novinarstvo s potpisom
Da će hrvatski biskupi svojim nježnim skutima zakriliti napaćeno hrvatsko radništvo, to se znalo oduvijek. Samo se nije točno znalo kada će to da se desi. Do preokreta je došlo naglo, pred očima upravo ove sretno zabezeknute generacije, niti godinu dana nakon izbora novog šefa u Vatikanu.
Naum blago i očinski potaknut stegom i savjetima pape Franje pao je na plodno tlo upravo u vrtu kojeg plijevi dobri hrvatski kler, tradicionalno skroman, ponizan i svetački lišen srebroljublja ikakve vrste.
Strukturne reforme pogoduju isključivo privatnim interesima novčara, špekulanata i trgovaca, a štete javnom interesu i posebno pravima zaposlenika, gromko je poručeno s govornice biskupske komisije ”Iustitia et pax”, uz malu govorničku stanku u kojoj se čekala reakcija; pljesak okupljenih, grom iz vedra neba koji pogađa biskupa Košića ravno u svijetlo junačko čelo ili nešto treće.
No kako se nije dogodilo baš ništa, biskup je nastavio u proročanskom tonu: ”Strukturne reforme svode se na fleksibilizaciju tržišta i cijene rada, na lakoću otpuštanja i smanjivanja plaća, te na trajno smanjivanje socijalne države, a pod izlikom poduzetničke slobode i potrebe rasta.”
”Banke i ostali centri ekonomske moći ne stvaraju ništa, nego upravljaju viškom vrijednosti. Ne vraćaju novac u onu sredinu od koje su kamatu digli, nego proširuju krug onih od kojih te kamate ubiru. Ako uzmemo da je to najmobilniji i najbolji dio viška vrijednosti onda možemo reći da taj nije u rukama našeg naroda nego jedne grupacije koja vlada.”
Ups! Svakome se dogodi greška. Ispričavam se. Upozoravaju me iz režije da to nije rekao biskup Vlado Košić, već njegov imenjak Vladimir Bakarić. No svejedno, misao je slična, možemo i ostaviti kao da je rekao biskup, neće nitko primijetiti.
Pogleda uprtih u nebesa, a u mislima s prezrenima koje mori glad, hrvatski su klerici poslali poruku jasnu i dalekosežnu, kao da je otisnuta u moskovskoj Pravdi. Od nje su zadrhtali mešetari na burzama, kamatari u bankama i vlasnici trgovačkih lanaca koji svoja bogatstva gomilaju nauštrb bijedno plaćenih prodavačica, olakšavajući svoju natmurenu tajkunsku savjest tek distribucijom promidžbenih letaka za podršku referendumu o braku.
U tom smislu ni našim biskupima nije lako. Nije da se nisu družili s tajkunima iz ludih pretvorbenih godina (fotografije s uhićenima diskretno su uklonjene iz albuma), nije baš ni da su odbijali bogate milodare iscijeđene iz sada već pokojnih poduzeća. I nije da oni taj novac ne bi i vratili kada bi znali kome. I kad bi ga mogli prepoznati, jer se pomiješao s onim pošteno zarađenim. Šteta.
Mali je problem i vjerodostojnost. Jesu li biskupi iskreni kada suze liju nad sudbinom orobljenih radnika ili kad sklapaju dogovore s generalom HV-a čiji su ukradeni dragulji trebali pomoći razvitku unosnih poslova i visećih prebendarskih vrtova? Doduše, ti su viseći vrtovi izvisili, kao što izvise poslovi kod svih pohlepnih, a lijenih i nesposobnih poduzetnika, pa sada i Crkva obilazi sudove i stečajna ročišta u nadi povratka barem dijela izgubljenog blaga.
”Grijehe ti opraštam, ali dug ne mogu”, rekao je pop u ”Bakonji fra Brne”. Tako je i naša Crkva nakon kritike posustale socijalne države, ovogodišnjih 350 milijuna što ih je dobila iz proračuna, lijepo podebljala isplatom 70 milijuna koje je Kaptol ‘‘oprostio’‘ HDZ-ovoj vladi Jadranke Kosor (tada je bila loša ekonomska godina), a naplatio Milanovićevoj ”crvenoj” (sad nam je ekonomija valjda puno bolja).
O Bože, daj nam snage da razlučimo himbu od istine, a ljubav od mržnje.
(Prenosimo s portala Novoga lista)