novinarstvo s potpisom
Da li su pitanja o odnosu znanosti i religije ponovo aktualna? Portal Autograf je vrlo nedavno objavio nekoliko članaka na tu temu (članci Željka Porobije, ovdje i ovdje i Marije Dugandžije), objavljena je knjiga, “Horizonti ateizma“, koja se, između ostaloga, bavi i takvim pitanjima, a sve to povrh oštre diskusije o vjeronauku u školama (polemika Marijane Bijelić i Anne Marije Grünfelder).
Širi društveni kontekst takvih polemika je relativno lagano objasniti – globalizacija i gubitak sigurnosti koji je donijela, pa ekonomska kriza, izazivaju gubitak vjere u eksperte i napredak, a konzervativna kontrarevolucija nudi izvjesnost (fiktivne) prošlosti, i, uz prihvaćanje “dobrih starih istina”, “miran san kraj svog ognjišta”.
Takva je društvena svijest zrela za svakakve gluposti, kako za vraćanje na religiozne neistine – “Zemlja je ravna ploča”, tako i na eksploziju antivax pokreta, o čemu opet lijepo piše kolega Željko Porobija.
No, mene ovdje zanima puno uži aspekt ovog problema, onaj koji je i inicirao polemike i sukobe (ali prije puno godina, u 16. i 17. stoljeću) – odnos prirodnih znanosti i religije.
Pitanja kojih se dotičem su neka poput “Da li teorija evolucije ruši religiju?”, “Da li religija i (prirodne) znanosti mogu podržavati jedne druge (ili su u sukobu)?” i npr. “Da li teorije kozmologije ostavljaju prostora za natprirodno”?
Osnovni aspekti prirodnih znanosti koji su nam ovdje važni su primarnost opažanja i eksperimenta, limitirani doseg i modeliranje stvarnosti.
Prvo svojstvo znači da su teorije bez podataka (opažanja, eksperimenata, ili čega drugoga) samo to – teorije i da u neusklađenosti podataka i teorije uvijek pobjeđuju podaci.
Drugo svojstvo kaže da se agronomi bave agronomijom, a kvantni fizičari – valjda – kvantnom fizikom i da su te dvije discipline nezavisne.
A treće, i ovdje možda najvažnije, kaže da cilj pojedinih znanstvenih disciplina nije otkrivanje Istine, pa možda ni traženje “istine”, nego modeliranje limitiranih aspekata opaženih fenomena kako bismo ih bolje razumjeli, predvidjeli i, možda, modificirali.
Da li takav misaoni okvir ostavlja prostora za religiju?
Pa, ne baš puno…
Veliki broj religijskih dogmi postaje nemoguć – već je dugo jasno da nitko nije “stvorio” svijet, a posebno ne u 7 dana (kako zagovaraju ekstremni kreacionisti, op. ur.) – ili jako nespretan – nejasno je kako besmrtna duša Homo sapiens sapiensa preživljava križanje s neandertalcima (a ako su neandertalci isto imali besmrtnu dušu, onda je vrlo brzo moramo dodijeliti i čimpanzama, i ostatku biljnog i životinjskog svijeta).
Fizika, biologija, astronomija…. sve više limitiraju prostor u kojem može obitavati “nezainteresirani natprirodni agent” kojim se bavi religija.
S druge strane, ne postoji prirodna znanost koja bi negirala “natprirodno” – prvenstveno zato što se time ne bavi.
Trenutno astrofizika smatra da možemo opaziti (i koliko-toliko razumjeti) samo 4% svemira. Pa ako religija smatra da “natprirodni agent” živi u ostatku od 96% – koji, budi rečeno, jako slabo interagira s naših 4% – neka bude tako….
Samo pazite, vrlo skoro će fizičari htjeti i to modelirati.