Krvave gaće nekih novih bojišta?

Idi tamo odakle si i došao, dovikivao je iz saborske klupe zastupniku SDP-a Željku Jovanoviću Stevo Culej iz HDZ-a, nakon što je upozorio kako Culej sramoti Sabor. Odakle je došao Željko Jovanović? Pa zna se, iz grada koji je trn u oku ili, bolje rečno, crvena krpa za svakog hadezeovca. Iz Rijeke!

Rođen je u Rijeci prije pedeset i dvije godine. U tom je gradu završio Medicinski i Ekonomski fakultet. Tu je “odradio” magisterij iz marketing-menadžmenta, obranio doktorat iz interne medicine.

Kolege iz generacije pamte ga kao studenta prorektora, ali i nekog čiji je indeks upravo vrvio dobrim ocjenama.

Upućeniji znaju da je, tada već liječnik, Jovanović, kao uostalom i brojni drugi Riječani svih nacionalnosti, bio ranih devedesetih na ličkome ratištu (eto, imao je sreće ne biti anemičan), pa mu spomenuti Culej ne može, kao što je to učinio Pernaru, prodavati dozlaboga potrošene priče o “krvavim velebitskim gaćama” koje je nosio.

Upućeniji znaju da je, tada već liječnik, Jovanović, kao uostalom i brojni drugi Riječani svih nacionalnosti, bio ranih devedesetih na ličkome ratištu (eto, imao je sreće ne biti anemičan), pa mu spomenuti Culej ne može, kao što je to učinio Pernaru, prodavati dozlaboga potrošene priče o “krvavim velebitskim gaćama” koje je nosio

Kamo bi to Culej vraćao Željka Jovanovića? U Rijeku? U Liku? Na neka nova bojišta za koje teren pripremaju svojim neodmjerenim prijetnjama?

Kamo i zašto.

Sigurno ne zbog Jovanovićeve podrške nacionalnome danu borbe protiv vršnjačkoga nasiljakoje je, ako sudimo prema provedenim istraživanjima, poprimilo alarmantne razmjere.

Razlog nesumnjivo valja tražiti u prezimenu koje bivši SDP-ov ministar nosi, a na koje je, ako je suditi po postovima Culeja juniora, objavljenim prvo na društvenim mrežama, a onda i u hrvatskim medijima, ta valjda arijevski čista obitelj alergična. Sin saborskoga zastupnika Culeja napisao je doslovno u jednom postu: “Oj Neretvo teci mi na stranu, nosi srbe (malim slovom op. a), plavome Jadranu!!!”

Pa zar onda nije bila opravdana upadica Željka Jovanovića kako Culej nije dobar primjer svome djetetu. Djetetu koje veliča ustaške zločine, hvali se visinom očeve plaće, vrijeđa tatine saborske kolege. Škola takvu djecu zbilja mora poučiti kako to nije primjereno ponašanje. Mora kad već roditelj to nije učinio.

Budući da smo utvrdili da je Željko Jovanović rođeni Riječanin, ne znamo kamo bi ga to Culeji vraćali nego plavome Jadranu i rodnoj Rijeci; nadamo se ipak ne Neretvom.

Sin saborskoga zastupnika Culeja napisao je doslovno u jednom postu: “Oj Neretvo teci mi na stranu, nosi srbe (malim slovom op. a), plavome Jadranu!!!”

Samo za informaciju zastupniku Culeju, koji bi tako zdušno vraćao i protjerivao: mnogi su riječki Srbi (za ovaj konkretan primjer ne znam) u tom gradu i u ovoj zemlji, koju su oni koje veličaju djeca poput Culeja juniora isporučili Italiji, više od tristo godina.

Ne znam i ne zanima me koliko su Culeji u Slavoniji i što njegovi sugrađani misle o ovom sramotnom saborskom istupu njihova odabranika, plješću li mu ili se crvene gledajući ga s ove strane ekrana. Zanimaju me upravo ti juniori ogrezli u mržnji, juniori koje su roditelji idealno odgojili za nove podjele i sukobe.

Rastu tu oko nas neki novi klinci koji ne vide dalje od nosa svojih roditelja koji su pak trajno zapeli u devedesetima. Ljudi koji su od trauma i krivih izbora svojih očeva i djedova načinili ”Sveto pismo” i svoju djecu odgajaju tako da u vrbama i rijekama ne vide botaniku i geografiju, već sredstvo za eliminaciju neistomišljenika i različitih.

I umjesto da svi budu zgroženi pisanjem Culeja juniora i njegovim vrijeđanjem tatinih kolega, komunjara, citiranjem ustaških pjesmuljaka o leševima u Neretvi, jer upravo to jest vrsta nasilja kojem se izlažu djeca neposredno ili posredno putem nedopustivo krivog odgoja (kojemu je očito bio izložen sin zastupnika), umjesto da upozore svog kolegu da je njegovo dobacivanje o povratku Jovanovića “tamo odakle je doš’o” nedopustivo, krenulo je opravdavanje, relativiziranje i izjednačavanje krivnje jedne i druge strane i moraliziranje o navodno žalosnoj razini rasprave.

Istina je, međutim, da je godinu i pol HDZ-ove vlasti, dobrano potpomognuto šutnjom ili odobravanjem Mosta, Hrvatsku vratilo u mrak devedestih.

U godine u kojima su noći i rijeke gutale neistomišljenike, ljude krivih krvnih zrnaca, krivih bračnih partnera, u vrijeme u kojem su bile moguće tragedije poput onih obitelji Zec, Kalanj i tko zna koliko onih nikad otkrivenih, bezimenih, o kojima će neke nove silvane menđušić snimati dokumentarce i reportaže kad za svako pravo i pravdu bude prekasno.

Ne znam i ne zanima me koliko su Culeji u Slavoniji i što njegovi sugrađani misle o ovom sramotnom saborskom istupu njihova odabranika, plješću li mu ili se crvene gledajući ga s ove strane ekrana. Zanimaju me upravo ti juniori ogrezli u mržnji, juniori koje su roditelji idealno odgojili za nove podjele i sukobe

I tada smo, zar ne, mislili da neki đodani i milasi tek lupetaju o cijeni mozga i šiljatim glavama Srba i da takvo što na kraju dvadesetog stoljeća neće i ne može biti općeprihvaćeno, jer nam je na čelu države partizan i Titov general.

Kako smo se prevarili…

Možda pušem na hladno, ali ploča u Jasenovcu još uvijek stoji, za Teslu, što bi rekao Stazić, još uvijek nema mjesta u Gospiću, Ivan Đikić ponovo odlazi iz Hrvatske, djeci se sprema obavezna vojna obuka,  a na sve to uglađeni premijer osniva povjerenstvo za povjerenstvom…

Jesu li krvave velebitske gaće odista naš usud?

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora