Kao u krčmi: Radovan Dobronić o Severini

Na pitanje novinara Indexa da u vještačenju možda nije bilo sprege udruženog kriminala i korupcije, predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić odgovara: “Sve je moguće, samo se ona ne može tu shvaćati malom i nemoćnom ženicom. Ona je vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zašto što je imućna. Ja bih tu bio jako oprezan.” Ona je, upamtimo, Severina.

Rekao je da nije dobro što Severina Vučković oko svoga slučaja istupa u javnosti: “Ja bih čak rekao da ona to zlorabi. Bilo je optužbi da je ona prijetila, ovom-onom, ne znam kome. To nalaže na oprez. Budite sigurni da nitko nije specijalno protiv nje. Nitko tu nije a priori protiv, ali o tom-potom. Treba biti oprezniji, ljudi su spremni tvrditi koješta. Zna često drugačije ispasti, istina zna biti neugodna pa neki to ne žele prihvatiti, agresivni su.”

Općenito, on kaže: “Nisam oduševljen ni time što se o tome puno piše…”

Radovan Dobronić je pravnik, ali on u ovom istupu ne govori pravničkim jezikom. Neobično je to za predsjednika Vrhovnog suda, jednog od trojice institucionalno najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, jedinog koji ne samo da nije političar, nego ne bi smio politički nastupati, niti publiku zabavljati svojim svjetonazorom i afektima, i svaki njegov istup morao bi ostati unutar pravnog merituma i biti izgovoren metajezikom pravne struke.

O građanki Severini Vučković predsjednik Vrhovnog suda govori jezikom muške krčme u kasni sat. I nešto je paradoksalno u onom što on, rečenicu za rečenicom, kaže. Veli da se “ona” ne može “tu shvaćati malom i nemoćnom ženicom”, nego da je “vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zato što je imućna”.

Prvim dijelom svoje muške misli građanin Dobronić uzdiže Severinu, dok je u nastavku tako s visine baca u blato. I ne bi to bilo ništa novo ni neobično, muškići po hrvatskim krčmama i fejsbucima vole posegnuti za tom masturbativnom verbalnom akrobatikom čim se potegne priča o Severini, a nisu takve govorne figure strane i određenoj vrsti žena, nazovimo ih – bez uvrede! – muškaračama, ali imamo problem kada se predsjednik Vrhovnog suda opusti, razveže kravatu, otkopča gornje puce na košulji, pa progovori.

Imamo problem jer je Radovan Dobronić zaboravio da je predsjednik Vrhovnog suda dvadeset i četiri sata dnevno, i da mu nije dano da govori kao građanin u krčmi.

Kada kaže da je “ona” “vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zato što je imućna”, građanin Dobronić se bavi nečim što nije u djelokrugu Vrhovnog suda: popularnošću! I onda biva toliko impresioniran popularnošću Severine Vučković da moć popularnosti uzdiže iznad moći koja stoji iza Vrhovnog suda: moći zakona, moći nižih sudova, te moći policije i vojske, koji će, svatko u svojim nadležnostima, provoditi njegovu moć.

Od Severine Vučković, ostanimo pri ženama i ženicama, nemjerljivo su moćnije, redom: Gordana Jalšovečki, Goranka Barać-Ručević, Ljiljana Hrastinski Jurčec, Mirjana Magud, Marina Paulić, Renata Šantek, Jasenka Žabčić, Melita Božičević-Grbić, Ileana Vinja. Poznavajući dobro hrvatsku sudsku praksu, kao i načine funkcioniranja formalnih i neformalnih represivnih sustava u državi, te prevlađujući svjetonazor među stanovništvom, ovaj je pisac slobodan pretpostaviti da bi riječi koje je sudac Dobronić uputio Severini Vučković upućene bilo kojoj od pobrojanih doista moćnih žena proizvele barem tužbu za povredu časti i ugleda, tužbu za nanošenje teške duševne boli, ako ne i kaznenu prijavu za koješta, i teško da bi ga itko u Hrvatskoj, osim odabranog advokata, bio spreman braniti. Tako bi to bilo da je Radovan Dobronić tek običan građanin.

Kada te riječi izgovori predsjednik Vrhovnog suda, neće se dogoditi ništa, neće se pokrenuti Državno sudbeno vijeće, sudovi ni pravobraniteljstva, vojska, tajne službe ni policija. Samo će, zahvaljujući sucu Radovanu Dobroniću, Hrvatska postati za mrvu nepravednije društvo i država.

Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić u javnost iznosi da je “ona”, Severina Vučković, “imućna”, toliko da je “vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj”. Je li u ovlasti suca Vrhovnog suda govoriti o imutku građanke protiv koje se ne vodi nikakav proces i ne postoje nikakve presude?

Postoje li javne ili tajne službe u državi koje predsjedniku Vrhovnog suda Radovanu Dobroniću dostavljaju informacije o imovnom stanju svakoga od nas, ili te službe vrhovnom sucu dostavljaju samo informacije o imovnom stanju Severine Vučković?

Ili je, kao što smo primijetili, iz suca Dobronića progovorio građanin u krčmi, kojem je precizno poznato stanje svih računa Severine Vučković, kao što su mu, hrvatskome građaninu u hrvatskoj krčmi i na fejsbuku, poznati i svi njezini osobni podaci, uključujući i svježe ginekološke nalaze?

“Ja bih čak rekao da ona to zlorabi. Bilo je optužbi da je ona prijetila, ovom-onom, ne znam kome.” Dakle, ne zlorabi javnost, ne zlorabi predsjednik Vrhovnog suda, niti insinuira o privatnim podacima Severine Vučković, nego “ona to zlorabi”. Dobronić insinuira “da je ona prijetila”, jer čak i da jest prijetila, on kao predsjednik Vrhovnog suda ima pravo da to poteže kao argument samo u službenom iskazu i samo u slučaju da je “ona” pravomoćno osuđena da je prijetila. Umjesto toga, hrvatski će građanin u hrvatskoj kavani ustvrditi da je “ona prijetila, ovom-onom, ne znam kome”. Što bi u pravnom metajeziku moglo značiti “ovom-onom, ne znam kome”, to ne znamo.

Ali nešto drugo poprilično dobro znamo, jer nam je bogato iskustvo: da je bilo tko od nas građana za kojeg od članova Vrhovnog suda napisao da je prijetio “ovom-onom, ne znam kome”, ili da je, recimo, za bilo kojeg člana Vrhovnog suda napisao ili izgovorio da je u Dubrovniku petljao oko nečijega nasljedstva i bavio se podmetanjem lažnog očinstva, stigle bi ga i tužba za “ovo-ono”, i kaznena prijava, i razni drugi oblici formalnog ili neformalnog progona. 

Ali nešto u svemu ovom ipak potvrđuje da Radovan Dobronić nije izgubio orijentaciju, pa da je tako dezorijentiran nastupio kao hrvatski muškarac u hrvatskoj krčmi i na fejsbuku, jer se on već u sljedećim rečenicama javlja u svojoj temeljnoj, sudačkoj ulozi.

“Nisam oduševljen ni time što se o tome puno piše”, pomalo sumornim tonom obraća se javnosti i medijima, “jer je to obiteljski spor o povjeravanju djeteta”. Kada to govori, on iza sebe najednom opet ima zakone i paragrafe, vrhovnu sudsku moć, policiju, vojsku, tajne službe, državu, republiku i dragoga Boga, koji svi zajedno potvrđuju da na njegove riječi ne može biti prigovora.

Istina, tvrdnja da se ne bi trebalo o nečemu pisati “jer je to obiteljski spor o povjeravanju djeteta” cinično zvuči u slučaju u kojem se rečeni spor vodi već skoro deset godina i posve je izvjesno da će sin Severine Vučković prestati biti dijete i postati mlađi maloljetnik prije sudskog pravorijeka.

Osim toga, nije tu baš riječ samo o “obiteljskom sporu o povjeravanju djeteta”, jer su se Vrhovni sud i sudac Dobronić našli u ovoj priči zbog poništavanja presude suda u Splitu, koje poništavanje nije u vezi s djetetom i njegovim roditeljima, nego je u vezi s proceduralnim greškama suda.

Dakle, predsjednik Vrhovnog suda ne izražava svoju mrzovolju – ako nam dopušta da tako nazivamo njegovo stanje ne-oduševljenosti – time što se piše o “obiteljskom sporu o povjeravanju djeteta”, nego nije oduševljen ni time što se govori i piše o greškama ili o navodnim greškama u sudskim postupcima, kao i o onome što iza tih grešaka ili navodnih grešaka stoji.

Bilo bi pretjerano reći da sudac Radovan Dobronić prijeti javnosti, povraćajući se s vremena na vrijeme iz diskursa hrvatskog muža u hrvatskoj krčmi u diskurs pravnika i suca, ali njegova mrzovolja svakako djeluje upozoravajuće.

Naročito oprezni moraju biti svi viđeniji novinski pisci u Hrvatskoj, kako oni koji nikada nisu išli režimu niz dlaku, tako i oni koji su naprosto moralno senzibilizirani nad sudbinom jednog dječaka i njegove ozloglašene majke.

Naime, svaki takav novinski pisac ima više provedenih sati po hrvatskim sudištima nego ijedan hrvatski kriminalac, uključujući i one najmarkantnije i najčuvenije. Svaki viđeniji novinski pisac u Hrvatskoj ima više tužbi nego ijedan razbojnik, diler, silovatelj i ubojica. Mnoge od nas tužili su, dakle progonili, upravo suci Vrhovnog suda.

Pa kad Radovan Dobronić kaže da nije oduševljen, čovjeka hvata nelagoda, jer Radovana Dobronića ni kao građanina u hrvatskoj krčmi, ni kao predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može se tu shvaćati malim i nemoćnim muškićem.

Ja bih tu bio jako oprezan.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Radovan Dobronić ili o kome govorimo kada govorimo o jednom od tri najmoćnija muškarca u državi).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora