Matvejevićev peljar: od izgubljenog svijeta do Utopije

Pokušaj da se prisjetimo prošlosti neuspješan je slično pokušaju da shvatimo razlog našeg postojanja. I jedno i drugo čini da se osjećamo kao dijete koje ponovo i ponovo hvata košarkašku loptu, a ona isklizne iz ruku svaki puta.

Josef Brodski, Less than One

Prošlost o kojoj govori Brodski je prošlost čiji smo mi bili dio i koja je postala dio nas. Vrijeme, godinama, navlači sve deblju koprenu preko događaja i detalji blijede u sjećanju ali ta vrsta prošlosti koja je isprepletena s našim iskustvom definitivno je drugačija od prošlosti koju znamo samo iz knjiga.

U svojoj knjizi ”Istočni epistolar – inteligencija i disidencija“, Predrag Matvejević objavio je niz pisama vezanih za SSSR, opise nekoliko njegovih putovanja po toj zemlji, čiji je nastanak kao države i sedamdeset pet godina postojanja obilježio 20. stoljeće, a čijim nestankom, barem po povjesničaru 20. stoljeća Ericu Hobsbawmu, ono povijesno završava.

U svojoj knjizi ”Istočni epistolar – inteligencija i disidencija“, Predrag Matvejević objavio je niz pisama vezanih za SSSR, opise nekoliko njegovih putovanja po toj zemlji, čiji je nastanak kao države i sedamdeset pet godina postojanja obilježio 20. stoljeće, a čijim nestankom, barem po povjesničaru 20. stoljeća Ericu Hobsbawmu, ono povijesno završava

Matvejevićeva pisma i zapisi bude kod starije generacije, u kojoj smo se najednom našli, sjećanja na vrijeme kad su ljudi i događaji koje on spominje, ili prijepori vezani za njih, bili dio sadašnjosti, a sukob tih ljudi s vlašću oko principijelnih i sasvim konkretnih pitanja slobode nešto u što se nije bilo posebno teško uživiti.

Za današnje četrdesetogodišnjake to je već povijest čije odjeke su možda slušali kao adolescenti, a za današnju generaciju studenata postala je to ona vrsta prošlosti, poput Oktobarske revolucije ili Pariške komune, o kojoj se, u najboljem slučaju, nešto čuje u školi.

Šansone Bulata Okudžave nitko nije čuo u školi; kad ih je Okudžava pisao i, kasnije, pjevao uz gitaru, postale su u SSSR-u silno popularne ali ne i podobne, upravo zbog toga što je u njima bilo više mudrosti i ljudskosti nego u svim predmetima o marksizmu, lenjinizmu ili povijesti koji su se, u pravilu, predavali poput katekizma.

Matvejevićeva pisma su neka vrsta krokia koji u par crta dočarava situaciju, a naše iskustvo i mašta dopunjuju detalje.

Ogorčeni i bolesni Okudžava u malom stanu u Moskvi bez dlake na jeziku kad govori o sovjetskim političarima i pratećim poltronima, posebno intelektualcima. Okudžava je poststaljinistička generacija disidenata koji nemaju iluzija o produktima negativne selekcije, u politici uvijek prisutnoj, a u dogmatskim sistemima vlasti pravilu, ali su kritični i prema dalekim fundamentima na koje se ta vlast uvijek poziva.

Josef Brodski, Pepeljuga novije ruske književnosti, bio je zbog takvih kritika, danas bi one djelovale blago i krajnje umjereno, 1960-tih godina osuđen zbog ”skitnje i parazitizma“ na zatvor i društveno koristan rad kao ”čuvar teladi“ i konačno, 1972., s 32 godine prognan iz SSSR-a. Matvejević staje u njegovu obranu, piše pismo Brežnjevu, moli da ga ne protjeraju jer ”Brodskom je mjesto u ruskom jeziku i pisanje pjesama (na ruskom) je jedino što umije“.

Kad su se kasnije sreli i ostali prijatelji do kraja života, Brodski je umro 1995., prva stvar koju mu je Brodski rekao bila je: ”Kako si znao?! Te iste riječi o ruskom jeziku ja sam im rekao kad sam ih molio da me ne protjeraju!“

Srećom, njihove ocjene su se pokazale krivim i kao u nekoj Walt Disneyevoj verziji bajke, Brodski je, pišući u stranoj zemlji, na stranom jeziku avansirao za 15 godina od ”parazita i čuvara teladi“ do nobelovca iz književnosti.

Djelomično ostvarenje najkritičnije je razdoblje za svaku utopiju. Od trenutka kad idealisti, koji znaju kako usrećiti čovječanstvo, dođu na vlast i tu vlast treba održati, ideali obično ustupaju mjesto pragmatičnim postupcima jer ”ako ćemo usrećiti čovječanstvo pojedinci na tom putu nisu važni“.

Ljudi poput Trockog i Buharina, za čiju rehabilitaciju se Matvejević zalaže i u tom smislu piše sovjetskim vlastima, nisu bili disidenti, bili su glavni ideolozi utopije koja je u prvoj polovici 20. stoljeća privukla bezbrojne poštene i pravdoljubive ljude širom svijeta

Ljudi poput Trockog i Buharina, za čiju rehabilitaciju se Matvejević zalaže i u tom smislu piše sovjetskim vlastima, nisu bili disidenti, bili su glavni ideolozi utopije koja je u prvoj polovici 20. stoljeća privukla bezbrojne poštene i pravdoljubive ljude širom svijeta.

Njenu isključivu, dogmatsku komponentu, koja je na kraju prevladala, nisu prepoznali niti priznali kao inherentnu grešku sistema koji je uvjeren da je u posjedu apsolutne istine i odbacuje najvrijedniju tekovinu demokratske vlasti, uvriježenu proceduru njenog mirnog smjenjivanja.

Držali su da je kruti dogmatizam i nemilosrdne, nasilne metode kojima se provodio, splet nesretnih, uglavnom kadrovskih, okolnosti, ”kako dalekosežne posljedice može imati jedan lov na patke“ (Trocki se u lovu prehladio i nije bio na sjednici što je Staljin iskoristio i pridobio tijesnu većinu); lako moguće da bi povijest SSSR-a i svijeta bila značajno drugačija da je netko od njih dvojce izašao kao pobjednik a ne žrtva u sukobu sa Staljinom.

Međutim, šanse za to od početka nisu bile velike, konačno uzrečica da ”revolucija jede svoju djecu“ nastala je u vezi s Francuskom revolucijom i samo je još jednom potvrđena razvojem događaja poslije Oktobarske revolucije, a da turbulentna vremena u zemlji bez demokratske tradicije izbace u vrh vlasti okrutnu, beskrupuloznu i time paranoičnu osobu s despotskim sklonostima ”nije ništa na ovom svijetu nova“.

Trebalo je proći šezdeset pet godina da bi čovjek čija su etička uvjerenja i stavovi bili usporedivi s njihovim došao na vrh sovjetske komunističke partije. Za razvoj događaja koji su doveli do rušenja Berlinskog zida Gorbačov je zaslužniji od bilo kojeg drugog političara, a u samom činu simbolično prisutniji i od onih Berlinčana čije su fotografije s vrha zida tih novembarskih dana (i noći) ’89. postale simbol kraja jednog doba.

Danas polako blijedi sjećanje da je glavna karakteristika tog doba, od kraja 1940-tih do kraja 1980-tih, bila vrlo realna opasnost od nuklearnog rata među supersilama; za neutralnog promatrača sa strane interesantan slučaj evolucionog razvoja da vrsta dosegne znanje potrebno za proizvodnju nuklearnog oružja ali ne i mudrost da ga ne upotrijebi za vlastito uništenje.

Napravljene su mnoge studije, napisano stotine SF romana i snimljeno na desetke filmova koji se svi bave scenarijem raspleta postojeće napetosti. Ne sjećam se ni jednog u kojem bi na vrh KPSS-a došao dobronamjerni reformator uvjeren da narodi država Istočne Europe, koje su pola stoljeća bile u polukolonijalnom odnosu prema SSSR-u, imaju pravo na vlastiti izbor.

Ali tražiti od sovjetskih političara, pa čak i 1989. od Gorbačova, da rehabilitiraju Trockog malo je kao da se u Vatikanu traži rehabilitacija palog anđela Lucifera, o čijem zasluženom progonstvu i mračnim opaćinama su ti političari slušali od prvih lekcija komunističkog vjeronauka.

Za čitaoce nove generacije kojima sintagme ”Djeca poručnika Šmita“ ili ”Ideje naše, benzin vaš“ ništa ne znače, koji u vicevima o Ivanu Ivanoviću ne osjećaju u čemu je poanta, Matvejevićev ”Istočni epistolar“ je poput vodiča kroz Jurassic park – izgubljeni svijet koji je, navodno, nekad postojao.

Trebalo je proći šezdeset pet godina da bi čovjek čija su etička uvjerenja i stavovi bili usporedivi s njihovim došao na vrh sovjetske komunističke partije. Za razvoj događaja koji su doveli do rušenja Berlinskog zida Gorbačov je zaslužniji od bilo kojeg drugog političara, a u samom činu simbolično prisutniji i od onih Berlinčana čije su fotografije s vrha zida tih novembarskih dana (i noći) ’89. postale simbol kraja jednog doba

Čitanje Orwellove ”Životinjske farme“ za njih je kao čitanje ”Gulliverovih putovanja“, nešto što je postalo priča za djecu o prascima koji vladaju na farmi, a ne sjajna i oštra satira, desetljećima strogo zabranjivana u svim komunističkim zemljama osim Jugoslavije, za koju mojoj generaciji nije trebao nikakav ”ključ“ da bi se znalo da prasac Napoleon predstavlja Staljina a prasac Snowball Trockog.

U društvima pod jarmom tiranije ili totalitarizma težnja za slobodom može biti kroz dugo vrijeme potisnuta u tolikoj mjeri da vanjskom promatraču izgleda nepostojeća. ”Ovce redovito dobivaju direktive što treba misliti“, a svako iskakanje iz općeg zadovoljstva najboljim od svih svjetova počinje se tretirati kao subverzivna djelatnost.

Piscima je u tom svijetu, kao što je to definirao Staljin, namijenjena uloga ”inžinjera ljudskih duša“ i, slično kao inžinjeri u industriji, trebaju tokom petoljetki postići određene rezultate u izgradnji podobnog građanina. Građanina kojem će režim moći nametnuti da se oduševljava trinaestgodišnjakom koji denuncira svoje roditelje zbog njihovih protudržavnih izjava ili aktivnosti. (Slučaj Pavela Morozova, 1932. godine, gotovo sigurno iskonstruiran od sovjetskih vlasti, ali već sama potreba da se takav postupak nameće kao uzor govori porazno o toj vlasti.)

Javni izrazi podrške takvom obliku ponašanja dobar su pokazatelj bolesti društva; a da se ne misli da je to nešto što je vezano samo za rigidni komunizam dobro se podsjetiti ne tako davnog propagiranja laganja kao poželjnog oblika patriotizma od strane nekih hrvatskih novinara, spaljivanja ”nepodobnih“ knjiga ili opetovanih pokušaja da se financijski uništi list koji iznosi nezgodne činjenice popraćene argumentiranim kritikama vlasti.

O monstruoznim razmjerima Staljinove tiranije Matvejević razgovara i s preživjelim zatvorenicima Gulaga. Matvejević se godinama zalagao za objavljivanje Štajnerove knjige ”7000 dana u Sibiru“, potresnog svjedočanstva ne manje upečatljivog od najboljih Solženjicinovih djela. Opisi zadnjih Štajnerovih godina u Zagrebu, kad mu u dubokoj starosti sjećanja na nestale aveti 20. stoljeća potiskuju stvarnost i naizmjence ga progoni Gestapo u Beču i NKVD u Moskvi.

Dopisivanje s ljudima kojih više nema, u državi koje više nema, o dilemama čija rješenja izgledaju tako očigledna, podsjeća na Custineovu ”Rusiju 1839.“, lucidnu observaciju napisanu lijepim stilom o vremenu s kojim više nemamo dodirnih točaka. ”La Russie en 1839“ (koliko mi je poznato nije prevedeno na hrvatski) je slavno djelo Astolphe de Custinea u kojem autor kroz svoje dnevničke zapise sa putovanja po tadašnjoj Rusiji opisuje autokratsku i tiransku vlast u doba Nikole I i analizira korijene i karakter despotizma u Rusiji.

Sličnost ”Rusije 1839.“ i ”Istočnog epistolara“ koji je pisan kao pisma slična dnevničkim zapisima, proteže se i na relativni položaj dvojce autora. Custine, uvjereni monarhist (otac i djed stradali su mu kao političke žrtve na giljotini u doba Francuske revolucije), dolazi u paradigmu apsolutne monarhije i vidi sve njene slabosti i negativnosti.

Matvejević koji je uvjereni socijalist, za ”socijalizam s ljudskim licem“ kako je to on isticao i u vremenu kad su se režimu podobni mrštili na dio ”s ljudskim licem“ i u vremenu kad su se režimu podobni (mnogi od njih isti) mrštili na ”socijalizam“, dolazi u ”prvu zemlju socijalizma“ i svjedoči nečem što izgleda kao degeneracija vlasti u autokraciju, a zapravo je prije spori izlazak iz višestoljetne tradicije autokracije i totalitarizma, koja je kulminirala Staljinovim zločinačkim režimom, u kojoj nalazi malo socijalizma, a još manje ”ljudskog lica“.

Matvejević koji reformu SSSR-a smatra nužnom, prvenstveno iz etičkih razloga jer se jedna privlačna utopija u SSSR-u pretvorila u frankenštajnovsku realizaciju, svijestan je da takva opasnost leži u svakom nastojanju. Da se možete zalagati za veću slobodu nacija, a dobiti agresivne nacionalizme, da se borite protiv diskriminacije vjernika, a dobijete netrpeljive klerikalizme, da predlažete slobodu poduzetništva kao ljudsko pravo i izlaz iz siromaštva, a dobijete divlji kapitalizam koji generira i kršenja ljudskih prava i siromaštvo

Custine smatra kako će svaka reforma ruskog društva biti opterećena naslijeđem dugotrajne tiranije koje se može demonstrirati kao sklonost društva da se iz nesigurnosti koju nosi sloboda odlučivanja vrati u varljivu sigurnost autokratskog režima.

Matvejević koji reformu SSSR-a smatra nužnom, prvenstveno iz etičkih razloga jer se jedna privlačna utopija u SSSR-u pretvorila u frankenštajnovsku realizaciju, svijestan je da takva opasnost leži u svakom nastojanju. Da se možete zalagati za veću slobodu nacija, a dobiti agresivne nacionalizme, da se borite protiv diskriminacije vjernika, a dobijete netrpeljive klerikalizme, da predlažete slobodu poduzetništva kao ljudsko pravo i izlaz iz siromaštva, a dobijete divlji kapitalizam koji generira i kršenja ljudskih prava i siromaštvo.

Tko je prošao nade i razočaranja kakva sve autokratska zastarnjivanja može izroditi prelazak u politički pluralizam lako će osjetiti da Matvejevićev ”Istočni epistolar“ govori o općeljudskim problemima koji nisu ni nastali niti su nestali sa SSSR-om.

Oscar Wilde je napisao da ”mapa na kojoj nije ucrtana Utopija ne vrijedi papira na kojem je rađena“. Ispostavilo se da su osnivači SSSR-a izabrali put prema utopiji kroz Arhipelag Gulag; to da se brod nasukao, da je put bio kriv ne znači da puta nema i da nije vrijedno za njim tragati. Iskustva koja donosi ”Istočni epistolar“ čini ga ne samo zapisom o prošlosti nego i dijelom jednog budućeg peljara.

    •  Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
    •  Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
    •  Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
    •  Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
    •  Krik slobode
    •  Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
    •  Pitanje Milanoviću "o tome"
    •  Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
    •  Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
    •  Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora