autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ”na razini Bocvane”?

AUTOR: Ivan Obadić / 20.04.2023.

Ivan Obadić
(Foto: Branko Nađ)

Je li scientometrički output hrvatske znanosti jako loš, loš, zadovoljavajući, dobar ili jako dobar? Je li scientometrija jako loša, loša, zadovoljavajuća, dobra ili jako dobra? Ovo su glavna pitanja kojima se bavi nova knjiga profesora Damira Stanzera, ”Mjerenje hrvatske znanosti 2022.”, koja će uskoro biti objavljena i koja me potaknula da napišem ovu kolumnu.

Tema ne može biti važnija kada govorimo o hrvatskom sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Jer upravo se scientometrijski podaci vrlo često koriste nekritički, selektivno i tendenciozno, bez uzimanja u obzir nepotpunosti i nedostataka metrike na što profesor Stanzer nedvosmisleno ukazuje.

A onda se na temelju tako površno i neobjektivno prezentiranih podataka medijski u javnosti stvara neutemeljeno katastrofalno loša slika hrvatskih sveučilišta i znanosti.

Na početku jedna ograda. Mediji često pišu o raznim aferama koje bacaju izuzetno loše svjetlo na hrvatsku akademsku zajednicu. Nedvojbeno se na takve pojave unutar akademske zajednice mora ukazivati, a i sama akademska zajednica bi se trebala s njima oštro razračunati, što često nije slučaj (ne samo kod nas, već i u svijetu, jer nemojmo se zavaravati – akademska korupcija prisutna je i u najrazvijenijim zemljama svijeta i na najboljim sveučilištima).

Međutim, u Hrvatskoj, kao i u nizu drugih europskih (post)tranzicijskih zemalja, prisutna je tendencija stvaranja negativne percepcije znanosti i visokog obrazovanja u cjelini dok se istodobno uspjesi i pozitivni pokazatelji najčešće prešućuju ili relativiziraju.

Spomenut ću samo neke medijske naslove koji tendenciozno i senzacionalistički impliciraju katastrofalnu situaciju u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju: ”Loša slika: Hrvatski fakulteti uvjerljivo su najgori u Europi”, ”Objavljena lista: Sveučilište u Zagrebu je među najlošijima na svijetu”, ”Zašto je Sveučilište u Zagrebu postalo tako grozno?”, ”Hrvatska znanost najgora je u Europi”, ”KAKVA TRULEŽ – Probali smo na jednom mjestu skupiti po čemu je sve Hrvatska najgora”, ”NA RAZINI BOCVANE – Hrvatska znanost je na svjetskom dnu, a za pet godina čeka nas kolaps”, ”POTPUNI POTOP: Objavljena najnovija rang-lista svjetskih sveučilišta: Zagrebačko stoji užasno” itd.

Ima li i pozitivnih vijesti s hrvatskih sveučilišta?

Je li uistinu u hrvatskom visokom obrazovanju i znanosti sve tako trulo pa novinari skoro isključivo moraju objavljivati negativne vijesti? Ili ipak ima možda i pozitivnih vijesti koje ne nalaze mjesto u medijskom prostoru ili su u puno manjoj mjeri zastupljene?

Uzmimo, na primjer, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nedavno docent Matija Mato Škerbić izabran za novog predsjednika Europskog udruženja za filozofiju sporta (European Association for the Philosophy of Sport – EAPS). U tajnom glasanju i izboru između troje kandidata – protukandidati su bili iz Portugala i Francuske – Škerbić je dobio više nego dvostruko glasova članova EAPS-a. Time je osvojio trogodišnji mandat predsjednika, dok je Fakultet hrvatskih studija postao privremeno sjedište ove krovne europske asocijacije za filozofiju sporta.

Jeste li možda pročitali negdje članak o tome, osim na stranicama fakulteta i Sveučilišta? Ja za sada nisam nigdje u nacionalnim medijima pročitao vijest o ovom velikom postignuću hrvatskog znanstvenika, i to iz područja humanističkih znanosti. Ali gotovo sam siguran da kada bi se radilo o nekakvom skandalu s tog fakulteta vijest o tome bila bi objavljena idući dan na udarnim mjestima brojnih portala i novina.

Ovo je samo jedan primjer. A ima ih puno više.

Na primjer, je li vam poznato da je prof. dr. sc. Boris Brkljačić, profesor sa zagrebačke medicine, uz niz prestižnih funkcija u međunarodnim organizacijama, bio prvi Hrvat predsjednik Europskog radiološkog društva, a sada je glavni tajnik Međunarodnog radiološkog društva?

Ili da su profesorica Danijela Bursać Kovačević sa zagrebačkog PBF-a i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta među najcitiranijim svjetskim znanstvenicima?

Ili da je profesor Nino Žganec do 2019. godine bio predsjednik Europskog udruženja škola socijalnog rada i potpredsjednik Međunarodnog udruženja škola socijalnog rada?

Nedavno je profesorica Sunčana Roksandić izabrana za suurednicu prestižnog časopisa International Criminal Law Review (ICLA) vezano za temu teški gospodarski zločini i međunarodno kazneno pravo.

Spominjem samo neke primjere koji su meni osobno poznati. A ima ih puno više. Ali široj javnosti ove vijesti nisu poznate jer se o njima malo ili nimalo piše.

Rang-liste kao dokaz da smo među najlošijim u svijetu?

Glavni dokaz da su hrvatska sveučilišta ”među najlošijim u svijetu” i ”najgora u Europi” su rang-liste svjetskih sveučilišta. Prvo jedna bitna informacija za sve koji se bave znanošću. U svijetu postoji preko 25 tisuća visokoobrazovnih institucija (neki izvori navode brojku od skoro 24.000), od toga najveći broj u Indiji (5.288), SAD-u (3.216), Indoneziji (2.595) i Kini (2.565). U Europi, prema najnovijim podacima, postoji 2.706 sveučilišta.

Različite svjetske liste sveučilišta koje naši mediji redovito prate svake godine kao dokaz da je Sveučilište u Zagrebu jedno od najlošijih i najgorih (kao jedino od hrvatskih sveučilišta koje se redovito nalazi na svim relevantnim listama) u biti pokazuju upravo suprotno – da spada u jedno od najboljih na svijetu. Zbog same činjenice što se nalazi na tim listama. Jer na navedene liste ulaze top 3 do 5 posto najboljih sveučilišta na svijetu! Što znači da je bolje od većine američkih i europskih sveučilišta.

Kako je uopće došlo do rangiranja sveučilišta?

Prva rangiranja pojavljuju se početkom 20. stoljeća u SAD-u. Razlog je bio vrlo jednostavan. Ona su trebala omogućiti budućim studentima uvid u isplativost školovanja s obzirom na to da su u anglosaksonskim zemljama školarine izuzetno visoke.

U posljednjih petnaestak godina liste najboljih sveučilišta izrasle su u važne i često nezaobilazne referentne točke u raspravama o kvaliteti i ugledu pojedinih institucija.

Godine 2003. Academic Ranking of World Universities (ARWU) objavljuje prvo značajno međunarodno rangiranje (danas poznato kao Šangajska lista). Svrha ovog rangiranja bila je odrediti kako kineska sveučilišta stoje u međunarodnom kontekstu. Nakon toga počinju se pojavljivati i druge liste.

Potom 2004. godine Quacquarelli Symonds (QS) objavljuje prvo rangiranje, iste godine španjolski Cybermetrics Lab objavljuje Webometrics, 2009. godine Times Higher Education (THE) se odvaja od QS-a, potpisuje ugovor s Thompson Reutersom i objavljuje prvo samostalno rangiranje, 2010. godine pojavljuje se RoundRanking itd.

Navedene ljestvice nemaju puno veze sa znanstvenim pristupom, objavljuju ih uglavnom privatne tvrtke, a često imaju političku i ekonomsku svrhu. Primjerice, na THE ljestvici koju objavljuje privatna tvrtka  sa sjedištem u Londonu britanska sveučilišta su znatno bolje pozicionirana nego na Šangajskoj listi.

Sporni kriteriji rangiranja

Zbog čega ovakvi različiti rezultati pojedinih sveučilišta? Različita rangiranja koriste različite kriterije kako bi pozicionirala sveučilišta.

Upravo navedeni kriteriji i metodologija rangiranja sveučilišta glavni je izvor kritika navedenih lista. Jer svaka od njih ima manjkavosti, a neke imaju vrlo ozbiljne slabosti. Uzmimo, za primjer, Šangajsku i THE listu koje spadaju u krug najznačajnijih rangiranja sveučilišta.

Za Šangajsku listu podaci se prikupljaju iz javno dostupnih izvora. Kriteriji prema kojima se rangiraju sveučilišta su kvaliteta obrazovanja (alumni dobitnici Nobelove nagrade i Fieldsove medalje – 10%), kvaliteta osoblja (osoblje dobitnici Nobelove nagrade i Fieldsove medalje – 20%, visoko citirani istraživači u 21 kategoriji – 20%), istraživačka produktivnost (radovi objavljeni u Nature i Science – 20%, radovi indeksirani u SCI-Exp i Social Science Education – 20%) i produktivnost per capita (10%).

Za THE listu kriteriji su poučavanje (reputacija – 15%, osoblje po studentu – 4,5%, doktorati po bakalaureatu – 2,25%, doktorati po osoblju – 6%, institucijski prihod – 2,25%), istraživanje (reputacija – 18%, prihod za istraživanje – 6%, produktivnost – 6%), citati iz Scopusa (30%), internacionalnost (udio međunarodnih studenata – 2,5%, međunarodnog osoblja – 2,5%, međunarodna suradnja – 2,5%) te prihod od industrije (2,5%).

Zašto su ovi kriteriji sporni?

Stanzer upozorava na nepotpunost i neznanstvenost ovih mjerenja. Na Šangajskoj listi za kvalitetu obrazovanja i osoblja presudna je činjenica jesu li alumni ili osoblje dobitnici Nobelove nagrade i Fieldsove medalje što donosi 30% ukupne ocjene. Može li se uistinu kvaliteta obrazovanja visokoobrazovne institucije mjeriti isključivo kriterijem je li netko od alumnija postao nobelovac (u suprotnome se dobiva 0 bodova)?

Ili postoje i neki drugi kriteriji koji bi se pri tom trebali uzeti u obzir? Ili, kako Stanzer primjećuje, ”svi vrhunski kirurzi, umjetnici, psiholozi, graditelji stambenih naselja i ostali stručnjaci i umjetnici koji su svoje znanje kao studenti stekli na zagrebačkom ili splitskom sveučilištu zapravo su, prema Šangajskoj ljestvici, pohađali nastavu koja vrijedi nula bodova, od mogućih 100. Nula bodova jer ovdje nema nobelovaca, a samo su oni važni”.

Na THE listi 33% od ukupne ocjene nosi reputacija. Na koji način se mjeri ova reputacija? Anketnim pristupom. Svake godine se napravi istraživanje među određenim brojem znanstvenika (ne zna se kojim brojem) na način da sami biraju sveučilišta koja su, po njihovom mišljenju, najbolja u njihovom području iz poučavanja i istraživanja.

Postavlja se pitanje kako ijedan sveučilišni nastavnik može, uz sve obveze, pratiti nastavu i istraživanje na 20 i više sveučilišta. A ako to nije moguće, je li njihova prosudba objektivna ili se temelji na subjektivnoj impresiji? A ako se čak 33% ukupne ocjene ne temelji na objektivnim pokazateljima, već na subjektivnoj procjeni koliko je ta lista (znanstveno) utemeljena?

Nikola Baketa s Instituta za društvena istraživanja ukazuje i da neke liste stavljaju preveliki naglasak na prirodne znanosti u odnosu na društvene, istraživanje u odnosu na nastavu, favoriziraju englesko govorno područje, zanemaruju pitanje nastave, ne uzimaju u obzir mišljenja studenata, ne posvećuju pozornost socijalnoj dimenziji sveučilišta ili pitanju školarina te odnosa sveučilišta i lokalne zajednice.

Ako tome dodamo nedovoljnu transparentnost pojedinih rangiranja (nije jasno kako se prikupljaju podaci i ponderiraju indikatori), da pojedini aspekti sveučilišta nisu pokriveni ovim rangiranjima itd. – očigledno je kako ova rangiranja imaju niz ozbiljnih nedostataka.

Bismo li bili dobri da je Sveučilište u Zagrebu uvršteno u 500 najboljih sveučilišta svijeta?

Ako to smatrate, onda smo po svemu sudeći dobri. Sveučilište u Zagrebu uvršteno je na Šangajskoj listi za 2022. godinu na zbirnoj poziciji između 401. i 500. mjesta. Navedenu poziciju zauzimalo je od 2011. godine. U tom razdoblju jedino je 2017., 2018. i 2021. godine bilo slabije rangirano.

Uzmimo QS World University Rankings za 2023. godinu. Dok se splitsko sveučilište rangiralo samo u jednoj disciplini – medicini (ostvarili su plasman od 651. do 680. mjesta), zagrebačko sveučilište rangiralo se u nizu disciplina i područja. Poljoprivreda i šumarstvo rangirano je na 99. mjestu, naftno inženjerstvo od 101. do 150. mjesta, farmacija i farmakologija od 251. do 300. mjesta, medicina od 351. do 400. mjesta, znanost o okolišu između 351. i 401. mjesta, strojarsko, aeronautičko i proizvodno inženjerstvo od 401. do 450. mjesta itd.

U odnosu na 2022. godinu Sveučilište u Zagrebu poboljšalo je svoj rang u čak sedam znanstvenih disciplina. Ukupno Sveučilište u Zagrebu nalazi se u kategoriji od 801. do 1000. mjesta.

Prema University Ranking by Academic Performance (URAP) za akademsku godinu 2022./2023., listi na kojoj se nalazi 3.000 visokoobrazovnih institucija, Sveučilište u Zagrebu zauzelo je 397. mjesto (splitsko se nalazi na 1201., riječko na 1417., osječko na 1513., a Sveučilište Sjever na 2254. mjestu).

URAP pokriva približno 12% svih visokih učilišta u svijetu što ga čini jednim od najopsežnijih sustava međunarodnih rangiranja. Važno je istaknuti da se URAP rangiranje temelji na objektivnim bibliometrijskim podacima te ne uključuje subjektivnu evaluaciju kvalitete sveučilišta od strane znanstvenika niti prikuplja podatke direktno od visokoobrazovnih institucija čime se postiže bitno veća objektivnost rangiranja.

Možda ste pomislili da ovo nije toliko loše. I nije. Ali šira javnost teško da je imala priliku čuti za ove podatke. Jer rijetko koji medij o njima piše.

Medijske manipulacije listama

Nažalost, u većini medija prisutna je tendencija da objavljuje samo one podatke koji stavljaju našu znanost i visoko obrazovanje, a posebno Sveučilište u Zagrebu, u negativan kontekst. Ne vjerujete u to?

Uzmimo, na primjer, Šangajsku listu. Gore sam spomenuo da je Sveučilište u Zagrebu 2021. na toj listi lošije rangirano. Točnije između 601. i 700. mjesta. Pa su mediji prenosili vijest kako zagrebačko sveučilište ”na prestižnoj Šangajskoj ljestvici” ima najlošiju poziciju u posljednjih pet godina.

Međutim, 2022. godine vratilo se natrag na poziciju između 401. i 500. mjesta. Ako ste očekivali pozitivne medijske naslove o tome kako je skočilo za čak 200 mjesta, razočarali biste se. Umjesto toga, imali smo naslove poput Izašla najnovija lista svjetskih učilišta, zagrebačko potonulo kao nikada do sadIli Objavljena lista najboljih sveučilišta na svijetu: Zagrebačko ostvarilo najgori rezultat dosad.

Prestižna Šangajska lista postala je odjednom nebitna. A THE lista jedina mjerodavna. Lista na kojoj 30% ocjene zavisi od subjektivne evaluacije kvalitete sveučilišta od strane znanstvenika koji vrlo vjerojatno nisu nikada ni posjetili Zagreb. I na kojoj je Sveučilište u Zagrebu svrstano 2021. godine u kategoriju od 1201. do 1501. mjesta.

Jesu li Beograd, Ljubljana i Kragujevac bolji od Zagreba?

U novinskim člancima ste, između ostalog, možda i pročitali kako je zagrebačko sveučilište lošije od beogradskog, ljubljanskog, pa čak i od kragujevačkog sveučilišta (na THE listi). Niste sigurno pročitali naslov da je zagrebačko sveučilište bilo bolje, na primjer, od ljubljanskog. A bilo je. I to na ”prestižnoj” Šangajskoj listi 2019. godine. Ali to nije preneseno u našim medijima.

Kada govorimo o Sveučilištu u Beogradu, s njim se zagrebačko teško može mjeriti jer se sva znanstvena produkcija velikih državnih instituta u Beogradu poput ”Vinče” ili Instituta za medicinska istraživanja (IMI) pripisuje izravno Sveučilištu u Beogradu.

Sveučilište u Zagrebu nema ovu prednost jer Institut ”Ruđer Bošković” kao ni zagrebački IMI nisu njegove sastavnice. Kada bi to bio slučaj, zagrebačko sveučilište bi imalo znatno veću znanstvenu produkciju čime bi bilo znatno bolje rangirano.

No unatoč tome i zagrebačko i beogradsko sveučilište su na Šangajskoj listi rangirana u istoj kategoriji, od 401. do 500. mjesta, dok na THE listi zagrebačko je rangirano do 1001. do 1200. mjesta, a beogradsko od 801. do 1000. mjesta.

Činjenica da se kragujevačko sveučilište nalazi na THE listi u kategoriji od 501. do 600. mjesta (2023.), ispred beogradskog, zagrebačkog i ljubljanskog svima bi trebao biti očigledan znak, kako je zaključio Valerije Vrček u Glasu Koncila , da s takvom rang-listom nešto nije u redu.

Umjesto toga, mediji nekritički pišu da je kragujevačko sveučilište bolje od Sveučilišta u Zagrebu, a nigdje ne spominju metodološke nedostatke takvih listi koji mogu dovesti do ovako neuvjerljivih rezultata. Nitko nije ni primijetio da kragujevačko sveučilište nije uopće ni uvršteno na ”prestižnu” Šangajsku listu najboljih tisuću sveučilišta.

Zašto? Pa valjda jer imamo ”čvrst” dokaz kako je zagrebačko sveučilište katastrofalno loše. I zašto ga onda dovoditi u pitanje upozoravanjem na upitne metodologije ovih rangiranja?

Dapače, mediji tada izvještavaju da se ove liste temelje ”na 13 pažljivo odabranih i analiziranih pokazatelja uspješnosti koji mjere kvalitetu neke obrazovne institucije”. S druge strane, kada se hrvatska sveučilišta pohvale visokim mjestom na rang-listama, onda možete pronaći članke koji upozoravaju na upitnu metodologiju tih rangiranja.

Drugim riječima, ako su naša sveučilišta dobro rangirana, navedeno je posljedica manjkave metodologije, jer su naša sveučilišta – loša. Ako su loše rangirana, onda se radi o pažljivo rađenim analizama uspješnosti.

E-mail adrese razlog za lošiji plasman Sveučilišta u Zagrebu

Možda zvuči nevjerojatno, ali upravo jedan od razloga zašto je zagrebačko sveučilište lošije rangirano na nekim listama su e-mail adrese sveučilišnih profesora.

Na primjer, 2016. Webometrics prelazi na Google Scholar i počinje brojati samo znanstveno-nastavno osoblje čiji su profili vezani uz profil Sveučilišta u Zagrebu (@unizg.hr e-mail adresa) zbog čega Sveučilište 2017. pada s 392. na 563., a 2018. na 668. mjesto.

Problem je što je Sveučilište u Zagrebu pravno neintegrirano te sastavnice također uživaju svoju autonomiju. Primjerice, profesori na Pravnom fakultetu imaju e-mail adresu @pravo.hr. Nakon kampanje da se otvore profili s @unizg.hr adresom, Sveučilište se popelo na toj ljestvici, i 2023. se nalazi na 571. mjestu.

Ovo je možda banalna stvar, ali koja značajno utječe na rangiranje zagrebačkog sveučilišta. Druga okolnost koja također značajno utječe na brojanje znanstvene produkcije jest što mnogi profesori ne potpisuju afilijaciju Sveučilišta na znanstvene članke, već samo svoje sastavnice.

Hrvatska knjižničarka prof. dr. sc. Jelka Petrak, voditeljica Središnje medicinske knjižnice u Zagrebu i dobitnica prestižne Nagrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, na skupu koji je prije desetak dana organizirao Centar Miko Tripalo na temu Mjerenje hrvatske znanosti (povodom izlaska Stanzerove knjige), istaknula je da se prema njezinoj procjeni čak 25% znanstvene produkcije profesora sa Sveučilišta u Zagrebu zbog toga ne pripisuje Sveučilištu!

Gdje je tu novac?

Kada govorimo o nogometu, svi smo izuzetno sretni ako se neki naš klub plasira u Ligu prvaka, elitno nogometno natjecanje u kojem sudjeluje 32 nogometna kluba. Od hrvatskih klubova jedino Dinamo može ponekad, ne uvijek, ostvariti taj uspjeh. Ako se i plasira, nitko od nas ne očekuje da će Dinamo osvojiti Ligu prvaka. Smatrali bismo fantastičnim uspjehom kada bi prošao grupnu fazu. Što Dinamo redovito ne uspijeva.

Zašto? Jer najbolji klubovi imaju novac i prestiž da kupe i privuku najbolje igrače. I naravno da se onda ”siromašniji” klubovi ne mogu ravnopravno natjecati s njima (iako Dinamo dominira nacionalnim prvenstvom kao najbogatiji hrvatski klub).

U brojkama to izgleda ovako. Dinamo je 2021. godine ostvario prihod od 63,6 milijuna eura (479 milijuna HRK). Real Madrid je iste sezone ostvario prihod od 720 milijuna eura. Real Madrid ima znači godišnje 11,3 puta više novaca od Dinama. Spomenimo još Manchester United koji je imao 689 milijuna eura, ili jedan ”slabiji” klub, Benfica – 111,54 milijuna eura.

Stoga ako se Dinamo od 704 europska prvoligaška kluba uspije izboriti za ulazak u najboljih 32, dakle u 4,5% najuspješnijih klubova, sama ta činjenica se smatra ogromnim uspjehom.

Zanimljivo, kada govorimo o međunarodnom rangiranju sveučilišta, nitko ne spominje s kime se uspoređuju hrvatska sveučilišta i kolika je razlika u financijskim prihodima. Kao da novci uopće nisu važni da bismo imali vrhunska sveučilišta i znanost.

Evo nekoliko primjera. Godine 2022. Sveučilište Harvard imalo je 5,8 milijardi USD, Sveučilište Yale 4,8 milijardi USD, a Sveučilište u Oxfordu 2,8 milijardi funti prihoda. Sveučilište u Zagrebu, s druge strane, imalo je 403,7 milijuna eura prihoda. Valja istaknuti da 42% prihoda, dakle 170 milijuna eura, Sveučilište u Zagrebu uprihodilo je samostalno, od europskih projekata i projekata s gospodarstvom.

S najprestižnijim američkim i britanskim sveučilištima financijski se očigledno ne možemo uspoređivati. Kakva je situacija s ostalim državama članicama Europske unije?

Hrvatska kontinuirano zaostaje u pogledu razine financiranja sustava znanosti i visokog obrazovanja. I sama Europska komisija je istaknula na prvom mjestu javno financiranje kao jedan od glavnih razloga našeg zaostajanja za ostalim državama članicama EU-a.

U konkretnim iznosima to izgleda ovako. U EU se 2020. prosječno izdvajalo 695,6 eura po stanovniku za istraživanje i razvoj. U Hrvatskoj 154,5 eura. U Sloveniji 480,7 eura. A s obzirom na to da aktualni ministar znanosti priželjkuje da bi se hrvatska sveučilišta razvijala po uzoru na austrijska (Sveučilište u Beču), nije naodmet primijetiti da se u Austriji 2020. izdvajalo 1.364,2 eura po stanovniku. Skoro devet puta više nego u Hrvatskoj.

Hrvatska se dakle nalazi na dnu ljestvice kada govorimo o financiranju znanosti i visokog obrazovanja u Uniji. Govorimo o dugotrajnoj podfinanciranosti koja znatno utječe na kvalitetu i položaj hrvatskih sveučilišta u odnosu prema europskom okruženju.

Profesor Stanzer ironično primjećuje da je godišnje više hrvatskog proračunskog novca isplaćeno stočarima koji uopće nemaju stoku nego hrvatskim znanstvenicima za znanstvene projekte Hrvatske zaklade za znanost. Što pokazuje koliko su sustav znanosti i visokog obrazovanja prioritet naše države.

Međutim, kada se rade usporedbe o tome koliko su naša sveučilišta dobra, odnosno loša, mediji preskaču ove činjenice. Kao da nisu nimalo bitne. Kao da razina financiranja uopće ne utječe na kvalitetu naših sveučilišta i njihovo rangiranje na međunarodnim ljestvicama. A naravno da utječu.

Je li zagrebačko sveučilište među najboljima na svijetu?

Vratimo se Dinamu. Sam ulazak Dinama u krug 4,5% najboljih europskih klubova naši mediji proglašavaju fantastičnim uspjehom.

Činjenica da je Dinamo do 2022. u elitnom društvu odigrao 42 utakmice, ostvarivši pet pobjeda, sedam remija i 30 poraza uz 32:95 razliku pogodaka nikoga ne zamara. Nigdje nisam pročitao da je Dinamo najgori klub u Europi i međunajlošijima na svijetu zbog poražavajuće statistike u Ligi prvaka. Jer je već samo po sebi uspjeh što su ušli u Ligu prvaka. S obzirom na to s kako moćnim i bogatim klubovima se natječu da bi se uopće plasirali u to elitno natjecanje.

S druge strane, činjenica što se Sveučilište u Zagrebu redovito svake godine nalazi na listi 5% najboljih sveučilišta u svijetu mediji međutim doživljavaju kao neuspjeh. Da ponovimo to ”katastrofalno” rangiranje Sveučilišta u Zagrebu.

Od preko 25.000 visokoobrazovnih institucija na svijetu Sveučilište u Zagrebu je 2022. rangirano na Šangajskoj listi između 401. i 500. mjesta (dakle ulazi u 2% najboljih visokoobrazovnih institucija), na QS World University Rankings između 751. i 800. mjesta (ulazi u 3,2% najboljih…), na THE listi između 1001. i 1200. mjesta (ulazi u 4,8% najboljih…), na URAP zauzelo je 397. mjesto (ulazi u 1,58% najboljih…), na Webometrics 571. mjesto (ulazi u 2,28% najboljih…) itd.

Ako bismo nekritički pristupili ovim rezultatima kao što rade mediji kada selektivno, senzacionalistički i tendenciozno objavljuju rezultate pojedinih rang-lista kao ultimativnih pokazatelja (ne)kvalitete onda bismo uistinu mogli reći da smo izvrsni, pogotovo ako uzmemo u obzir financijske pokazatelje.

Ali ako smo iskreni, jasno je da naša sveučilišta nisu vrhunska u smislu da će na meritornim svjetskim ljestvicama kvalitete visokih učilišta biti u samome vrhu (iako smo u nekim područjima uistinu vrhunski).

Ne, mi sigurno nismo Harvard. Pa ni Beč. Mi to ni ne možemo postati s obzirom na to koliko novaca dobivamo. Ali sigurno nismo ”među najlošijim u svijetu” i ”najgori u Europi”. Rangiranja to nedvojbeno pokazuju.

Ustvari, kao što je Ivo Josipović primijetio, naš sustav ima janusovsko lice. S jedne strane imamo niz primjera gdje smo iznimno uspješni u svjetskim razmjerima. Na primjer, upravo je četvoro naših znanstvenika primljeno u Europsku akademiju znanosti i umjetnosti, dvoje profesori zagrebačkog fakulteta.

Nažalost, uz taj reprezentativni segment naše znanosti i visokog obrazovanja postoji i drugo lice koje se manifestira kroz nedovoljnu projektnu, znanstvenu, tehnološku i visokoobrazovnu uspješnost na razini EU-a, slabu stranu mobilnost, nedovoljnu suradnju s industrijom i gospodarstvom, mali broj patenata, nedovoljnu transparentnost, nepotizam, akademsku, ali i klasičnu korupciju itd.

Odgovorna upotreba rangiranja

Hrvatska sveučilišta nedvojbeno imaju puno prostora za napredak. Što ovisi o puno čimbenika. Za početak hoće li konačno hrvatsko društvo prepoznati važnost sustava visokog obrazovanja i znanosti i početi izdvajati barem približno toliko koliko je prosjek Europske unije.

Ali još više zavisi o tome što će akademska zajednica sama učiniti, i hoće li poduzeti nužne reforme radi stvaranja kvalitetnijeg, društveno odgovornijeg i međunarodno prepoznatljivog sveučilišta koje će imati pokretačku ulogu u društvu.

Međunarodna rangiranja sveučilišta u tom smislu mogu pomoći. Ako se interpretiraju s oprezom, rezultati rangiranja omogućuju usporedbu s drugim sveučilištima čime možemo dobiti koristan uvid u kvalitetu naših sveučilišta kao pretpostavku za njezino unapređenje.

No zbog nedostataka i manjkavosti ovih rangiranja ne možemo ih uzeti kao isključive pokazatelje za objektivnu procjenu kvalitete naših sveučilišta.

Mediji pri tom igraju važnu ulogu da prate što i kako sveučilišta rade, pridržavaju li se zakona i visokih etičkih standarda, a prije svega kako troše javne novce. Njihova uloga međutim ne bi trebala biti da ih prikazuje lošijima nego što su u stvarnosti.

A upravo se to događa s načinom prezentacije međunarodnih ljestvica najboljih sveučilišta. Jer one se, nažalost, u pravilu koriste za stvaranje medijski izuzetno negativne slike o sustavu znanosti i visokog obrazovanja, a posebno Sveučilišta u Zagrebu.

Umjesto da se javnosti pruži potpuna slika o tome kako smo rangirani na različitim ljestvicama, te da se upozori na manjkavosti ovih rangiranja, u medijima se neprestano u prvi plan stavljaju samo oni podaci koji nas prikazuju ”najgorima u Europi” i ”među najlošijima na svijetu”. A te pojedine selektirane liste se prezentiraju kao objektivni i ultimativni pokazatelji takvog stanja.

Znanstvena i sveučilišna zajednica je izuzetno bitna za svaku državu i društvo. Bitna je za razvoj društva, za gospodarski razvoj, za podizanje kvalitete života, za svaki aspekt naših života. Povjerenje u znanost gradi bolje i zdravije društvo.

Fabriciranje negativne percepcije stvara iskrivljenu sliku o našem sustavu znanosti i visokog obrazovanja u javnosti što dovodi do pada njezinog povjerenja u akademsku zajednicu. Za što uistinu nema potrebe jer akademska zajednica je sama sebi ponekad najveći neprijatelj.

Možda iza ovakvog medijskog pristupa postoje neke agende, možda je on posljedica senzacionalizma koji je usko povezan s komercijalizacijom medija, možda nečijih osobnih frustracija ili uistinu uvjerenja da je sve katastrofalno loše pa se takvi stavovi projiciraju u njihovom pisanju.

Činjenica jest da naš sustav znanosti pati od ozbiljnih slabosti i nedostataka. O njima treba objektivno i argumentirano pisati, a ne na temelju selektivno odabranih rang-lista sveučilišta i bez njihove kontekstualizacije cijelu akademsku i sveučilišnu zajednicu te naša sveučilišta, a posebno Sveučilište u Zagrebu, prikazivati kao jednim od najgorih na svijetu. Jer to uistinu nije.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
     Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
     Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
     Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
     Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
     Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
     Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
     Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
     U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
     Je li Hrvatska ubrzanim korakom demokratski nazaduje?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija