Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru

Bio sam mlad i kao vrlo mladoj osobi, tamo oko mog 15. rođendana, počela me dubinski zanimati teologija. Kao što je poznato, nisam bio u malom sjemeništu (crkvena srednja škola), već u tehničkoj, šest godina dugoj školi (bio sam ”metalac”), tako da moje rano zanimanje za teologiju dugujem i izvanjskim faktorima, osobito pametnim svećenicima s kojima sam se posebno družio od 1. do 4. razreda srednje škole (salezijancima) s obzirom na to da sam 5. i 6. razred pohađao ne više u privatnoj katoličkoj već u državnoj/laičkoj školi (ENET broj 1 ”Otto Krause”) iz koje sam izašao kao najbolji učenik.

Ali to što sam 1980. i 1981. bio u javnoj/državnoj školi i zaista bio dobar te krenuo put brodogradilišta i naftnih platformi nije nimalo u meni dovelo do pomanjkanja želje da saznam što više o teologiji.

Do teologije sam pak došao preko filozofije: koliko sam kao pubertetlija mogao razumjeti, svakako je relativna stvar, ali čitajući za rana Heideggera sam iz njegova pitanju o bitku – ispitivanje egzistencije o njenoj vremenitosti, kao bitka ljudskog opstojanja – ubrzo kliznuo na teren pitanja o bitku samom, o meni kao bitku koji se pita za smisao.

Heidegger mi je, među inima filozofima koje sam tada čitao, pomogao da već s 15. godina odlučim pohađati kurs Kristologije i kurs trinitarne teologije u župi u koju sam tada navraćao i koju je vodio isusovac i drug našega sadašnjeg pape Franje, koji je tada bio šef svim isusovcima u Argentini. To je isti onaj svećenik koji će mi postaviti sudbonosno pitanje s početka ”Argentinskog romana”: Do kada ćeš, Drago, radnim danima biti argentinski ljevičar, a vikendima hrvatski fašist?!

Jednog dana, taj nam je isusovac kazao, govoreći nam o Bogu, o misteriju Boga, jedinog i trojedinog, da je Bog i otac i majka. Kako to?! K’o iz puške sam reagirao.

Pozivao se naš ”župnik/profesor teologije” na (tadašnjeg papu) Ivana Pavla I. koji je malo prije mog 16. rođendana (rođendan slavim 21. rujna), točnije, tijekom molitve Angelusa 10. rujna 1978., pozvao vjernike na molitvu za dobar rezultat mirovne konferencije u Camp Davidu gdje su uz domaćina, američkog predsjednika Jimmy-a Cartera, vijećali egipatski predsjednik Anwar Sadat i izraelski premijer Menachem Begin.

Govoreći o vjeri jednog kršćanina (Cartera), jednog muslimana (Sadata) i jednog židova (Begina) koji su tražili mirovno rješenje, tada je kazao: ”Kao i oni u Camp Davidu i mi ovdje imamo iste osjećaje i nad nama je ljubav koja nas okružuje, i dolazi nam od Boga, neprestance. Mi znamo da Bog ima cijelo vrijeme povijesti svoje oči uperene na nas, i kada nam je dobro i kada mislimo da smo u tami. Ali znajmo, Bog je otac, ali još više je majka. On ne želi našu patnju, naše zlo; on samo želi naše dobro. Ako su djeca bolesna, postoji veći motiv za ljubav majke. Tako i mi, ako smo bolesni zbog zloće, mržnje ili smo izvan puta dobra, imamo još jednu pretpostavku da nas Bog voli jer je on i naša majka. U tom duhu vas pozivam da molimo za svakog od nas, za Bliski istok…”.

Godinu dana nakon toga, brazilski će teolog Leonardo Bof objaviti važnu teološku studiju ”Majčino Božje lice” (O rostro materno de Deus. Ensaio interdisciplinar sobre o feminino e suas formas religiosas, Editora Vozes, Petropolis, 1979.) koja će brzo doći do mene na španjolskom jeziku (portugalski sam naučio tek živeći u São Paulu 1985.). Bof započinje knjigu upravo tim Papinim riječima: ”Bog je otac, ali još više je majka”.

U fundamentalno važnom biblijskom tekstu knjige Postanka (1,27), čitamo: ”Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Biblija, KS, Zagreb, 1987., str. 1). Meni se tada otvorio pred očima cijeli jedan nepoznati svijet.

Mog tatu, Adolfa Zvonimira Pilsela, nisam tada baš mogao poimati kao oca koji me ljubi – ta u mojoj je glavi i percepciji taj čovjek napustio majku, mene, sestru Jadranku i brata Branka. Prve godine nakon njegova odlaska (bilo je to 1972.) su bile dosta teške i za mene jako konfuzne, pogotovo jer sam imao prekrasno patagonijsko iskustvo i djetinjstvo: deset prelijepih ali naglo prekinutih godina s tatom (mojom puškom, konjem, psom, pingvinima i svim ostalim o čemu sam ranije pisao), tako da mi je kod tih mojih prvih teoloških koraka sinulo da neću griješiti ako, ne zato što je moja majka Erika ostala uz nas i jako se trudila da nas podigne i usmjeri, Boga počnem nazivati i Majko naša. Bio sam siguran da se Majka Božja zbog toga neće uvrijediti.

Dakle, preskočimo vrijeme (to nam kolumna dopušta) i smjestimo se u danima u kojima živimo: svašta se u mom životu i u mom poimanju teologije i moje vlastite vjere promijenilo od te 1978. odnosno 1979. na ovamo i ove 2023. kada se o stanovitoj djeci Boga Oca i Boga Majke netrpeljivo govori, puno sam se ja promijenio, ali ne i u tomu da znam da Boga smijem nazivati i majkom, osjećati i majkom.

Biblija mi daje to pravo. Jer i Ivan Pavao I., i njegov nasljednik Ivan Pavao II., koji je isto rekao na audijenciji 8. rujna 1999. (”Bog u sebi ima sve karakteristike oca i majke”) i papa Franjo, koji je to isto ponovio na jutarnjoj misi u Domu svete Marte 22. ožujka 2018. (”Bog ljubi svakoga od nas i kao otac i kao majka”) se pozivaju na rečene retke knjige Postanka.

Naime, ako kažemo da u Bogu nalazimo posljednji ili prvi izvor ženskog i muškog, o trinitarnom Bogu, koji jest zajedništvo non plus ultra, nenadmašivo, neporecivo, onda možemo reći i Otac, Sin i Duh Sveti, ali i Majka, Kći i Duh Sveti (i možemo tako jer duh je na hebrejskom Ruah i ženski je princip!) pa se shodno tomu Bogu možemo i smijemo obraćati ovako: Oče naš i Majko naša!

I kada kažemo Oče naš ili Majko naša mi se gubimo, poniremo, topimo u najdublju personalnu i kolektivnu svijest, izgovaramo pojam onkraj svih pojmova, dobivamo konačnu utjehu, blagost neopisivu, nježnost, snagu i intimnost nikad ugroženu.

Kada promatramo majčino Božje lice, učimo se biti civilizirani i humani.

Da, točno je, živimo u pretežitoj patrijarhalnoj kulturi koja ženu ponižava i pretvara u objekt, ali Sveto pismo ponavlja, svakomu od nas: stvoreni ste na Božju sliku, muško i žensko. To znači da Bog nije rodna imenica, Bog nema spol, ili ih ima sve (i u islamu je Bog, Allah, neutralan, islamska teologija je izričito ikonoklastična. Bog je ne samo izvan svakog roda nego i izvan bilo kakvih antropocentričnih usporedbi), s jedne strane, ali, s druge, da smo, ako želimo, sposobni jer nam je Bog i mama, otvoriti naše srce za jednu veću dimenziju u našim odnosima i u našoj komunikaciji, da naši odnosi budu humaniji i da mi budemo nježniji, bratskiji, solidarniji…

Što mi je bilo? Što je povod ovom razmišljanju? Ružan, transfobni govor, i diskurs u medijima o osobi koja je rođena kao žena, ali je odlučila postati muškarac na jedan poseban način.

Trenutno je ta osoba u zatvoru u Zambiji i, koliko sam informiran, imala je, zajedno sa svojom partnericom/suprugom, plemeniti poriv da usvoji dijete iz DR Kongo, pak su možda on i partnerica te ostali utamničeni parovi tu nakanu izveli na krivi način o čemu se moraju očitovati i sud, ali i Republika Hrvatska.

U sudski proces ja ne ulazim. Imamo pravnike na našem portalu koji su pozvani o tome dati važna i stručna mišljenja. Ja progovaram kao teolog koji mora kazati da je govor mržnje koji se širi našim medijima napad na Boga, koji nam je i otac i majka, napad na Božje dijete koje je od Boga tako stvoreno da se dugo propitkivao o vlastitom spolnom identitetu te napad na Opću deklaraciju o ljudskim pravima koja u prvom članku kaže da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, da su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedni prema drugima postupati u duhu bratstva.

Kaže, k tomu, odvjetnica Jadranka Sloković (za Jutarnji list): “Ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, taman ono bilo i necivilizirano, ali nemaju pravo ugrožavati druge i širiti govor mržnje zbog svojih rodnofobičnih stavova, pogotovo kad su ti drugi već sami po sebi u tako lošoj i ranjivoj poziciji i kad takav potez može imati teške konzekvence na njihovu sigurnost. Ovo za ljude u Zambiji može biti ozbiljno ugrožavajuće i netko bi trebao reagirati!”

Oče naš, Majko naša, prosvijetli naše umove kako bismo dostigli humaniju integraciju, kako bismo se pretvorili u osjetljivija bića, kako bismo mogli pojmiti bogatstvo tvoje i naše slave.

I ukaži se kao otac i majka svakoj osobi, i onima u zambijskom zatvoru, i milijunima napuštene djece diljem planete.

Tata naš, mama naša, ti poznaješ naša srca: ”Jecaje naše razaberi, osvrni se na glas (mog) prizivanja… jer pravednika ti blagoslivljaš, dobrotom ga svojom k’o štitom zaklanjaš” (Ps 5, isto, str. 473).

Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter uz molbu građanima da se suzdrže od rasističkih i transfobnih komentara, poručila je: “Posebno zabrinjavaju slučajevi u kojima građani ulažu dodatni napor da zambijskim institucijama, javnosti i medijima ukažu da se među pritvorenicima nalazi transrodna osoba, čime je potencijalno i dovode u opasnost s obzirom na položaj transrodnih osoba u Zambiji”.

Mama Bog, pazi na svoju djecu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora