Milanović i Plenković rade otklon od antifašizma

Polaganje vijenaca i paljenje svijeća podno spomenika IX. bojne HOS-a ”Rafael vitez Boban”, upriličenog u nedjeljno jutro 10. travnja, u središtu Splita, u povodu 31. obljetnice osnivanja te paravojne jedinice ponovo je snažno izbacilo grad podno Marjana na naslovne stranice novina, udarne minute radijskih i tv emisija te na naslovnice informativnih portala.

Naime, iako je izlika bila komemoriranje poginulih pripadnika HOS-a, stvarna želja okupljenih crnokošuljaša je bila komemoriranje Nezavisne Države Hrvatske, osnovane na taj datum 1941. godine, kao vjernog i priležnog satelita okupatorskih sila osovine.

Ta činjenica nije proizlazila samo iz podudarnosti datuma, o čemu su se i HSP-ovci, čiji je HOS bilo vojno krilo, očitovali u više navrata, potvrđujući da nije bila riječ o slučajnosti, nego o izvornoj namjeri.

To je bilo vidljivo i iz inzistiranja svih govornika, počevši od ratnog zapovjednika bojne Marka Skeje, da se u svakom obraćanju ističe pozdrav Za dom spremni. Skejo je tako svoj govor završio tim pozdravom, ponavljajući triput Za dom, na što su mu okupljeni uzvraćali odzdravom Spremni!

Nakon njega je predsjednik Županijske skupštine Splitsko dalmatinske Mate Šimundić, počeo svoj govor upravo tim riječima, jasno dajući do znanja tko je vodeći koalicijski partner HDZ-a u županiji.

Nastavio je saborski zastupnik i general HVO-a Ante Prkačin, koji je podsjećanjem da se na taj dan obilježava i ”jubilej” 81. godišnjice osnivanja NDH, otvorio oči i onima koji do tada možda i nisu bili svjesni što se u stvari zbiva, pod krinkom komemoriranja poginulih HOS-ovaca.

Završni krešendo je izveo brigadir Matko Raos, izaslanik ministra branitelja Tome Medveda, koji je kao zadnji govornik na kraju sve sažeo u rečenicu kako današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo 10. travnja 1941. godine.

Medijska reakcija je bila brza i snažna da je čak Ministarstvo hrvatskih branitelja reagiralo odmah.

”Povodom obilježavanja 31. obljetnice ustrojavanja IX. bojne HOS-a Matko Raos bio je izaslanik Ministarstva hrvatskih branitelja na svečanoj akademiji i odavanju počasti poginulim pripadnicima te postrojbe i to isključivo svojom nazočnošću te polaganjem vijenca i paljenjem svijeće. Napominjemo kako nikakvo obraćanje njega kao izaslanika nije bilo predviđeno”, piše u izjavi Ministarstva, koju se ne može naći na web stranici ovog državnog tijela i koje, indikativno je, u biti uopće ne predstavlja nikakvu ogradu od istupa ministrova izaslanika.

Najmanje što je moglo Ministarstvo je trebalo oštro osuditi Raosov postupak. Tako je, primjerice, postupilo 10. siječnja ove, 2022. godine, reagirajući na otkrivanje spomen ploče majoru JNA Milanu Tepiću u Banja Luci.

Ocjenjujući da je podizanje spomenika Tepiću u Beogradu 2017. godine ”sulud čin” Ministarstvo je ocijenilo da su ”nedopustivo veličanje ratnog zločinca podržale i banjalučke vlasti, otkrivajući mu spomen-ploču”. Pritom je ”najoštrije osuđeno odavanje bilo kakve počasti ratnom zločincu Milanu Tepiću, kojom se veliča sumanuti čin u kojem su poginula jedanaestorica hrvatskih branitelja i deset ročnih vojnika te je izravno ugroženo stanovništvo bjelovarskoga kraja”.

Ministarstvu branitelja nije sporna NDH

Uspoređujući te dvije izjave može se lako zaključiti kako Ministarstvo ne smatra nedopustivim veličanje NDH. I to ne samo u smislu forme, nego, još više, u smislu sadržaja. Da ne govorimo o znakovitoj desetljetnoj šutnji svih institucija glede veličanja ratnog zločinca Rafaela Bobana.

Vjerojatno ocijenivši da je pritisak u reagiranju javnosti prevelik, a reakcija nadležnih u biti nepostojeća, premijer Andrej Plenković je nakon zajedničke sjednice Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a kazao da je u slučaju Raosove izjave ”riječ je o neprimjerenoj, nepromišljenoj izjavi od koje se Ministarstvo jučer ogradilo. To nije stav Vlade niti bilo koga u Vladi. Što se tiče zabrane tog pokliča (ZDS), on je već danas suprotan Ustavu i zakonu, stvar je samo kako se to primjenjuje od strane pojedinih sudova. Na Vrhovnom sudu je da ujednačava praksu” te na dodatno pitanje o zabrani pokliča ZDS ponovio da je on i danas zabranjen.

Plenković kao da je zaboravio da je nekakvo kvazi tijelo koje je baš on osnovao preporučilo da se taj pozdrav može koristiti ”u određenim prilikama” te da je taj stav javno ”branio” nitko drugi doli predsjednik tog Povjerenstva tadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić.

Predsjednik Vlade je zaboravio da u Hrvatskoj postoje i spomen obilježja i nazivi ulica po ustaškim zločincima i da najveći otpor njihovom uklanjanju pružaju upravo iz njegove stranke, a u čemu ih je on svih ovih godina poticao faktičkim relativiziranjem ustaštva, odnosno nejasnim osudama u smislu djela, a ne samo riječi i to uglavnom prigodnih fraza, kao što je i ova posljednja izjava.

A prilike za djela je tijekom njegovog višegodišnjeg predsjednikovanja najvišim izvršnim tijelom u Republici Hrvatskoj bilo napretek.

Počevši od jasnog određivanja prema pojavama i događanjima kojima se ne samo relativizira prošlost, a time i ono što je zapisano u Ustavu Republike Hrvatske, već i u smislu jasnog aktivnog postavljanja spram antifašističke baštine, i u njenom povijesnom i spomeničkom smislu, i u smislu valorizacije u području javnog života i obrazovanju.

Dovoljno je spomenuti na tisuće srušenih spomenika i spomen obilježja, od kojih su neki predstavljali vrhunske umjetničke dosege na svjetskoj razini.

Dovoljno se sjetiti knjigocida podrobno opisanog u knjizi Ante Lešaje ”Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih”. Tada su iz školskih i javnih biblioteka uklonjene, uništene, bačene u smeće ili spaljene tisuće knjiga ”nepodobnih” autora i ”nepodobnog” pisma, uz zaborav izreke Thomasa Manna da onaj tko spaljuje knjige potom spaljuje i ljude.

Brisani su iz službenih kalendara značajni datumi, s ulica skidana imena koje je nova vlast ocijenila ideološki nepodobnima, brojni ljudi su izbacivani s posla ili hapšeni samo zbog svoje nacionalnosti. U predmolohovskom ozračju sve to je rezultiralo i nekim našim, domaćim ”kristalnim noćima”.

I danas se ni ne pokušava obnoviti spomenik Vojina Bakića oslobođenju Slavonije, kao ni onaj oslobođenju Dalmacije. Spomenik Stjepanu Filipoviću, svjetskom simbolu otpora fašizmu i borbe za slobodu i dalje je rasut u metalnim komadima.

Niz je primjera gdje se u relativizaciji povijesti i njenom brisanju otišlo predaleko i dopustilo da građani Hrvatske postanu zarobljenici nacionalističkog obrasca okrenutog prema 19. stoljeću, onemogućujući tako iskorak u novo, moderno doba, kako bi se osjetile blagodati demokratskog i pluralnog društva i tako prestalo odlaziti iz Lijepe Naše.

O tom zaboravu, pače čak i ignoriranju svjedoči i činjenica da je Vlada, zabavljajući se oko svoje rekonstrukcije i sada već hokejaških letećih izmjena u njenom sastavu, zaboravila obilježiti i datum svoga rođendana – 14. travnja. I nije joj to prvi put.

Vlada, kojoj je 77 godina morala bi imati, ako već ne pameti, a ono dovoljno mudrosti da se prisjeti trenutka kada je osnovana. Ali, očito nema ni pameti ni mudrosti, jer okovana povijesnim revizionizmom nije u stanju da mu se suprotstavi bar jednim vijencem. Naime, 14. travnja 1945. godine u Splitu je osnovana prva, Narodna Vlada Hrvatske.

Split je zaslužio da se u njemu formira prva vlada

A Split nije izabran slučajno da se u njemu osnuje vlada nove Hrvatske, kao jedan od najvažnijih događaja u njenoj suvremenoj povijesti.

U uvodu ”Ratne kronologije Splita” se navodi kako je ona posvećena ”u spomen na više od 12 tisuća Splićana partizana, boraca u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske – od toga oko 6.100 omladinaca i 1.100 žena – od kojih je više od 1.500 poginulo na ratištima diljem Jugoslavije; na oko 10 tisuća zatvorenika Splićana među skoro 16 tisuća utamničenih u splitskim okupatorskim zatvorima, od kojih je više od 5 tisuća odvedeno u brojne talijanske, njemačke i ustaške logore smrti; na 266 umorenih, strijeljanih i obješenih Splićana; na više od tisuću stradalih Splićana od bombardiranja, gladi i zaraznih bolesti zbog ratne neimaštine; na oko 1.400 izbjeglica iz grada; na tisuće i tisuće, znanih i neznanih, ilegalaca, aktivista, simpatizera Narodnooslobodilačkog pokreta u Splitu – od djece do staraca, muškaraca i žena, koji su danomice izlagali svoj život pogibelji, ali su neizmjernom hrabrošću prkosili okupatoru u gradu koji je, 1941. godine imao nešto više od 40 tisuća stanovnika”.

Naspram tome, u kvislinškim vojnim formacijama bilo je ukupno 145 Splićana (u ustašama 50, domobranima 50 i u četnicima 45).

Zbog tako ogromnog doprinosa antifašističkoj borbi, u središtu grada, u staroj Gradskoj vijećnici na Pjaci, tog 14. travnja 1945. godine, Predsjedništvo Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, pod predsjedanjem Vladimira Nazora donijelo je odluku o osnivanju prve, četrnaestočlane, Narodne vlade Hrvatske.

”Mi smo ovlašteni raditi to što radimo, jer smo pravi zastupnici čitavog našeg naroda. Glasovi su birački za nas kaplje, one milijarde kaplja krvi koje su iz žila naših momaka pale na bojnim poljima”, rekao je između ostalog Nazor.

Šibenski biskup dr. Jerolim Mileta je čestitajući Vladi izrazio ”našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima Narodnooslobodilačke vojske sa svojim proslavljenim vođom, narodnim herojem, maršalom Josipom Brozom Titom, a osobito onima koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu”, rekao je Mileta zazvavši na kraju blagoslov riječima: ”Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Hrvatska”.

Nitko od govornika prije i nakon Milete nije zaboravio spomenuti žrtve u borbi za slobodu. A treba znati da je među njima bio veliki broj mladih. Čak 6.150 splitskih omladinaca je bilo u partizanima. Iako su mnogi od njih bili premladi za pušku očito je da nisu bili premladi da prepoznaju fašizam.

Točno u 20:25 sati objavljena je vijest o imenovanju Vlade, a na prepunoj Pjaci je došlo do erupcije oduševljenja. Zasvirale su se himne ”Hej, Slaveni” i ”Lijepa naša”. Fenjeri i rakete su osvijetlili grad, a sa svih crkvenih zvonika se prolomila zvonjava. Današnja Hrvatska je dobila svoju prvu Vladu.

Zamjena uloga i oportunizam spram revizionizma

Novim vladarima Splita, ali i Hrvatske nakon 1990. godine je to malo značilo. A očito im malo znači i sve ove godine do danas. To se vidjelo, a i danas se vidi u izmijenjenim toponimima i nazivima ulica.

Tako je, primjerice, Ulica 4. splitske udarne brigade, koja je oslobađala Dalmaciju do Trsta zamijenjena s Triljskom; Gat 26. listopada, dana oslobođenja Splita od fašista s Gatom svetog Nikole; Partizanska s knezom Višeslavom; Prvog splitskog partizanskog odreda s Hrvatskom ratnom mornaricom; Sutjeskina, poprište najveće bitke u kojoj su sudjelovali Dalmatinci tijekom rata je zamijenjena Bleiburškim žrtvama, Žrtve fašizma pak zamijenjene su Domovinskim ratom.

Skinuta su imena narodnih heroja, a dugo je u gradu egzistirala i Ulica Mile Budaka.

Uređenje stare Gradske vijećnice na Narodnom trgu (Pjaci), u kojoj je 1945. godine osnovana prva hrvatska vlada, bilo je izlika Nikoli Grabiću, ”najboljem” splitskom gradonačelniku, da 1994. godine s njenog zida skine ploču osloboditeljima Splita. Srećom, ploča je vraćena, iako ne na mjesto na kojem je izvorno bila, ali na polaganje vijenaca 26. listopada nikada nije došao ni jedan HDZ-ovski gradonačelnik.

Nikad nije vraćena na izvorno mjesto ni ploča talijanskom bataljonu ”Garibaldi”, a bježalo se i u biti se još bježi od partizanske prošlosti ”Hajduka”.

A koliko se Split promijenio govori i činjenica da je SDP-ovski gradonačelnik Ivo Baldazar kumovao postavljanju HOS-ova spomenika u Ulicu Ruđera Boškovića, pred samim sveučilišnim kampusom.

Također, da je Split dobio i Ulicu žrtava komunizma te da je Gradsko vijeće izglasalo inicijativu vijećnika Nezavisnih za Hrvatsku, da se na Marjanu podigne spomenik pripadniku ustaške mladeži Frani Tenti te za to potroši 50.000 kuna.

U tom gubljenju orijentacije splitsko Gradsko vijeće je 72. bojni Vojne policije, opterećenoj ratnim zločinima koje su neki njeni pripadnici počinili u Vojno istražnom centru u Lori, dodijelilo ime trga baš ispred baze u Lori.

Takva lakoća imenovanja nije prisutna kad se prijedlozi ne mile splitskoj desnici pa su iz kotara Mejaši 2014. godine burno reagirali na ideju da jedna ulica u tom naselju dobije ime po Prvom splitskom partizanskom odredu.

Gradonačelniku Baldasaru je poslano oštro pismo u kojem se navodi da u kotaru ne vide ”nikakav spoj između tadašnjih poginulih mladića (u Drugom svjetskom ratu) i kotara Mejaši te nam nije jasno zašto je naš kotar izabran ili je gradonačelniku Baldasaru tako lakše, budući je riječ o ulici koja se tek treba izgraditi”.

Dodatno je navedeno da se ”poticanjem i forsiranjem ovakvih tema svjesno i ciljano obezvrjeđuje Domovinski rat i sve njegove vrijednosti”, jer ”na Mejašima žive ljudi drugačijeg svjetonazora od partizanskog”.

”Danas su uloge zamijenjene, u Dalmaciji posebno. Sada vam je Ante Pavelić zamijenio Tita, antifašizam i partizani su negativni, brand su ustaše”, kazao je nedavno umirovljeni general HV-a Luka Džanko, oslikavajući turobnost sveukupnog stanja u odnosu prema antifašističkoj borbi i oportunizam i na lokalnoj i na državnoj razini.

Split se treba suprotstaviti revizionizmu

Propale su i neke druge inicijative, među kojima je najviše pažnje izazvao prijedlog starog dramskog umjetnika i antifašista, danas pokojnog, Ante Jelaske da se na gradski štandarac, na Narodnom trgu, postavljen 1999. godine, na kojem se vije gradska zastava, u postolje, uz ostale datume, upiše i 26. listopada 1944. godine kao Dan oslobođenja Splita.

Naime, osim godine gradnje Dioklecijanove palače, godinu doseljavanja stanovnika Salone u okrilje palače, potom donošenja prvog gradskog statuta te godine pobjede narodnjaka na izborima 1882. i 1991. godine kad je proglašena nezavisnost Hrvatske, nema ni jednog datuma.

Time se ignorira veliko doba jednog od najvećih naraštaja hrvatskog Splita koji se odupro mračnoj sili fašizma ne pitajući za cijenu slobode. On je datum 26. listopada 1944. ispisao flomasterom, koji natpis su gradske službe prebrisale i do danas nitko ne misli tamo ništa dopisivati.

A vrijedno, čak još vrjednije, bi bilo dopisati i datum 14. travnja 1945. godine, kada je u Splitu osnovana prva Vlada Federalne Države Hrvatske, čiji su sljednici bili i sadašnji predsjednik Republike Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, koji doduše nikad nisu došli položiti vijence na spomen ploču, kao ni njihovi prethodnici. Vjerojatno čineći i jedan i drugi otklon od prošlosti za koju valjda smatraju kako je nepoželjno da ih se s njima identificira.

Probuđeni, a još sneni antifašist Plenković možda to napravi dogodine, ako izdrži Vlada. Trebao bi mu se pridružiti i Milanović i da tako u zajedništvu pokažu odnos prema prošlosti i potvrde kontinuitet hrvatske vlasti od 1945. godine.

Preludij bi mogli napraviti već 26. listopada i pokazati da su djela važnija od izrečenih fraza, a onda jasno i reći tko je oslobodio Split, Dalmaciju i Hrvatsku. Da je bila riječ o masovnom slobodarskom i antifašističkom pokretu koji je nosio i klicu novog vremena, naspram crnila prošlosti. Do tada će Split, valjda imati ponovo stabilnu vlast.

A u međuvremenu bi ta, novoizabrana vlast konačno mogla obilježiti i mjesto pogibije mladog makedonskog vojnika Saška Gešovskog, koji je 6. svibnja 1991. godine, potpuno nevin, stradao kao prva žrtva u Splitu nadolazećeg vihora rata.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora