Ljubav, šifra koja uvodi u ”bit svega postojećeg“

Branislav Antov Mikulić, ”Srcem do beskraja. Roman u pričama“, Dobra knjiga, Sarajevo 2016.

Znanost koja proučava religijske fenomene, a pogotovo znanost koje se bavi ljudskom duhovnošću, sklona je tvrditi da je čovjek po naravi biće koje teži za puninom života i da se ta punina može dogoditi u relaciji s nadnaravnim, a put do nadnaravnog vodi često preko ljudskog srca, kroz afirmaciju onog najhumanijeg u čovjeku.

Ljudi s takvim iskustvom tvrde da se tada otvara novi horizont i životna vizija, sve ostaje isto ali se mijenja perspektiva promatranja – sada se ljudi, događaji i stvari promatraju u perspektivi vječnosti.

Velika je poteškoća u našem društvu govoriti o ozbiljnoj duhovnosti i vjeri kada je duhovnost zamijenila religioznost lišena duhovnog sadržaja, a vjeru je zamijenio primitivni oblik plemenske ideologije.

Može se zato govoriti da su vjera i duhovnost u pravom smislu ponajviše ugroženi od onih koji se njima profesionalno bave, jer im govor i život ne oblikuju temeljna pitanja vjere: krajnji cilj života, suočenje sa smrću, sloboda, ljubav, praštanje, patnja, zlo…

Ova knjiga ustvari je ”dokaz“ da je ipak moguće biti čovjek u svijetu gdje su ljudi nametnuli antihumane vrijednosti kao dominantne. Najbolji dio čovjeka je ljubav i to mu nitko ne može oduzeti. Ni smrt, autor vjeruje

Jedino, a možda tako stvarno i treba, nečija vjera/uvjerenja svoju autentičnost mogu potvrditi u odnosu prema drugima, da se potvrde kao moralno vjerodostojna i da su za opće dobro. Kada netko ima moralnu kompetenciju, tek tada su mu uvjerenja vrijedna poštovanja.

Takvo jedno uvjerenje, kroz priče o događajima i susretima iz života, nalazi se u romanu Branislava Mikulića ”Srcem do beskraja“. Roman je svojevrsna duhovna autobiografija čovjeka s međunarodnom znanstvenom reputacijom.

Može se kazati da je autor u širem smislu bio duhovan čovjek i kada je sebe smatrao nevjernikom, jer ga nikada nije napuštao tragalački nemir za otkrivanjem smisla života i postojanja, dok mnoge deklarativne vjernike ovakva pitanja uopće ne zanimaju. Njegovo djelovanje stalno je bilo okrenuto prema dobru drugih, ali je ono sada dobilo religijsko utemeljenje.

Rečenice u romanu su kratke i jednostavne, a ton svečan. U prvom dijelu knjige autor piše o svojim prvim susretima s biblijskim pričama i o tome kako ih je tada razumijevao te kako se kroz život odvijao put od potpunog odbijanja preko dijaloga pa do prihvaćanja. Taj put je bio razuman, autor nije ostavljao svoje ranije znanstvene spoznaje na račun novih duhovnih, ”Bog i Darwin na istoj liniji“.

Egzistencijalnu nelagodu koju je osjećao, autor knjige nije ublažavao besciljnim zabavama, nekorisnim hobijima, drogama, lijekovima i sl., već je tragao za ”šifrom“ koja će ga uvesti u ”bit svega postojećeg“. Ta šifra je ljubav, ”to je ključ koji mi otvori vrata spoznaje“.

Velika je poteškoća u našem društvu govoriti o ozbiljnoj duhovnosti i vjeri kada je duhovnost zamijenila religioznost lišena duhovnog sadržaja, a vjeru je zamijenio primitivni oblik plemenske ideologije

To ne znači da se u ljubavi razliva do neprepoznatljivosti, da gubi svoj lik i kritički stav, već upravo suprotno, izgrađuje svoj identitet s onu stranu svake ideološke prljavštine i podjela, nastupa s čiste humanističke pozicije i kao takav izranja kao snažan i autentičan ljudski lik.

Koliko god to bilo teško povjerovati ljudima današnjeg vremena, autor se predstavlja kao svjedok da je ljubav najveća snaga čovjekovog života i da alternativnog puta do sreće nema.

Ljubav se razvija i raste kroz empatiju, duboko i iskreno suosjećanje, krož žrtvu za druge. Ona je temelj opstanka svijeta. Dvadesetak priča u romanu svaka na svoj način govore o tome.

Čitajući roman dolazimo do uvida da autor nikada nije strahovao pred tajnom smrti, niti su ga doticale česte priče o kaznama za grešne duše na onom svijetu, niti je njegov religiozni impuls krenuo iz želje za zagrobnom nagradom, nego je njegova želja mijenjati ovaj zemaljaski život i međuljudske odnose.

Život je jedinstvena i neponovljiva prilika da se učini nešto dobro, alternativa tome jest pakao nasilja, mržnje i podjela na ovoj zemlji. Tako je se pri odabiru poslova autor vodio kriterijem općeg dobra a ne kriterijem zarade i napretka u karijeri.

Egzistencijalnu nelagodu koju je osjećao, autor knjige nije ublažavao besciljnim zabavama, nekorisnim hobijima, drogama, lijekovima i sl., već je tragao za ”šifrom“ koja će ga uvesti u ”bit svega postojećeg“. Ta šifra je ljubav, ”to je ključ koji mi otvori vrata spoznaje“

U nekoliko priča opisani su slučajni susreti s različitim ljudima koji će mu obilježiti život, kao primjerice susret s jednom tročlanom siromašnom obitelji negdje u Africi. Kada je pitao nepokretnog i krajnje siromašnog dječaka koja mu je najveća želja, on je odgovorio da bi najviše volio da mu se mlađi brat može školovati. Sebe i svoje zdravlje nije stavio na prvo mjesto.

Autor je shvatio je da je to velika lekcija o životu tzv. modernom zapadnom razmaženom čovjeku koji je zaražen egoizmom, pohlepom i karijerizmom.

Autor zasigurno spada u skupinu rijetkih ljudi koji su do životnih uvjerenja došli tragajući gotovo cijeli život otvorena uma i srca. Nije dao da mu ih itko nameće.

Ova knjiga ustvari je ”dokaz“ da je ipak moguće biti čovjek u svijetu gdje su ljudi nametnuli antihumane vrijednosti kao dominantne. Najbolji dio čovjeka je ljubav i to mu nitko ne može oduzeti. Ni smrt, autor vjeruje.

(Prenosimo s portala Prometej.ba).

    •  Aja Sofija – simbol koji ima snagu povezivanja
    •  Kako je riječ Balkan pretvorena u jezični korov

> Svi tekstovi ovog autora