novinarstvo s potpisom
Aleksandar Stanković, opet, nedovoljno pripremljen, površan i predvidljiv jer, kao i gotovo svi svjetovni novinari nestručni za religiju, polazi s pitanjima od općih mjesta, ali nedjeljnu emisiju ”Nedjeljom u dva” s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem je valjalo pogledati (ja sam to učinio dva puta), pa i onaj dodatak van televizijskog emitiranja (Nu3), s obzirom na to da je bilo realno očekivati, prateći sve dosadašnje intervjue nadbiskupa Uzinića, da će kazati ono ”nešto više”. Dabome da je rekao.
Uzinić je dosta toga kazao i među recima ili tako što treba poznavati Crkvu da ga se razumije. Na primjer, negdje oko 18. minute reče da je pisao papi Franji da se ne smatra spremnim prijeći iz Dubrovačke biskupije u Riječku nadbiskupiju: naveo je najprije osobne motive, pa motive svoje biskupije (Uzinić je smatrao da nije dobro rješenje, uzimajući u obzir započete procese, mijenjati biskupa u Dubrovniku) te motive nadbiskupije kamo ga Papa šalje. Kao odgovor je iz Dikasterija za biskupe dobio Papinu poruku da treba poslušati te da ga se šalje u ”najtežu biskupiju u Hrvatskoj”. Uzinić je poslušao Papu, znamo, ali kao odgovor vjere na prilično jasan izazov koji ga je čekao.
Retoričko pitanje: da li Sveta Stolica u ”najtežu biskupiju” šalje bilo koga ili najboljeg? Razmislite o ovomu.
Naravno, nije tada Uzinić baš znao da će ga čekati najbolniji slučaj pedofilije kojeg Katolička Crkva u Hrvatskoj sada poznaje (najmanje 13 žrtava od šest do 13 godina), ali je shvaćao da ide na teži teren od onog kojeg je poznavao i gdje se suvremeno i suvereno kretao.
Rijeka (i cijela Hrvatska), hoću kazati ovom kolumnom, treba da Uzinić uspije, da ne bude pobijeđen (ni u episkopatu, ni u riječkoj dijecezi, ni u javnosti), da izgura sve što se pred njim nalazi.
Treba vjerovati nadbiskupu kada kaže da ima jako dobre suradnike i da su takvi većina u nadbiskupiji. Treba cijeniti kada govori o izuzetnim djelima pastoralne brige nadbiskupije (hospiciji, rad sa senilnim osobama, azilanti…). Treba isticati sve dobro što taj čovjek čini.
Podržimo li Matu Uzinića sada kada mu se u episkopatu neki suprotstavljaju zbog načina kako radi i komunicira u javnosti, vjerujem da ćemo, barem indirektno, stvarati pritisak na HBK tako da (nad)biskupi budu braća s njime, da ga ne ostave na cjedilu, da ga se ne prisili da odstupi s pozicije moderatora dijaloga oko nužne pomoći žrtvama seksualnog zlostavljanja i da, u konačnici, Crkva u Hrvatskoj uhvati korak s idejama vodiljama Franjina pontifikata.
U tom smislu je važan nastup Mate Uzinića u nedjelju na HTV-u. Riječ je o razgovoru koji će (svi) drugi biskupi pogledati i zapamtiti i koji se neće tako lako moći zanemariti. To je moć televizije.
Ali i portali imaju neku logiku postojanja i važnost. Autograf, preciznije. Naime, mogao sam kolumnu posvetiti prestrašnom, skandaloznom istupu katoličkog teologa i vedete ”Hoda za život” Darija Kordića za kojeg smo saznali u subotu, naime, da bi rečeni ”sve ponovio” i da mu je svaka ratna minuta ”vrijedila”, pa valjda i one koje su se dogodile u Ahmićima 16. travnja 1993. zbog čeka je u Haagu osuđen na 25 godina zatvora (odslužio je dvije trećine kazne), ali ne, dajem prednost Uzinićevom intervjuu kod Stankovića.
Pojašnjavam: ne zato što smatram da Kordićeva hereza (katolik je, kaže za sebe) nije vrijedna pažnje, već zato što već znamo da kod njega do sada nije bilo gesti pokajanja, ni jedne, i zato što ovu kolumnu držim izuzetno važnim mjestom pa svaki tjedan prije nego što se oglasim važem (i tako neprestano, bez tjedna pauze, od travnja 1995.) i zato smatram da je važnije da se podrži Uzinića, jer takvom podrškom radimo enormno dobro i Crkvi u društvu (koja treba zdravu Crkvu), pak ako se Kordić ne želi ispričati i javno pokajati on će sam snositi posljedice tog nerazumnog i nekršćanskog ponašanja.
O Uziniću, dakle, pišemo danas. O učincima njegova djelovanja.
Više je stvari rekao, a važne su. Žrtve treba staviti u središte naše pažnje, što korespondira teološkoj istini (koju nam je pomogao shvatiti Jon Sobrino) da izvan siromaha/sirotinje nema spasenja, pak se ovo oslanja na Isusovu fundamentalnu obavijest i zapovijed: ”Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45). Pitali su pravednici u paraboli: ”Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?”, pa slijedi navedeni govor ”kralja”.
Rekao je Uzinić da želi djelovati transparentno i da treba transparentnost pa je najavio godišnje javne bilance i u Riječkoj nadbiskupiji. Time nadbiskup ostaje dosljedan stavu kojeg je imao kao dubrovački biskup. Nadbiskup Uzinić, a to valja osobito istaknuti, jedini je član Hrvatske biskupske konferencije i jedini ordinarij koji ima odgovornost za javne stvari i koji je shvatio da valja polagati račune za sredstva, kako iz privatnih manjih ili većih donacija ili milodara, tako i za sredstva koje Crkva prima iz proračuna Republika Hrvatske.
Promatrajući ponašanje biskupa Uzinića pred očima nam se materijaliziraju riječi apostola Jakova: ”Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?” (Jak 2, 14). I, naravno, moramo postaviti ovo pitanje: Ako je Uziniću stalo do transparentnosti i do odgovornog upravljanja financijama, zašto to ne pokazuju ostali u episkopatu?
Uzinić se zalaže za etiku u političkim stvarima, za odgovorno ponašanje pa neće tolerirati bezakonje, a osobito ne nasilje prema maloljetnicima i ranjivim osobama. Namjera Uzinićeva je pomoći svima, ne samo budućim teolozima različitih kršćanskih konfesija u jugoistočnoj Europi, gdje je važno da se događa stalno ispreplitanje vjerskog, političkog i nacionalnog, ”da budu graditelji pravednijeg, otvorenijeg i ljudskijeg društva i zajednice”.
On kaže da, nažalost, i političari koji se izjašnjavaju kršćanima svoje djelovanje u političkom svijetu često ne temelje na svojoj kršćanskoj vjeri, već na nekim svojim osobitim interesima ili interesima svoje stranke. ”Čini mi se da se kršćanstvo često iskorištava u političke svrhe, umjesto da oplemenjuje društveno-političku stvarnost vlastitim vrednotama. Ono se svodi na retoriku. Na taj način nema, ni ne može imati značajan utjecaj na stvarne političke izbore i pozicije”, kazao je prije dvije godine.
Zašto se trudim podržati Uzinića? Nadbiskup primjećuje dvije krajnosti. Jedna je da neki političari koji se deklariraju vjernicima svojim zalaganjem ne doprinose svjedočenju Evanđelja u društveno-političkoj zajednici, već kompromitiraju Evanđelje svojim postupcima i stavovima koje brane. Druga je činjenica da djelovanje kršćana u političkoj sferi sve više poprima fundamentalističke konotacije kojima se slika Isusa Krista i poruka njegova Evanđelja iskrivljuju i kompromitiraju (možda se i zbog toga ogradio od onih koji kleču na trgovima i od Hoda za život).
”To su izazovi i za teologiju koja je pozvana usmjeravati djelovanje vjernika laika u životu političke zajednice i društvene sfere te biti teoretska podloga, ne dopuštajući da se vodi općim mnijenjem. Nažalost, to se ne događa. Umjesto toga, postoje nepotrebni sukobi na političkoj i društvenoj razini koji nas sve više polariziraju, pogotovo kada jedni drugima pokušavamo nametnuti svoja uvjerenja”, kaže nadbiskup.
Onda slijedi konstatacija zbog koje se upravo piše ova kolumna, a što ne uspijevaju shvaćati naši hrvatski i drugi ”katolibani” kako su ih nazivali pokojni don Ivan Grubišić i Predrag Matvejević. Naime, vjera se svjedoči i predlaže, a ne nameće. To se odnosi ne samo na predanost kršćana u evangelizaciji, već i na njihovo političko djelovanje.
Dakle, potpuno je pogrešan stav i pristup mnogih tzv. katolika-političara jer je kršćanstvo, ako već o njemu govorimo, stvar osobnog izbora. Isus iz Nazareta nikome nije nametao svoj nauk. On je jasno rekao ovako: Ako želiš, uzmi svoj križ i slijedi me (usp. Matej 16,24; Marko 8,34; Luka 9,23).
I o križu govori Uzinić. Mnogi ljudi tumače ”križ” kao neki teret kojeg moraju nositi u životu: napeti odnos, nezahvalni posao, fizička bolest. Sa samosažaljenjem ponosno kažu: ”To je moj križ kojeg moram nositi”.
I ovdje Uzinić korektno teološki govori, o križu. Takvo tumačenje nije ono što je Isus mislio kad je rekao: ”Uzmi svoj križ i slijedi me”. Kad je Isus nosio svoj križ do Golgote da bi ga razapeli, nitko nije mislio da je križ simboličan teret kojeg treba nositi. Osobi u prvom stoljeću križ je značio samo jedno: smrt putem najtežih i ponižavajućih sredstava koja bi ljudska bića mogla izumiti.
Dvije tisuće godina kasnije kršćani bi na križ trebali gledati kao na dragocjeni simbol pomirenja, oproštenja, milosti i ljubavi. Ali u Isusovo doba križ nije predstavljao ništa osim mučne smrti. Budući da su Rimljani prisiljavali osuđene zločince da nose svoje križeve do mjesta raspeća, nošenje križa značilo je nositi vlastitu spravu za pogubljenje, dok su se putem do smrti suočavali s ismijavanjem. Stoga, danas bismo tu Isusovu sintagmu tumačili kao ”umiranje sebe”.
To je poziv na apsolutnu predanost, na osobno življenje kršćanstva, na primjere altruizma i na sebedarje. Ima li toga kod većine naših katolika u politici? Bojim se da nema i da je nadbiskup Uzinić potpuno u pravu.
Zato ga podržavam i zato smatram da je važnije njemu posvetiti kolumnu, zato vas molim da o svemu ovomu razmislite, pak, ako kolumnu čitaju i drugi (nad)biskupi moram im kazati da su možda izabrali za predvodnika/predsjedavajućeg čovjeka koji zadovoljava neke dosadašnje kriterije i logiku u HBK-u, ali je važnije znati čitati znakove vremena.
Uzinić to umije.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.