakciju gradonačelnika. Oštri napadi preko društvenih mreža i u javnom prostoru jasno daju naslutiti koju sudbinu bi glumačka karijera Marinka Prge u HNK Varaždin doživjela da je kojim slučajem novi Zakon o kazalištima bio na snazi.

U cijeloj priči posebno je znakovita izjava tadašnjeg gradonačelnika da je glumcima mjesto u kazalištu. Drugim riječima, glumci bi trebali znati gdje im je mjesto i koja je njihova uloga – a to nije ”uloga angažiranog intelektualca koji kritički secira društvene i političke pojave”.

U tom smislu izjava HDZ-ovog saborskog zastupnika Andre Krstulovića Opare kako je zakon savršeno pogodio bit i problematiku te omogućio da kazalište živi slobodno i mirno od politike u potpunosti je opravdana. Naravno, pod uvjetom ako kazalištarci znaju koja je njihova uloga u hrvatskom društvu.

Međutim, ako uloga kazališnih djelatnika nije da šute i drhte pred intendantima i političkom vlašću, već da kao angažirani intelektualci kritički progovaraju o postojećem društvenom stanju, a naročito o patološkim stanjima u društvu i hipokriziji vladajuće elite, onda je zakon u potpunosti promašen i opasan.

Zakon o kazalištima kao i novi zakoni koji uređuju sustav znanosti i visokog obrazovanja koncentracijom moći u rukama političara stvaraju uvjete da se ograniči sloboda izražavanja društvenih skupina koje su najpozvanije da artikuliraju kritičko mišljenje i zagovaraju promjene u društvu.

Sve u biti ovisi o sreći. Sreći hoće li na vlast doći politička opcija koja neće kritičko promišljanje doživljavati kao ugrozu svoje vlasti. Nažalost, ta nada je slabašna, pogotovo u zemlji koju je Freedom House 2022. svrstao u skupinu polukonsolidiranih demokracija, zemlji s raširenom korupcijom i niskom razinom političke kulture koja dodatno potencira zlouporabu širokih ovlasti političkih moćnika kao instrumenta pritiska na umjetnike i intelektualce.

Postoji još jedna vrlo ozbiljna i realna opasnost koja proizlazi iz etatizacija i snažne politizacije kazališta i sustava znanosti i visokog obrazovanja. Autocenzura.

Kroz povijest su poznati brojni primjeri pisaca, umjetnika, znanstvenika (primjerice, Nikola Kopernik je neposredno pred smrt objavio svoj rad o heliocentričnom sustavu) koji su suočeni s mogućnošću (političkog) pritiska ili represije odlučili jednostavno šutjeti o osjetljivim temama.

U situaciji kada se inače zamjera intelektualcima što svoje stavove nerado dijele sa širom javnosti, novi zakoni neizbježno će predstavljati dodatni poticaj da se ta ”šutnja intelektualaca” nastavi i dodatno produbi.

Kako umiru demokracije

Demokratsko nazadovanje kojem svjedočimo u Hrvatskoj počinje dobivati sve ružniji izgled. Do sada su politički znanstvenici upozoravali na zarobljavanje i marginaliziranje neovisnih političkih institucija.

Kako ne bi bilo zabune – njihovo slabljenje značajno potkopava stabilnost demokratskog političkog sustava jer suvremene demokracije, uz trodiobu vlasti, počivaju na čitavom nizu neovisnih institucija čija je ključna svrha osigurati integritet i poboljšati kvalitetu i otpornost demokratskog poretka, odnosno nadzor nad nositeljima političke moći od strane relativno autonomnih institucija.

Sada postaje razvidna tendencija etatizacije, centralizacije i snažne politizacije brojnih, ali ključnih segmenata javnog života i institucija koje su do sada bile relativno autonomne od političkog utjecaja. Sustav znanosti i visokog obrazovanja kao i kazališta novim zakonima već su izloženi snažnom utjecaju politike – kao nikada do sada u proteklih trideset i nešto godina nezavisne Hrvatske.

Aktualna vlast nema, međutim, namjeru stati na tome. Ozbiljno se spominje mogućnost povećanja broja predstavnika osnivača u školskim odborima čime bi se narušila krhka ravnoteža i osigurao odlučujući utjecaj politike u upravljanju srednjim i osnovnim školama. Jer školski odbori, između ostalog, imenuju i razrješuju ravnatelje te daju prethodnu suglasnost u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa u školskoj ustanovi.

Govore li ove promjene u prilog tezi o povratku na neki od oblika autoritarizma što se događa u nekim drugim zemljama? Odgovor je negativan.

Ali sigurno ne možemo govoriti o ”punoj” demokraciji ako imamo nedovoljno razvijenu političku kulturu i demokratsko upravljanje, stranačku kontrolu nad najvažnijim ”nezavisnim” institucijama, te neučinkovitu državnu upravu i pravosuđe koje je pod utjecajem politike, što će se dodatno pogoršati najavljenim izmjenama Zakona o kaznenom postupku širenjem ovlasti policije u istražnom postupku.

Ako tome pridodamo sužavanje prostora slobode za intelektualce i umjetnike – postoji mnogo razloga za ozbiljnu zabrinutost o budućnosti hrvatske demokracije.

Opasnost ne bismo trebali podcjenjivati. Demokratsko nazadovanje postupan je proces erozije demokratskih institucija kojima vladajući akumuliraju moć antidemokratskim mjerama.

Zbog toga šira javnost slabo percipira narušavanje demokratskih institucija. Ni oporba nažalost ne daje snažniji otpor ovom procesu. A jednog dana, ako se ove tendencije nastave, kad shvatimo što se dogodilo – moglo bi biti prekasno.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
    •  Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?

> Svi tekstovi ovog autora