Mesijanska subverzija (2)

Mnoštvo slijedi Isusa i Marko nam to želi naglasiti navodeći riječ ochlos dva puta u istoj rečenici. Riječ mnoštvo Marko za razliku od narod (laos) u svom tekstu spominje nevjerojatnih trideset i osam puta. Podučavanje mnoštva jedna je od praksi na koju su pozvani učenici.

 

Metodologija zajedničkog emancipatornog podučavanja utemeljena je na jednostavnim prispodobama iz sirovog iskustva i analize svakodnevnog težačkog života. Kompleksnost Božjeg Kraljevstva o kojemu Isus govori sastoji se u tome što mnogostrukost odnosa unutar stvarnosti Božjeg Kraljevstva proturječi svakom ondašnjem konceptu vladanja i moći na koje je mnoštvo naviklo. To je dakako rimski imperij, ali i židovska teokratska država koja još uvijek živi u pripovijestima i tekstovima židovskog naroda koja slavi idealno mitologiziranu prošlost.

 

Budući da je mnoštvo subjekt stravičnih represivnih praksi Imperija, teško mu je zamisliti praksu Božjeg Kraljevstva zato jer je djelovanje represije toliko subjektivizirano u psihičkom životu mnoštva da im je, kako to kaže antipsihijatar Laing, ”razoren doživljaj”, a samim tim njihovo je ”ponašanje razorno.” Marko će tu ”razornost doživljaja” i ”razorno ponašanje” plastično opisati u strašnom slučaju opsjednutog iz Gerase kojeg spominju Negri i Hardt kao ”tamnu stranu mnoštva.”

Isus pribjegava taktici specifičnog govora u prispodobama. Na taj način opisuje i priziva u postojanje stvarnost Božjeg Kraljevstva te obnavlja snagu imaginacije i razorenu percepciju ugnjetavanog mnoštva kako bi oni mogli sudjelovati u mesijanskim praksama koje će inaugurirati Isus. Isusove prispodobe nisu samo zemaljske priče s božanskim značenjem nego su one konkretni opis prakse koje je razvlašteno mnoštvo moglo razumjeti

 

Mnoštvo kao subjekt represivnih praksi imperija u Markovom tekstu su prije svega društveno isključeni i ovisni, vjerski marginalizirani, fizički hendikepirani, psihički bolesni i duhovno ponizni. Upravo je među takvim posijano sjeme novog socijalnog poretka smatra Marko. Riječ je gubavcima, ljudima sa posebnim potrebama, prostitutkama, udovicama, siročadi, carinicima, jednom riječi marginalcima.

 

Isus pribjegava taktici specifičnog govora u prispodobama. Na taj način opisuje i priziva u postojanje stvarnost Božjeg Kraljevstva te obnavlja snagu imaginacije i razorenu percepciju ugnjetavanog mnoštva kako bi oni mogli sudjelovati u mesijanskim praksama koje će inaugurirati Isus. Isusove prispodobe nisu samo zemaljske priče s božanskim značenjem nego su one konkretni opis prakse koje je razvlašteno mnoštvo moglo razumjeti.

 

Takve prispodobe su redovito u sebi imale nepredvidivi i iznenađujući obrat koji je dovodio u pitanje njihove već u naprijed utemeljene pretpostavke. Prispodoba o subverzivnom sijaču vrlo jasno opisuje teškoćama konstituiranu stvarnost koju svaki stanovnik Judeje vrlo dobro poznaje. To je stvarnost koju determinira suho i nenavodnjeno tlo okupirane Judeje.

 

Seljak slobodno razbacuje sjeme i nada se najboljem. Ovakvo sijanje bilo je tipično za cijelu Palestinu. Prvo se baca sjeme, a tek onda se ore kako bi sjeme što dublje ušlo u već mnogo puta i kroz mnoge generacije obrađivanu zemlju. Kod takvog sijača nema mjesta za optimizam, nego mu jedino preostaje nada da će godina biti rodna, unatoč korovu i siromašnom tlu.

 

Ova slika sijača, slika je agrarnog siromaštva i njegova kritika jer iz takve situacije seljak mora ne samo prehraniti svoju obitelj, platiti porez, nego mora platiti porez za prodaju ljetine. Ukoliko nema dovoljno alata i oruđa, mora ih iznajmiti od različitih nakupaca, što samo povećava troškove. I da stvar bude još opskurnija, mora sačuvati sjeme za slijedeću godinu kako bi ponovo mogao posijati. Takva agrarna politika represije mnoštva nam objašnjava činjenicu da sedamdeset pet posto sjemena doslovno propada jer ne donose nikakav plod.

Isus govori o dobrom sjemenu koje donosi nezamislivi rod i obilnu žetvu koju mnoštvo ne može ni zamisliti. Realno bi bilo očekivati tridesetostruko više od posijanog ali sto puta više od posijanog, to je ipak malo previše. Ustvari, to nikako nije previše, ukoliko se seljak želi pobrinuti za obitelj, platiti porez, sačuvati sjeme za drugu godinu i podijeliti s onima koji nemaju. Čini se da je Isus opasno nasrnuo na racionalnost materijalno i psihički devastirane sirotinje

 

Ukoliko nema dovoljno roda na kraju godine, seljak se zadužuje kod velikih zemljoposjednika uz velike kamate, stavljajući pod hipoteku ono malo zemlje koje ima i time se dovodi u situaciju dužničkog ropstva. Dovodi se u situaciju da mora prodati zemlju po nekoliko puta nižoj cijeni od stvarne. Na takav način postaje jeftina radna snaga ili u ekstremnijim slučajevima prodaje sebe u ropstvo na određeno vrijeme kako bi platio glavnicu kredita. Dakako, veliki zemljoposjednici postaju sve bogatiji, a sirotinja sve siromašnija i očajnija.

 

U takvoj situaciji Isus govori o dobrom sjemenu koje donosi nezamislivi rod i obilnu žetvu koju mnoštvo ne može ni zamisliti. Realno bi bilo očekivati tridesetostruko više od posijanog ali sto puta više od posijanog, to je ipak malo previše. Ustvari, to nikako nije previše, ukoliko se seljak želi pobrinuti za obitelj, platiti porez, sačuvati sjeme za drugu godinu i podijeliti s onima koji nemaju. Čini se da je Isus opasno nasrnuo na racionalnost materijalno i psihički devastirane sirotinje.

 

No, isto tako se čini, da Isus, govoreći o mesijanskim praksama ima nešto drugo na umu i samo zagonetno poručuje da oni koji žele čuti o ovom sjemenu, sijaču i plodnom tlu moraju imati uši i da moraju slušati. Čini se, ništa lakše i jednostavnije. Pogledajmo tu prispodobu koja je za Marka majka svih prispodobi i kako ćemo kasnije vidjeti hermeneutički ključ za razumijevanje svih Isusovih prispodobi.

 

Pored ove prispodobe u Markovom tekst imamo još samo dvije, a to je prispodoba o vinogradarskom zločinačkom pothvatu (Mk. 12:1-12.) i o teologiji revolucionarnog bdijenja (13:1-36.) U pozadini Isusove prispodobe o sijaču možemo zamisliti jednostavnu glazbenu pozadinu koju sviraju Bad Brians u pjesmi koja govori o tome kako će ponizni baštiniti zemlju.

 

Rastafarijanska Bad Brains teologija u ovom slučaj nam je od veće pomoći nego moderna povijesno kritička egzegeza zato jer HR, pjevač tog najvažnijeg američkog benda prema mišljenju autora, jednako kao i Marko u svojoj pjesmi intertekstualno povezuje nekoliko teoloških tradicija koje žele iznova opisati političku stvarnost prizivajući promjenu. Jasno je da ponizni nikad ne baštine zemlju niti su je ikad baštinili. No HR u svoje pjevanje interpolira prvi psalam koji uvelike mijenja smisao cijele pjesme.

 

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,

Ne staje na putu grešničkom

Ne sjeda u zboru podrugljivaca

Već uživa u zakonu Jahvinu

O zakonu njegovu misli dan i noć

On je stablo zasađeno

Pokraj voda tekućica

Što su svoje vrijeme plod donosi;

Lišće mu nikad ne vene

Sve što radi dobrim urodi

 

Nisu takvi opaki, ne nisu takvi!

Oni su ko pljeva što ih vjetar raznosi.

Stoga se opaki neće održati na sudu,

Ni grešnici u zajednici pravednih

Jer jahve zna put pravednih

A propast će put opakih.

 

Ukoliko kroz prizmu prvog psalma čitamo HR ovu pjesmu pred nama se razotkriva potpuno nova vizija stvarnosti. Upravo isto čini i Marko sa svojom pričom o Isusovoj prispodobi s sijačem.

 

Jah children, jah children, yeah

The meek shall inherit the earth.

Jah children, jah children, yeah

The meek shall inherit the earth.

In due season, each will pay

according to the works that

they have done on Earth today.

So I and I, we shall live in truth.

His Majesty, His Majesty

has shown us a better day.

Napokon, tek je četvrti dio sjemena, sjeme koje pad na plodno tlo. Plodno tlo je metafora koja se donosi na donošenje mnogostrukog ploda. To je plod kojeg je gotovo nemoguće ni zamisliti. Zadnji dio prispodobe odnosi se na sve one koji žele sudjelovati u mesijanskim praksama bez obzira na poziciju i status koji imaju ili nemaju u društvu

 

(Bad Brains, s albuma Rock the Light, pjesma ”The Meek Shall Inherit the Earth”).

 

Pogledajmo što se događa sa sjemenom i o kakvom sjemenu sve Isus govori.

 

Prvo dio posijanog sjemena jest sjeme koje pada pored puta i to sjeme pozobaše ptice. To je metafora lakomislene prevrtljivosti. Velikim dijelom to se odnosi na mnoštvo koje je slijedilo Isusa, mnoštvo koje je ga je obožavalo pri ulasku u Jeruzalem. Jednako tako tu je riječ o mnoštvu koje je svjedočilo njegovim čudesima i o mnoštvu koje je klicalo i podržavalo njegovu javnu osudu i nasilnu smrt.

 

Drugo dio posijanog sjemena jest sjeme koje pada na kamenito tlo i to sjeme ubije vrućina jakog sunca. To je metafora površnosti i neukorijenjenosti. To se sjeme odnosi na jeruzalemsku vjersku elitu, koja nije prepoznala Isusa i nije se odazvala na njegov poziv, osim Josipa iz Arimateje. (Mk. 15.43.)

 

Treći dio posijanog sjemena jest sjeme koje pada na trnovito tlo koje ubrzo prekriva drač i korov. To sjeme je metafora požudne i tjeskobne opsjednutosti bogatstvom. Drač i korov u ovom slučaju je domaća politička elita jednako kao i rimska imperijalna vlast s izuzetkom rimskog vojnika pod križem koji daje najtočniju ispovijest vjere. ”Uistinu ovaj bješe Sin Božji.”

 

Napokon, tek je četvrti dio sjemena, sjeme koje pad na plodno tlo. Plodno tlo je metafora koja se donosi na donošenje mnogostrukog ploda. To je plod kojeg je gotovo nemoguće ni zamisliti. Zadnji dio prispodobe odnosi se na sve one koji žele sudjelovati u mesijanskim praksama bez obzira na poziciju i status koji imaju ili nemaju u društvu. Marko nam navodi da su se Isusovom pozivu odazivali različiti ljudi nasljedujući Isusov primjer.

Isus nije ciničan kada nas upozorava da onaj koji puno posjeduje da će mu se još nadodati. To bi u uostalom bila praksa koju njegovo slušateljstvo bolno spoznaje. To je sirova svakodnevnica agrarnih odnosa u kojima se bogati silnici svakodnevno postaju bogatiji dok se sirotinji otima i ono malo što ima

 

Ukoliko učenici ne razumiju ovu prispodobu, pitanje je kako će razumjeti sve druge budući da je ova prispodoba ključ za razumijevanje svih drugih. Prema Fernandu Belou, razlog zašto je tomu tako jest zato što je ova prispodoba paradigma Isusove mesijanske misije.

 

Ne samo da je sijač iz prispodobe Isus koji sije riječ u naša srca, nego je tu prikazana uspješnost ili neuspješnost mesijanske misije koja je tema cijele Markove priče. Čak, što više, Isus kaže da je Kraljevstvo Božje kao sjeme gorušice od kojeg Židovi nisu pravili začine nego su ga smatrali nekom vrstom korova kojeg je trebalo držati pod nazorom da ne upropasti ljetinu. U odnosu na sadašnji poredak stvari Kraljevstvo Božje nije ništa drugo nego korov. Ne treba nas s toga čuditi da je učenicima bilo potrebno objašnjavati prispodobu o sijaču i neobičnom sjemenu.

 

Isus je takvim prispodobama javno izlagao doktrinu Kraljevstva dok je nasamo u razgovoru s učenicima pojašnjavao detalje koje nisu razumjeli. Dakako da govor u prispodobama ne želi zamutiti i sakriti stvari, nego je svrha da ono što je skriveno bude razotkriveno u onoj mjeri po kojoj sami mjerimo. Isus nije ciničan kada nas upozorava da onaj koji puno posjeduje da će mu se još nadodati. To bi u uostalom bila praksa koju njegovo slušateljstvo bolno spoznaje. To je sirova svakodnevnica agrarnih odnosa u kojima se bogati silnici svakodnevno postaju bogatiji dok se sirotinji otima i ono malo što ima.

 

Isus nije bezosjećajni demagog kada potvrđuje ono što mnoštvo i te kako već dobro zna. ”Stvari su kakve jesu, mi tu ne možemo ništa promijeniti, takav je ovaj svijet.” Marko nam svojom pripovijedalačkom taktikom poručuje nešto sasvim drugo. Marko upozorava čitatelje: ”Slušajte (Mk. 4:3) i ”Gledajte” (Mk. 4:24). To su mesijanske prakse. Slušanje i gledanje.

 

Zapravo to je poziv na revolucionarnu strpljivost koja mora karakterizirati učenike. Kasnije će Isus pozvati na molitvu i bdijenje. Naviještanje Riječi bacanje je sjemena. Sjeme novog socijalnog poretka raste neprimjetno i učenici su pozvani na strpljivost slušanja, gledanja, molitve i bdijenja. Markov Isus će to još jednom elaborirati u takozvanom apokaliptičnom diskursu u 13. poglavlju pozivom na ustrajnost koju će opisati aktivnim glagolom bdijenja: ”Bdijte” (Mk.13. 37). Nije li to najradikalniji oblik mesijanske prakse?

 

(Nastavlja se)

    •  Mesijanska subverzija (4)
    •  Mesijanska subverzija (3)
    •  Mesijanska subverzija (1)

> Svi tekstovi ovog autora