Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste

Blaise Pascal je čovjeka okarakterizirao kao „trsku koja misli”. Slabi smo, ranjivi i prolazni, ali, zahvaljujući sposobnosti ili mogućnosti mišljenja, u toj krhkosti i u tome časovitom bivanju možemo pronaći dostojanstvo. Ovo je misao zbog koje nisam gledao sučeljavanje između predsjedničkih kandidata i sva je prilika da to neću raditi ni ubuduće, neovisno o kojim izborima bude riječ.

Donio sam odluku za koga ću glasati, znam razloge za to i ta moja odluka nije motivirana nekritičkim pristankom uz kandidata, uostalom, kada sam se već referirao na Pascala, jasno mi je da nam u politiku, zbog toga što je lišena mišljenja, ulaze egoistične trske koje „vole jedno same sebe” i zbog toga „mrze biti sami”.

Taj Pascalov egoistični čovjek, mrzitelj samoće jer mu ona oduzima mogućnost da mu se drugi dive, zašao je naš politički prostor i iz njega ne izlazi. Egoizam nam se u političkom prostoru neprestano množi. Ako biram hoću li provesti vrijeme gledajući sučeljavanja kandidata, za bilo koju političku funkciju, ili ću se prepustiti vremenu vlastite samoće, nedvojbeno ću se odlučiti za samoću.

Ta sučeljavanja su demotivirajuća jer ruše razlike između onih koji u njima sudjeluju, a gledatelje odnosno birače pretvaraju u „trske” koje primaju doze ljubavi i mržnje. Oni ljube egoističnu trsku uz koju su pristali zbog toga što ne podnose onu drugu egoističnu trsku uz koju su pristali neki drugi, njima neprijateljski birači.

Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoistične, u osnovi, mrziteljske „trske” koje, u konačnici, ipak ne misle, a kada im se i pojavi nešto nalik mišljenu, tada tu provizornu misao upućuju sebi, oni nam nude sebe odnosno, da budem potpuno jasan, misao o sebi nude kao politički program, čime područje namijenjeno političnosti biva ispražnjeno.

Razumljivo je da taj prazan prostor, izvorno namijenjen političkim vrijednostima i političkim sadržajima, treba biti nečim ispunjen, a on je, na našu žalost, ispunjen s onim što društvo dodatno degradira – riječ je, naravno, o egoističnim političarima.

Mi na ovim predsjedničkim izborima ne biramo predsjednika države, već biramo ili „političku trsku” čiji je egoizam komplementaran s Plenkovićevim egoizmom, ili, naprotiv, biramo „političku trsku” koja će se zbog duboko egoističnih razloga suprotstavljati Plenkovićevom egoizmu. Ja pripadam u ovu drugu skupinu – biram egoizam konfrontacije, duboko svjestan da je tu prije svega riječ o egoizmu.

Naravno da nam se egoisti ne nude kako bi nešto učinili za nas, mi njima trebamo da ne bi bili sami jer, sjetite se, najviše mrze samoću, ona im oduzima one koji im se dive. Mi njima trebamo kako bi se oni sebi samima divili. To je, u kratkim crtama, zajednička karakteristika političara ove zapuštene države.

Hrvatski birači nemaju demokratsku nego priležničku svijest, bez nje ovakav tip egoističnih političara ne bi bio moguć. Birači, dakle, na birališta ne izlaze s namjerom da urede i organiziraju život društvene zajednice kojoj, makar teritorijalno, jezično i politički, pripadaju, već biračka mjesta doživljavaju kao hotelske sobe u kojima mogu ostvariti susret s onima koji ih u toj sobi iskorištavaju i uvjeravaju kako im predstoji zajednička sretna budućnost, dok ih se, čim napuste tu  priležničku odaju, s gnušanjem odriču. Mehanizam priležništava, dodvoravanja s ciljem iskorištavanja i brutalnog odbacivanja trajno je obilježje našeg političkog života, a ako bi netko trebao biti iskorišten ili instrumentaliziran, i to od strane građana, to su političari.

Građani bi, u nama nedosegnutom demokratskom stadiju zrele političnosti, političare biraju kao instrumente ostvarivanja nekih, za zajednicu, korisnih političkih ciljeva. Ti ciljevi neizostavno imaju moralnu dimenziju.

Mi, naprotiv, biramo Andreja Plenkovića kako bi on instrumentalizirao nas i institucionalni život ove države s demokracijom u pokušaju, a sve kako ta egoistična „trska” koja misli isključivo sebe i vlastito dobre, ne bi prolazio kroz agoniju mrziteljske samoće. Istom metodom smo nekoć izabrali Zorana Milanovića. On nas je instrumentalizirao dovodeći nas u situaciju da mu opraštamo ono što sami sebi nikada ne bismo oprostili.

Dakle, naš problem nije koga ćemo izabrati jer ćemo, u svakom slučaju, izabrati neku egoističnu „trsku”, naš problem je zašto te egoistične „trske” ne biramo kako bismo mi njih instrumentalizirali. Oni nam se, makar u kampanji, besramno nude i umjesto da mi njih pretvorimo, kada sam već tu sliku upotrijebio, u nedostojanstvene priležnike, mi tu ulogu pridajemo sebi. To sebi mogu činiti samo ljudi koji su odustali od vlastitog dostojanstva.

Ne živim izvan prostora, vremena, ali i duha naroda kojem pripadam, pa mi je jasno da u postojećim okolnostima nije moguć drugačiji politički scenarij. Toga naprosto treba biti svjestan. Državu nije moguće usavršiti bez građana koji znaju kakva bi država trebala izgledati. Sramotno je ako se takvi građani prepuste defetizmu i fatalizmu. Promjene su moguće, ali one ne nastaju uzmakom pred egoističnim „trskama”, nego snažnijim angažmanom ljudi koji su svjesni da su „trske koje misle”.

Još je Immanuel Kant napravio razliku između čovjeka, bića obilježenog slobodnom voljom, i životinja koje slijede prirodnu nužnost. Hrvatska politika je, već dugo, u životinjskom stanju. Mi, naravno ne svi, ali dovoljan broj onih koji omogućavaju da tako bude, politiku zadržavamo u stanju političke nužnosti.

Politika je instrumentalna aktivnost, ona treba počivati na nekim vrijednostima, a to onda znači i da je trebamo prosuđivati s vrijednosne odnosno moralne razine. Kada sam spomenuo Kanta, mislim da je svakom srednjoškolcu poznata jedna od formulacija kategoričkog imperativa koji nam nalaže da svaku osobu promatramo kao svrhu a ne kao sredstvo.

Zamislite kakav bi bio naš politički život da Plenković, a to vrijedi i za aktualne kandidate za predsjednika države, Zorana Milanovića i Dragana Primorca, svoje političke oponente promatra odnosno promatraju, u duhu kategoričkom imperativa, da ih promatraju kao svrhu a ne kao sredstvo? To je nezamislivo jer egoistične „trske” ne vode računa o drugima. Egoistične „trske” druge ljude pretvaraju u priležnike.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu
    •  Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva
    •  O kakvoj ideji Boga govore papa Franjo i nadbiskup Uzinić?
    •  HDZ se, kao i Tuđman nekoč, politički iživljava nad državom
    •  Nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku
    •  Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo
    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo

> Svi tekstovi ovog autora