Mate Uzinić promovira jednu drugu sliku o čovjeku

Egzistencijalistička osnova humanizma toliko je jednostavna i poticajna, da je treba stalno ponavljati – kada izvršavamo neki čin, kada biramo i djelujemo, mi ne biramo i ne realiziramo samo sebe, nego ujedno biramo čitavo čovječanstvo jer u izboru promoviramo našu sliku o čovjeku kao čovjeku.

Što je za nas čovjek, to otkrivamo u onome što činimo, biramo i zastupamo. Najkraće, kakva nam je slika čovjeka, tako i djelujemo. Odgovorni smo prema sebi i drugima.

Biti čovjek, znači birati vlastitu samoću kao javnu ljudskost, odnosno birati u vlastitoj samoći ljudskost za sve. Ljudskost je apsurdna i paradoksalna, zato je tako topla.

Hrvatsko društvo, zahvaljujući antihumanizmu koji u ovoj državi divlja već četvrto desetljeće, promovira nacionalističko-kriminalnu sliku čovjeka.

Nacionalizam teži da zadovolji kriterij hrvatstva, a kriminal teži prema tome da se zbog hrvatstva napravi neko kriminalno djelo – otme avion, ubije jugoslavenski veleposlanik itd. Hrvat, dakle, može, a počesto i mora, ubijati, krasti, lagati, a ako to radi zato što je Hrvat, human je i društvu poželjan.

Budući da smo na tu sliku čovjeka pristali kada smo državu poistovjetili s Tuđmanom i HDZ-om, nemamo nekih velikih prava da zbog toga prigovaramo – i mi se, dakle, uklapamo u tu sliku o čovjeku, mi tu sliku podržavao i ne mijenjamo je, a mogli bismo je promijeniti, samo da hoćemo.

Oni koji se ne uklapaju u ovu nacionalističko-kriminalnu antropološku perspektivu, čine nešto drugačije i u svome činu promoviraju neki drugi humanitet.

Mate Uzinić primjer je promoviranja jedne druge slike o čovjeku. Njegov dopis upućen svim javnim pravnim osobama Riječke nadbiskupije, kojim ih obavještava da se u službenoj, unutarcrkvenoj komunikaciji više neće koristiti počasni nazivi, te da on neće koristiti biskupski grb, kao i da njegovi portreti više neće biti po zidovima crkvenih ustanova i institucija, primjer je nadbiskupa koji izvršava vlastite čine kao čovjek, birajući čovjeka i afirmirajući čovjeka.

Njegov prethodnik, nadbiskup i filozof Ivan Devčić, djelovao je kao preuzvišeni, on je sebe samoga tako vidio, a birajući sebe kao preuzvišenog, drugima je namijenio da budu monsinjori, prečasni, velečasni itd.

Ovo nije činio samo Ivan Devčić, činili su to, i još uvijek čine, svi ostali biskupi i nadbiskupi u Hrvatskoj, Devčića navodim samo zato što je bio prethodnik Mati Uziniću, ali i zbog toga što mi je kolega čije filozofske radove s neskrivenim užitkom čitam.

Dakle, jedan ne filozof smogao je snage da izabere ono što jedan filozof nije mogao – čovjeka kao čovjeka. Birati čovjeka kao čovjeka, znači birati u okolnostima u kojima se nalazimo. Obilježeni smo duhom naroda, vremena i mentaliteta.

Čovjek kao čovjek nikada ne može biti ostvaren, ali nikada se ne smije prestati s njegovim ostvarivanjem. Uzinića je vodio ideal čovjeka kao čovjeka, a on je uspio ostvariti maksimum u ograničavajućim okolnostima u kojima se nalazi. Čovjek je nadbiskup.

To da su hrvatski biskupi kronično nesposobni činiti nešto zbog čovjeka, nije nikakva novost. Oni čovjeka reduciraju na vjernika, da bi vjernika potom reducirali na biće koje im je potpuno poslušno, jer se samo poslušne ljude može iskorištavati.

Biskupima trebaju podatni ljudi, oni koji su ispod njih, i koji su, zbog vlastitog marginalnog utjecaja, na tome zahvalni nebesima. Kada je netko preuzvišen, uzorit, prečasni, velečasni itd., jasno je da je iznad drugih, da je, samim time, bolji od drugih.

Mate Uzinić je takvima pomrsio planove i u njihovu sliku stabilnog, hijerarhijski uređenog svijeta unio je nered, a to je nered nominalističke ravnopravnosti i humanizma. Ravnopravnost, pa i nominalistička, izaziva paniku u redovima hijerarhizirane ljudskosti.

Ne idealiziram Matu Uzinića, jasno mi je da je riječ o dobrohotnom konzervativcu koji ipak, kada se sve zbroji i oduzme, pripada instituciji hijerarhijskog posluha, ali on sam, zato što mu to mjesto u hijerarhijskom lancu omogućuje, donosi humanu odluku koja dijelom obvezuje druge, dok im dijelom ostavlja slobodu da ove smiješne nazive mogu zadržati u privatnoj komunikaciji – ako netko želi čuti da je prečasni, to će čuti u privatnoj komunikaciji, kao jedan oblik psihoterapije ili, budući da je riječ o stručnjacima za dušu, hagioterapije.

Uostalom, hijerarhijski privid u svijetu iste ili, preciznije, ravnopravne ljudskosti i nikada nije bio ništa više doli neprikladna terapija.

Mate Uzinić je odustao od ove terapije, ne i od hijerarhijskog realiteta. U dopisu probija govor hijerarhijske ontologije, zato napominje da će se međusobno i dalje razlikovati ”po stupnju reda i službi koju u ime Crkve vrše”.

Čovjek je, kako rekoh, dobrohotni konzervativac, ali nije tradicionalist. Njegova stvarnost je konzervativna, zato mu je i hijerarhijska struktura u potpunosti ontologizirana. Kako bilo, on je odlučio, za sebe i za druge, zato što može i zato što mu to mjesto u hijerarhijskom lancu omogućuje.

Ponavljam, riječ je dobrohotnom konzervativcu koji u jednoj hijerarhijski ustrojenoj instituciji bira čovjeka kao čovjeka, lišavajući ga besmislenih naziva, ali ne i besmislenog realiteta. Preuzvišeni će i dalje biti iznad velečasnog, ali se tako neće nazivati.

Riječ je, dakle, o nominalističkom uspjehu – Mate Uzinić je humanizirao pojmove, ne i stvarnost. Ali, kada uzmemo u obzir da se radi o Katoličkoj Crkvi, ovo je na razini revolucije. Ovo je nominalistička revolucija s humanističkim posljedicama, no, ona ničim ne umanjuje da je na djelu nešto pozitivno.

Mate Uzinić i papa Franjo su pozitivni, iskreni i poželjni konzervativci koji u okolnostima u kojima se nalaze biraju čovjeka kao čovjeka. To što su njihove pobjede nominalističke, ne govori ništa o njima, nego isključivo o duhu institucije kojoj pripadaju.

Ja, u okolnostima u kojima se nalazim, čestitam Mati Uziniću na egzistencijalnoj revoluciji koju je započeo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora