autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Konačno odlazi kardinal Bertone

AUTOR: Drago Pilsel / 15.10.2013.

Na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, papa Franjo je pozvao na ručak u ljetnu rezidenciju u Castelgandolfo kardinala Angela Sodana, umirovljenoga Državnog tajnika i važećeg dekana kardinalskoga zbora, tada još uvijek aktivnog Državnog tajnika (nasljednika Sodana), kardinala Tarcisija Bertonea i biskupa Marcela Semerara, tajnika komisije osam kardinala koji su dobili zadatak pape Franje da mu predlože nacrt plana toliko potrebnog restrukturiranja kurije, što bi se moglo odraziti i na način upravljanja cijelom Katoličkom crkvom.

Argentinski poglavar Crkve želio je na jednom mjestu, i to simbolično, okupiti tri osobe koje predstavljaju prošlost (Sodano), sadašnjost (Bertone) i budućnost (Semeraro) Crkve da im iz prve ruke kaže kako je završilo jedno vrijeme, a počinje drugo. Možda je kardinal Bertone, tada još formalno drugi čovjek Crkve, odmah ispod Pape, u glavi imao važnu misao: ako me nitko u Vatikanu više ne brani od optužbi da sam pokvaren i da sam naudio Crkvi (jeste, njegove su petljancije, najviše s vatikanskim financijama, papu Benedikta koštale položaja), bolje će biti da završimo odmah s ovom pričom.

Kako god bilo, Papa im je rekao da je ”prihvatio ostavku” kardinala Bertonea. To je sofizam jer je Bertone star 79 godina i trebao je otići u mirovinu, kao i svi ostali biskupi, sa 75 godina, što je tada formalno sasvim sigurno i zatražio. Novim državnim tajnikom bit će nadbiskup Pietro Parolin, dosadašnji apostolski nuncij u Venezueli.

Msgr. Parolin formalno na novu dužnost stupa danas i time, konačno, završava ne baš sretno razoblje vladavine kardinala Bertonea. Papa Franjo, to je poanta današnjeg osvrta, morao je ”očistiti palubu” jer priprema teren za velike promjene. Prva i najvažnija je obavljena. Jorge Bergoglio je, vjerujem, imao na umu to da tko god bude izabran za rimskog biskupa mora ‒ ukoliko kani uvesti duboke reforme (o kojima su kardinali vrlo otvoreno govorili na konferencijama prije posljednje konklave) ‒ izbjeći opasnost da postane žrtva vatikanskih tajnih službi i špijuna koje je Bertone imao u šaci ili u džepu.

Iako država sa samo 44 hektara površine i nešto više od tisuću stanovnika, Grad Vatikan je opskrbljen najboljim obavještajcima, ali je i najšpijuniranije mjesto na planetu. Sve se to kontrolira iz Državnoga tajništva do te mjere da je papa bio gotovo zarobljenik u zlatnom kavezu, bez obzira na to koliko se kretao. Papa Franjo stoga ostaje živjeti u ambijentu iz kojeg može, koliko-toliko, kontrolirati situaciju (u hostelu Sveta Marta) i izbjeći, jer i ta mogućnost postoji, da bude otrovan, pa se hrani u zajedničkoj menzi i pije kavu, recimo, iz aparata. Papa Franjo ide u žestoke reforme, u dubinsko čišćenje korumpirane vatikanske kurije i u sanaciju financijskih mehanizama, pa je bilo jako važno da ne ostane vatikanskim zatočenikom.

Jedini način da ostane zaštićen od ”prijateljske vatre” vlastite tajne službe, koja bi mogla biti, kao što se dogodilo Ratzingeru, korištena protiv njega, jest naći načina da se okruži, hajmo je tako nazvati, kontrašpijunskom službom koju čine svi oni koji stižu u Dom Svete Marte i koji se ne bi popeli do Papina apartmana u Apostolskoj palači.

Novi Dražvni tajnik bi trebao imati važnu ulogu u stvaranju Franjine kontrašpijunaže. I pomoći mu da se nađe s kim želi i ne bude stalno prisluškivan i praćen. Franjo je stoga izabrao put koji nije imao pred sobom prethodni papa. Franjo je odabrao slobodu i svakim će se danom morati koristiti kontrainformacijama koje će morati kupiti u prolazu, u hodu. Nije slučajno za taj posao izabran čovjek koji je znao manevrirati u vrlo nestabilnoj situaciji kakvu su Crkvi stvarali pokojni Hugo Chávez i njegov nasljednik Nicolás Maduro koji pak sve više vodi zemlju prema stvaranju loše kopije promašene kubanske diktature.

Još tekstova ovog autora: