Lex Agrokor i Lexaurin

Zašto je toliko liječnika – a bit će ih sve više – u politici? A ima ih k’o kusih pasa. Još tamo od Mate Granića, Andrije Hebranga, Frane Vinka Golema, Darka Milinovića, Ivića Pašalića, Gorana Dodiga, Andre Vlahušića, Ivice Kostovića pa do Željka Rajnera, Rajka Ostojića, Miranda Mrsića, Željka Jovanovića i današnjeg Bože Petrova, Milana Kujundžića ili wannabe gradonačelnika Zagreba Drage Prgometa.

Kako god okreneš, u Saboru ih je u svakom sazivu bila barem ”duzina”, drmali su strankama, bili predsjednici Sabora i sjedili u Vladi. Ministrirali su u najrazličitijim resorima, od obrane do rada i socijalne skrbi, od zdravlja do vanjskih poslova, pa ispada da hrvatskom politikom nisu drmali ni ”pekar ni apotekar” već samo – ”lekar”.

Je li to zato jer smo – svojim krivim izborima – odavno već dokazali da smo bolesni recidivisti, odnosno pacijenti? Da smo bolesni ”do koske”; onoliko kako je bolestan dojučerašnji papirnati gospodarski tigar gazde Todorića kojeg su ovih dana priključili na aparate, dajući mu financijsku infuziju čiji ćemo račun ponovno svi mi platiti.

Kako god okreneš, u Saboru ih je u svakom sazivu bila barem ”duzina”, drmali su strankama, bili predsjednici Sabora i sjedili u Vladi. Ministrirali su u najrazličitijim resorima, od obrane do rada i socijalne skrbi, od zdravlja do vanjskih poslova, pa ispada da hrvatskom politikom nisu drmali ni ”pekar ni apotekar” već samo – ”lekar”

Zapravo, naši liječnici i političari su po mnogočemu djeca iste matere. Recimo, u oba slučaja na djelu je ”božanski sindrom”.

Tako čest u profesiji koja na operacijskom stolu drži živote u svojim rukama, ali i kod političara duboko uvjerenih da su običnim smrtnicima nedodirljiva mitološka bića. Poput moćnih kentaura. Iako se u Sabornici ponašaju samo kao – konji.

Ni jedni ni drugi nisu baš sami za to krivi. Društva tradicionalna poput našeg duboko vjeruju da je netko tko je sposoban spašavati živote također i nadnaravno biće koje može kirurškom preciznošću i odlučnošću riješiti svaki problem. Ili na svaku ranu staviti blagi melem i ljutu travu.

O političarima pak nitko ne misli ništa dobro no trajno im zavide na mogućnosti da ne znajući ništa a radeći još manje, zgrnu golemi imutak. Za koji umjesto poreza u najgorem slučaju plate ”radom za opće dobro” i kojim mjesecom u Remetincu.

Bilo kako bilo, dok je jadni ”učo” potonuo na samo dno socijalne ljestvice, ”pop” koliko-toliko zadržao pozicije na sredini, jedino je ”doktor” od negdašnjeg trolista ”svetih krava” ruralne ili tradicionalne kulture ostao na vrhu. Najbliži političkom oltaru.

Vrag će ga znati zašto je tome tako. Možda je prava istina, kako je davno netko kazao, da su liječnici u politici altruisti ili karijeristi. Teoretski – mada praksa veli drugačije – baš kao i političari. U oba slučaja humanisti kojima je borba za tuđe dobro u opisu radnoga mjesta ali i narcisi svjesni svog ”božanskog statusa” te koristi koje on donosi.

Potraži li se odgovor na pitanje zašto bi se neki vrhunski liječnik koji ima i ugled i karijeru i lovu – poput Mate Granića, Frane Vinka Golema, Ivice Kostovića, Andrije Hebranga i Drage Prgometa – uhvatio politike, možda baš jedna ili druga spomenuta opcija daje konačni odgovor.

Spomenuta gospoda – a ima ih još među onima koji su bijeli mantil trajno zamijenili odijelom i kravatom – u svakoj bi pristojnoj europskoj državi imala i daleko veći ugled a i novac kao predstojnici klinike ili vrhunski stručnjaci za mozak, dijabektolozi, kirurzi, radiolozi… negoli kao političari.

Kad će se platiti dug koji su napravile i opće bolnice još se ne zna, jer tek slijede razgovori i pregovori veledrogerija s Ministarstvom financija

Ne i u Hrvatskoj. Isto vrijedi i za ulazak ”ozbiljnih biznismena” u politiku. Tko me uspije uvjeriti u matematiku (zajebite sad floskule o ruci na srcu i domoljublju jer to nakon dvadesetak godina i silnih afera ama baš nitko ne puši!) koja bi pokazala ”isplativost” napuštanja menadžerskog posla zbog ministarske plaće, doživotno ga častim pićem. I mezom.

I dok je liječnika u politici sve više, u bolnicama i domovima zdravlja ih je sve manje. Baš kao i lijekova. A za jednima i drugima je baš danas ljuta potreba.

Recimo, nakon kraha Agrokora, Todorićevog ljigavog obraćanja javnosti, cendranja kako će ostati gol & bos te donošenja “lex Agrokor” jedno od rješenje za naciju je – lexaurin. Zašto?

Zato jer, kako veli uputa o lijeku, ”u manjim dozama smanjuje psihičku napetost, nemir i tjeskobu, a da pritom ne utječe na motoričku aktivnost. U većim dozama očituje sedativno i mišićno-relaksirajuće djelovanje, što je važno za liječenje težih neurotskih i psihosomatskih poremećaja”.

Nisam farmakolog ali – eto lijeka koji bi mogao smanjiti psihičke napetosti, nemir i tjeskobu radnika Agrokora zabrinutih za plaće i radna mjesta a da pritom – počne li dostava robe na police Konzuma – ne utječe na šljakersku radnu sposobnost.

Ujedno bi u većim dozama mogao smiriti i primiriti sve one kojima Todorić duguje silne novce te zaliječiti njihove teže neurotske i psihosomatske poremećaje.

O političarima pak nitko ne misli ništa dobro no trajno im zavide na mogućnosti da ne znajući ništa a radeći još manje, zgrnu golemi imutak. Za koji umjesto poreza u najgorem slučaju plate ”radom za opće dobro” i kojim mjesecom u Remetincu

Gotovo da čovjek poviče: Na ljuti lex ljuti lexaurin, uleti u ambulantu i s vrata se zadere: Brale, daj najveću dozu!

No to, izgleda, neće baš ići. Jer, s lijekovima je već duže frka, budući da veledrogerijama država duguje silne novce. Ovih dana je umjesto traženih 500 obećana uplata od 200 milijuna kuna na ime duga kliničkih bolnica za odavno isporučene lijekove i medicinski materijal.

Kad će se platiti dug koji su napravile i opće bolnice još se ne zna, jer tek slijede razgovori i pregovori veledrogerija s Ministarstvom financija.

A oni zbog Lex Agrokora imaju ”preča posla”. Uzgred, ukupan dug prema veledrogerijama je oko 2,5 milijardi kuna budući da bolnice nisu platile isporučene lijekove i medicinski materijal ni nakon osamsto, pa i tisuću dana.

Todorić i svi ”todorići” koji poput Države nisu plaćali dobavljačima, očito su se imali na koga ugledati.

Pa zar je onda čudno da ga ta ista ”učiteljica” Država sada “lex Agrokorom” spašava. Možda i novcem kojim je trebalo platiti dobavljače lijekova i sanitetske opreme.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Zašto je Hrvatska postala ''second hand'' država
    •  Sipino crnilo, zvijezda i... još jedan dim
    •  Nakon Gospe od Kauflanda, Split će dobiti i Gospu od parkirališta
    •  Ni Tuđman ni Kuharić ne bi dozvolili ovakvu Hrvatsku
    •  Jesmo li neovisni ili samo - slobodni
    •  Verbalni delinkvent opasnih namjera
    •  Da li se sve svodi na križanje prije jedenja pizze?
    •  Kako otkriti tko je loš, a tko dobar Hrvat
    •  Duševnost i bezbožnost hrvatskog identiteta
    •  Hod za pravo na život Thompsona

> Svi tekstovi ovog autora