Loše pišem, nedovoljno pišem, ali postoji utjeha: Vi!

Nisam od onih koji padaju u nesvijest pred svecima i blaženicima (mada imam sklonost prema Franji Asiškom i nekim drugima, mojim i Božjim ugodnicima). U tom smislu sam više protestant nego katolik, čak i loš bi pravoslavac bio, premda imam, već duže, u sebi snažan poriv da molim pred ikonama u pravoslavnim hramovima, pak, ja umijem da molim i u džamijama i u sinagogama. Ali jučerašnja beatifikacija pape Ivana Pavla I. (nakon što je priznato čudo izlječenja djevojčice u mom Buenos Airesu koja je bolovala od encefalopatije) me je obradovala.

Malo je taj Papa u svom kratkom pontifikatu (33 dana dug) uspio reći, ali to što je rekao i učinio snažno je odjeknulo u mojim formativnim godinama, osobito dok sam mislio da ću postati franjevac, pa i sve do sada kako se bavim teološkim stvarima.

Prije nego što istaknem nešto što je rekao, a tiče se našeg društva, dopustite da vam pojasnim da nije, po svemu sudeći, istina da ga je otrovala mafija, bilo vatikanska bilo druga. Umro je od infarkta miokardija, a jedna od redovnica koja ga je dvorila pronašla ga je mrtvog u krevetu u rano jutro 29. rujna 1978. (preminuo je kasno 28. rujna).

Neću se danas baviti kontroverzama. Želim se baviti jednim navodno malim, ali, po mom mišljenju, važnim djelom baštine ovoga Pape, i to zato što znam da papa Franjo jako drži do Ivana Pavla I., često se pozivajući na njega.

U prvoj javnoj audijenciji nakon izbora (izabran je 26. kolovoza 1978., a inauguriran je u nedjelju 3. rujna), u srijedu 6. rujna 1978. kazao je da je kao biskup uvijek bio jako blizak onima bez vjere u Boga i ustvrdio da je često dolazio do zaključka da ateisti (onda i agnostici) češće imaju problem ne s postojanjem Boga nego s pogrešnom idejom Boga koju imaju. Apelirao je tada na sve ljude, dakle i na nas danas, osobito na nas vjernike, da budemo milosrdni, da budemo otvoreni i na dijalog uvijek spremni. Upozorio je na našu tendenciju da se guramo u prve redove, da se ističemo, da se hvalimo, da padnemo u ohola stanja.

U čast novog blaženika i osjećajući da danas moram postati eho njegove potrebe da bude skroman, želio bih vam kazati nešto što čvrsto nosim u srcu. Moje poštovanje prema osobama bez vjere: ateistima, agnosticima, ireligioznima…

Kada je u centru naše pažnje izgradnja općeg dobra, načelno odbijam podjele čovječanstva na vjernike i nevjernike. Rekao bih da je to protiv pobožnosti.

Jedan dobar teolog, Jürgen Moltmann, uči: ”Tko kaže da časti Boga, a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi”. Mislim da ovo isto vrijedi i za nevjernike.

Ne, braćo i sestre, zajedno smo u zadaći popravljanja, a sada i spašavanje svijeta! Ajme, žao mi je što vas sablažnjavamo: još uvijek većina kršćana, čini se, ili je barem to slučaj u nas (napisali smo u novom uvodniku na portalu Ekumena), radije zatvara oči i pravi se kao da se globalna kriza, kao i poziv na ekološko obraćenje, ne odnosi i na njih. Ne prepoznaju još neodvojivu vezu između brige za prirodu, potraživanja pravde za siromašne, založenosti za društvo i nutarnjega mira.

Prisjećajući se poticaja svetoga Pavla da se radujemo s radosnima i plačemo sa zaplakanima (usp. Rim 12, 15), ”plačimo sa stvorenim svijetom koji stenje i uzdiše, čujmo njegov gorki vapaj i odgovorimo djelima na njega, kako bismo se mi, a i budući naraštaji, mogli i dalje radovati milozvučnoj pjesmi života i nade stvorova” – zaključuje papa Franjo u svojem prigodnom pismu ”Osluhnimo glas stvorenoga svijeta”.

U danima smo kada Crkva intenzivno razmišlja o ekologiji. Nova prigoda papi Franji da i opet pozove na ”ekološko obraćenje i duhovnost” bio je Svjetski je dan molitve za skrb o stvorenom svijetu, 1. rujna 2022. godine. To ekumensko razdoblje završava 4. listopada svetkovinom sv. Franje Asiškog (po kojem je ovaj Papa uzeo ime).

Za nas je, i zato se pozivam na Ivana Pavla I. (osobito se pozivam na njegovu knjigu otvorenih pisama ”Illustrissimi”, Moderna vremena, Zagreb, 1997., pisma preveo i priredio Tvrtko Klarić, a to su pisma koja je kao nadbiskup i patrijarh Venecije objavljivao u mjesečniku padovanskih franjevaca konventualaca Messaggero di Sant’ Antonio od 1971. do 1974.) puno važnije pitanje kako se religiozno uvjerenje reflektira u konkretnom životu i djelovanju vjernikā ovdje i sada. Čine li/činimo li oni/mi svijet boljim i čine li/činimo li to bolje od drugih?

Svjedoci smo povratka religije, osobito u našim postjugoslavenskim i postkomunističkim društvima. Religije su na široka vrata ušle u javnost i zadobile iznimno snažan utjecaj na sve aspekte života. Je li međutim nakon toga povratka svijet doista postao boljim, prije svega u tom smislu da su uznapredovale pravednost i solidarnost? Je li Hrvatska moralnija? Mislim da ne. Stvarnost to potvrđuje.

Ili, uzmimo drugi primjer: je li ponašanje deklariranih vjernika u prošlom ratu bilo čovječnije od ponašanja onih koji su se drukčije deklarirali? … Kako se pak ponaša politička klasa? Zašto nas cijelo vrijeme tresu megakorupcijski skandali i afere?

Pitanja bi se mogla redati unedogled, ali će se svaki put pokazati kako puka deklarativna religioznost – a takva se i nameće na svakom koraku – nije neki poseban dobitak za bolji život svijeta. Jedno je ekspanzija moći i utjecaja religijskih elita, a nešto sasvim drugo religiozno inspirirana izgradnja čovječnijeg života i boljeg svijeta.

Čini se zapravo da pravi problemi nastaju kada se ono transcendentno, dakle ono po svojoj biti onostrano i nedohvatljivo, zarobi u određeni religijski sistem i kad se na taj način vjera pretvori u ideologiju koja služi volji za moći i parcijalnim interesima religijske elite umjesto da služi oslobađanju i spasenju ljudi (valja zaista čitati Albina Luciana, Ivana Pavla I.!).

Sigurno je da se dio sukoba u svijetu može tumačiti kao ”sukob monoteizama oko monopola na istinu”, ali – precizirao bih – samo dio, i to monoteizama koji su poprimili formu i sadržaj totalitarnih ideologija. Prema tome, rekao bih da su glavni generatori sukoba ipak totalitarne ideologije i totalitarni oblici ponašanja (nedavno sam bio i ostao pogođen totalitarnim oblikom ponašanja urednika tjednika SNV-a Novosti) koje mogu imati izgled i religijskih i nereligijskih svjetonazora.

Istinu kršćanske vjere treba shvatiti kao oslobađajuću snagu – ”…istina će vas osloboditi” (Iv 8,32) – i od zarobljenosti religijskim mehanizmima moći i nasilja. Valja uvijek iznova samokritički – pa zašto ne reći, i ponizno podizati svijest o tome da ”kršćanstvo sebe zahvaljuje jednoj poruci koju ono samo nije proizvelo i koja je naspram njega jednako kritična u smislu kritike religije kao i naspram drugih religija” (G. Gäde).

I treba usto stalno imati na umu da sami kršćani temeljnu istinu svoje vjere uvijek nužno iskrivljuju zbog konačnosti same ljudske naravi iz koje nužno proizlazi nemogućnost adekvatnog shvaćanja beskonačnog i transcendentnog Boga, kao što se nikad ne mogu osloboditi ni iskušenja različitih izopačenja u funkciji volje za moći i samopotvrđivanjem.

S takvoga jednog samokritičkog teološkog stajališta svako je ulaženje u sukob za prevlast vlastite istine nad drugim istinama ne samo besmisleno nego i duboko antikršćansko.

Danas svi zahtijevaju dijalog, a i sam se spremam uskoro s drugima pokrenuti važan i nasušno potreban dijaloški projekt. Prebrojao sam, zajedno s Ivanom Pavlom I., Isusove dijaloge u Evanđeljima: 86 ih je – 37 s učenicima, 22 s ljudima iz puka, 27 s protivnicima. Ali Isus sve to sažima i nepokolebljivo zaključuje: ”Ja sam pšenično zrno koje mora umrijeti prije negoli urodi plodom; moram biti podignut na križ; k sebi ću odatle priviti cijeli svijet!”.

Podignut je, podižemo ga na križ, mi oholi i nasilni, mi lažovi i isključivi, ali Isus je to iskoristio da raširi ruke i privuče svijet. ”Tko može pobrojati čeljad koja je došla podno križa da Ti se baci u naručje?” (navedeno djelo, str. 282).

Kao i beatificirani Papa, moram, dužan sam zaključiti: loše pišem, nedovoljno pišem, ali postoji utjeha: vi ste moja utjeha i nije važno je li tkogod o Kristu piše, već da se ljubi i da Ga se pokuša nasljeđivati.

Na sreću – usprkos svemu – (vidjeli smo to jučer u riječima pape Franje kod beatifikacije, a koje možete pročitati u rubrici Abrahamova djeca) to se još uvijek događa!

Blaženi siromasi, blaženi prognanici, blaženi mirotvorci, blaženi oni koji istinu traže…

Jer njihovo je Kraljevstvo nebesko.

To sam vam, braćo i sestre, danas želio kazati. Makar me mnogi ne razumjeli ili im ovo bilo teško prihvatiti. I da se kršćanin mora baviti velikim društvenim problemima. Tražiti Boga u liku drugoga, sve više u to vjerujem, mjerilo je koje potvrđuje da smo ispravni. Sitna je to ljubav, jer ljubiti je jako teško, kao i praštati, no nerijetko je i jedina naša moguća satisfakcija: kada nas netko podrži, pohvali, prigrli…

Blaženi Ivane Pavle I., hvala Ti na sitnoj, ali kao stijena stamenoj radosti. Bio sam sjetan, klonuo, potišten… vratio si mi pouzdanje. Amen.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora