autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Jeftina je smrt

AUTOR: Boris Pavelić / 17.12.2015.

Boris Pavelić
Foto: Sanjam Knjige

”U Evropi ima mesta i za desnicu, i za centar, i za levicu, ali za ”nas” i ”vas”, i za arhineprijatelje, i mržnju – nema”. Zamislite, kako bi bilo da je tu rečenicu 28. lipnja 1989., na Vidovdan, na Gazimestanu, na Kosovu, u povodu 600. obljetnice Kosovske bitke, izgovorio tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, umjesto što je izrekao ono što uistinu jest, vjerojatno to nikad nećete zaboraviti: ”Danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve nisu isključene”?

Dva i pol desetljeća trebalo je otad proći da najmoćniji političar u Srbiji, u kakvoj istaknutoj prigodi, progovori da Srbija treba u Europu zato što u njoj nema mjesta za arhineprijatelje i za mržnju. I zato, zbog te jedne jedine rečenice Aleksanda Vučića – usprkos svemu što je bio – valja zapamtiti 14. prosinca 2015., dan kada je Srbija otvorila prva dva poglavlja pregovora o pristupanju EU.

Jer, znamo posljedice one Miloševićeve rečenice.

Grad veličine Rijeke zbrisan je s lica zemlje. Približno 130 tisuća ljudi poginulo je u ratovima devedesetih: 95.940 ljudi u Bosni i Hercegovini, 15.336 u Hrvatskoj, 13.549 na Kosovu.

Brojke su precizne, ali nepotpune. U BiH, riječ je o imenima i prezimenima ljudi za koje je Informacijsko-dokumentacijski centar iz Sarajeva uspio prikupiti dovoljno pouzdanih dokaza da su uistinu poginule.

Ratne su patnje neizrecive. Razmislimo s današnjeg stajališta: može li viši smisao opravdati patnje ratova devedesetih? Ne može. Naš svijet poslije rata nije bolji, nego gori. Mi, koji smo pukim slučajem preživjeli, ne živimo bolje zato što su oni drugi izginuli

U Hrvatskoj, brojka je još uvijek posve približna: od 15.336 imena i prezimena žrtava koje Centar za suočavanje s prošlošću Documenta zasad ima u evidenciji, pouzdano je potvrđena tek otprilike polovina.

A popisivanje još nije završeno: procjenjuje se kako je u Hrvatskoj ukupno poginulo između šesnaest i dvadeset tisuća ljudi. Aktivisti procjenjuju kako bi najbliža istini mogla biti brojka od oko osamnaest tisuća. Na Kosovu, 13.549 imena i prezimena žrtava poginulih od 1. siječnja 1998. do kraja 2000. precizna je, ali bi također bilo intelektualno nepošteno tvrditi da je posve pouzdana i konačna.

Jer, nema ”konačnih brojki” kada je o ratnim pogibijama riječ. Nema, uostalom, nikakvih brojki – postoje samo ljudi.

Svaka od tih 130 tisuća žrtava – ponavljamo, grad veličine Rijeke – jedna je, neponovljiva, jedinstvena ljudska egzistencija; žena, dijete, čovjek, s osobnošću, glasom, izrazom lica, s ljubavlju, s nježnošću, sa smijehom… Možete li zamisliti ritam ubijanja u kojemu nestane cijeli grad na Rječini? Tako je ovdje bilo devedesetih.

Koliko je to patnje? Može li se iskazati?

Dženana Karup-Druško iz bosanskohercegovačke nevladine organizacije ”Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje” prekjučer je predstavila prve rezultate projekta neskladnog naziva ”Mapiranje logora i zatočeničkih objekata u BiH 1992-1995”. U dvije godine, koliko prikupljaju podatke, opisali su 250, kako kaže Karup-Druško, ”raznih logora i mjesta zatočenja”.

U tim je zatvorima, izvijestila je, bilo zatočeno oko pedeset tisuća ljudi; ubijeno oko sedam tisuća. No podaci logoraških organizacija govore o višestruko više logora – oko 1.350.

Obrnuto: da su preživjeli oni – svi oni! – i mi bismo živjeli mirnije i bolje. Ratna patnja nema smisla. Ona je, naprosto, poruka iz pakla: umirat ćete i patiti, a da nećete znati ni razloga ni svrhe. I zato, iz svega toga nazire se samo jedna poruka: čuvajte svoje najbliže, dok i ako možete. Jeftin je ljudski život, još jeftinija smrt

Karup-Druško upozorava da će točan broj biti vrlo teško utvrditi, ”tko je u njima bio i što je ondje prošao”. U svakom slučaju, i bez ikakve sumnje, ta su mjesta smišljena da stvore pakao na zemlji. Mučenja i poniženja koja su u ”mjestima zatočenja” pretrpjele žrtve – najčešće iz čistog sadizma i mržnje – mnoge od njih ne mogu opisati riječima.

Ne vjerujmo zato obmanama kako pogibije i patnje naknadni smisao pronalaze u našoj današnjoj slobodi. To su laži.

Ratne su patnje neizrecive.

Razmislimo s današnjeg stajališta: može li viši smisao opravdati patnje ratova devedesetih? Ne može. Naš svijet poslije rata nije bolji, nego gori. Mi, koji smo pukim slučajem preživjeli, ne živimo bolje zato što su oni drugi izginuli.

Obrnuto: da su preživjeli oni – svi oni! – i mi bismo živjeli mirnije i bolje. Ratna patnja nema smisla. Ona je, naprosto, poruka iz pakla: umirat ćete i patiti, a da nećete znati ni razloga ni svrhe. I zato, iz svega toga nazire se samo jedna poruka: čuvajte svoje najbliže, dok i ako možete. Jeftin je ljudski život, još jeftinija smrt.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora: