Mnemozina neka vas izuzme od svakog gorkog zlopamćenja

Vama koji ovo čitate u posljednjim satima jedne godine, ili već u sljedećoj godini, u nekim raskupusanim novinama koje ste našli na kavanskom stolu, ili ste se upravo spremali da ih zgužvate, da njima operete prozore, pa vas je privuklo nešto što piše oko moje slike, želim u 2022. samo to da vam božica Mnemozina bude naklonjena.

U grčkoj vjeri i mitologiji Mnemozina božica je pamćenja i mati svih muza. Kćeri njezine, devet ih ima, nadležne su za umjetnosti i nekoliko probranih znanosti što vazda s umjetnostima graniče: poviješću, astronomijom, agrokulturom.

Meni najmilija među njima je Melpomena, zaštitnica tragedije, iz čijeg veselog pijeva izvire stradanje ljudsko. Ali o Melpomeni drugi ćemo put. Danas, o materi njezinom Mnemozini, od koje, bez obzira na to što smo prezreli antički panteon, i svu svoju smo vjeru i nevjeru položili na Boga jednog i jedinoga, tog strašnoga Boga Davidova, vedra srca išćem milost i naklonost u 2022.

Mnemozina je, dakle, božica pamćenja, božica sjećanja, božica uspomena. Iz toga, naravno, proizlazi da je ona i božica zlopamćenja. Ali i božica zaborava.

U rječniku naših se hipnotičara, duhovnika, mantijaša i moralista odavno ugnijezdilo ono: “oprostiti, ali ne zaboraviti”! Biva, zlo koje nam je učinjeno, svojim ćemo krvnicima spremno oprostiti. Jer to nam nalaže i naša kršćanska vjera. I prost narodski razum kaže da je sa zlom u sebi teško živjeti. Ali zaboraviti ne smijemo i ne možemo, jer zaboravljanjem povređujemo svoju žrtvu. I što je još opasnije, zaboravljanjem se krvniku nudimo da nas još jednom ubije.

Činjenica da je za oprost potrebno vrijeme potvrđuje samo jedno: svaki, ali baš svaki je oprost, ako nije od Boga, onog jednog i jedinog, ili ako nije svetački, zasnovan na zaboravu. Ne zaboravlja se, možda, sam zločin kojeg smo bili žrtve, ali se zaboravi ono što smo kao žrtve proživjeli. I zaboravi se kakvog smo krvnika tad u oči gledali

Problem je, međutim, u tome što je nemoguće oprostiti ono što suštinski već nije zaboravljeno. Da je koncept opraštanja moguć, tada za oprost ne bi bilo potrebno vrijeme. Oprostili bismo odmah. Tojest, nikad ne bismo ni zamjerili. Ne bismo poželjeli osvetu, namirenje svoje žrtve, a možda čak ni pravdu. Za takvu i toliku velikodušnost čovjek bi morao biti svetac ili idiot.

Činjenica da je za oprost potrebno vrijeme potvrđuje samo jedno: svaki, ali baš svaki je oprost, ako nije od Boga, onog jednog i jedinog, ili ako nije svetački, zasnovan na zaboravu. Ne zaboravlja se, možda, sam zločin kojeg smo bili žrtve, ali se zaboravi ono što smo kao žrtve proživjeli. I zaboravi se kakvog smo krvnika tad u oči gledali.

Poslije, po zaboravu i po oprostu, zaboravljamo na svoju patnju, pa se zainteresiramo za njega. Jer ni njemu, krvniku, nije lako. Eto, to je praštanje po božici Mnemozini.

Svako drugo praštanje je laž i moralistička samohvala. Svako drugo praštanje podrazumijeva nož, koji ćete prvom prilikom svom krvniku zabiti među rebra.

Božica Mnemozina blagoslovila nas je s dva velika talenta, iz koja, zapravo, proizlaze sve umjetnosti i poneka znanost. Prvi je talent pamćenja. Drugi je talent zaboravljanja. A sad neka me mudar stari Grk ne ispravlja, govoreći mi da je Leta božica zaborava.

Da, Leta je božica neselektivnog zaborava, tipke za delete u našoj svijesti, božica alzhajmera, utonuća u letargiju i u blaženo ništa. Talent zaborava stoga je u nadležnosti božice pamćenja. A talent pamćenja, pored ostaloga, sačinjava našu osobnost, identitet, dušu. Ja sam ono čega se sjećam.

Iz toga što pamtimo nastaje sve ono što ćemo danas i sutra biti, što ćemo raditi, kako ćemo postupati.

Talent zaboravljanja jednako je važan, ako nije i važniji. Zahvaljujući njemu, čovjek može da preživi i najgore svoje brige, nevolje i stradanja. Zahvaljujući zaboravu čovjek ne poludi od onoga čega se sjeća. Zahvaljujući zaboravu on uspijeva u sebi da pobijedi tu zvijer koja pamti. Zahvaljujući zaboravu čovjek prašta, tješi, voli.

Tko zna da li bismo bili i za ljubav sposobni kad bismo prestali zaboravljati.

Božica Mnemozina ugodila je stvari tako da dobri ljudi dobro i zaboravljaju. A to znači ovo: pamte ako su nekome u 2021. nehotice, ili hotimice, nažao učinili. I onda nekako nastoje da tom nekome svom čine sve sama dobra, e ne bi li taj napokon zaboravio zlo koje je od njih morao istrpiti.

A zaboravljaju, ti dobri Mnemozini ljudi, svako zlo koje je nad njima počinjeno. Zaboravljaju ga tako što pamte događaj, ali ne pamte njegovu bit. Ne pamte vlastitu bol i poniženje.

Ako je po Mnemozini, ljudi su većinom dobri. A ja bih, vidiš, protivno njoj, rekao da su ljudi većinom zli! Kao što su i narodi zli.

Ona će se, međutim, sa mnom suglasiti da su narodi zli, jer zli su i narodni vođe, a ljudi su zapravo dobri. I sva nevolja katkad i proizađe iz toga što su oni dobri.

Problem je, međutim, u tome što je nemoguće oprostiti ono što suštinski već nije zaboravljeno. Da je koncept opraštanja moguć, tada za oprost ne bi bilo potrebno vrijeme. Oprostili bismo odmah. Tojest, nikad ne bismo ni zamjerili

Evo kako to, po Mnemozini izgleda: nakon što su kao pojedinci podnijeli velike ratne zločine, koji su ih dodatno ujedinili u narod, ljudi iz rata izlaze sa snažnom potrebom za zaboravom i za dobrotom u sebi i oko sebe. I onda zaboravljaju.

Narodni vođe, taj nacionalistički ološ, zajedno sa zlim ljudima, kakvih se nađe i među manje darovitim piscima, tada narodne glave ispražnjene od svakoga upamćenog zla, pune lažnim sjećanjima. Ta lažna sjećanja ratni su mitovi i legende, do vrha prepunjeni osvetničkim, sotonskim zlom. I onda, uz lažna sjećanja, zli narod dobrih ljudi kreće u odmazdu.

Kada se pojavi netko, Boris Dežulović recimo, pa nad Vukovarom 2021. upozori ljude na lažna sjećanja, tada vlast mobilizira sav ološ u zemlji da ušutka Dežulovića i sasvim izludi i izbezumi krhku božicu Mnemozinu.

Sreća u životu uglavnom je zasnovana na sretnom odnosu između onoga što čovjek pamti i što zaboravlja. Sreća je, barem što se Mnemozine tiče, isto što i dobrota. Sretni su samo dobri ljudi. A to su oni koji su suštinski zaboravili da su ikada bili žrtve ičijeg zla. To su oni koji u svojim krvnicima vide velike nesretnike i nevoljnike, kojima Mnemozina nije bila naklonjena.

Ljudi koji pravilno zaboravljaju toliko su dobri u praštanju da se umiju i sažaliti nad svojim krvnicima, katilima, neprijateljima, zavidljivcima…

Najveća je književnost zasnovana upravo na tom daru zaboravljanja, kao i na savršenoj otpornosti piščevoj na lažne priče i lažna sjećanja.

Najveća književnost ne bavi se vlastitom patnjom, nego se bavi patnjom onoga drugog. Ništa nije toliko podlo i pokvareno kao romani i filmovi o patnji svoga roda. U njima je gorivo osvete. I izdaja božice Mnemozine i svih devet kćeri njezinih: Euterpe, Kaliope, Klio, Erato, Melpomene, Polihimnije, Terpsihore, Talije, Uranije.

Neka vas božica Mnemozina u Novoj godini izuzme od svakog gorkog zlopamćenja!

(Nije dozvoljeno preuzimanje ovog sadržaja bez autorova dopuštenja. Prenosimo sa autorova portala).

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora