novinarstvo s potpisom
Sve počinje posljednjom večerom. Pa dobro, to nije pogrešno: Mnogo je toga počelo u svijetu baš tom posljednjom večerom. U prvi hip vidimo slikariju. Onda kreće glazba, slikarija ide u nebo te imamo čast vidjeti žive apostole. Njih je, čini mi se, osam. Recesija je, štedi se na apostolima. Neki od njih zaglavili su u prometu.
Uzalud među njima tražim onoga koji će uskoro biti raspet. Tu je ulogu za sebe rezervirao sam redatelj. Tko će biti Juda, slutim. No dobro, riječ je o kolektivu apostola, gluma je ovdje kolektivna, predstava je jedan organizam. Razumijem: Diplomirani apostoli.
Oni izvode prvo od nekoliko presvlačenja na sceni. Mi se grdno varamo u pogledu tih nesretnih apostola. Iza historijskih kostima kriju se u stvari neki crni ljudi. Apostoli imali su tu prednost da su bili šareni. Ali to je bila tek obmana čula. U biti, oni su – ustaše. Da tu ne bi bilo neke dileme, neki od njih nose na kapama svoje pripadanje.
Kako se ovdje uvodno evocira događaj koji se zbio u 33. godini od rođenja Spasitelja (što će reći prije gotovo pa dva tisućljeća), jasno je da su oni koji su se ispilili u uniformama, a u okviru prohodale slike, u nekom ne osobito dobrom stanju, riječju, ustaše su dosta nervozni.
No ja se još ne dam; još uvijek navijam za predstavu. Konačno, to je i moja tema, nešto malo sam i ja, zbog te teme, otrpio na svojoj koži. Ali rađa se i sumnja. Možda bi bolje udovoljilo zahtjevu za istinom ustvrditi da su ustaše htjeli biti apostoli nego da su evanđelisti i ostali iz društva za stolom bili u stvari ustaše? Potonji, svakako su to htjeli. Njihov spasitelj nije nosio trnovu krunu, nikoga nije spasio iako je obećavao te nitko od onih koje je dao zaklati nije uskrsnuo.
Shvaćam, malo nerado, da sloboda koja se podrazumijeva u kontekstu jednog ”autorskog projekta“ dopušta da se stvari preokrenu tako da posljedica postane uzrok. Pače, simptom. Jer ”dijagnoza“, pa k tomu ”vrlo precizna“, oslanja se na proučavanje simptoma, zar ne? Ovdje je kao simptom raskrinkano to da je ”apostolska crkva“ bila već oduvijek ustaška. Nemojte se, molim, smijati, kao što sam se ja smijao u gledalištu/na pozornici ”Zajca“.
Prisjest će vam, to vas može odvesti na policijsku postaju. Pokušajte isljednicima ukazati na to da je problem s autorima predstave što nikada nisu čitali marksista ”tople struje“ Ernsta Blocha. Pokušajte nešto zucnuti o tome da je kršćanstvo pra-crkve bilo revolucionarno ”gibanje masa“.
OK, poštujmo autorsku slobodu, čak i kad autori ne poštuju pravo na spontane reakcije (smijeh), a nekmoli druge vidove slobode. Jako dobro znam da postoji umiješanost hrvatskoga klera, osobito onog visokog, u ustaški pokušaj države. Ali čak se i kod onog nesretnog Stepinca javila dilema u tom kontekstu jer nije mogao ”uskladiti principe svoje vjere i principe stvarnosti“. Skupo sam platio taj uvid, recimo baš onim mjestom intendanta koje je Frljiću tako lako palo u krilo. No on nema strpljenja za takve ”suptilnosti“, postavljajući ”vrlo preciznu dijagnozu“.
U njegovoj predstavi izgleda tako da u apostolima drijemaju ustaše, i to oduvijek. Oduvijek – to je mnogo vremena. Zamislimo kako je cvrčku koji drijema kao kukuljica na maslini gotovo 20 godina prije no što se odvaži obratiti se svojoj dragoj. Kako li je tek bilo ustašama u kukuljicama apostola? K tomu, neki od apostola bivaju raskrinkani kao žene. No možda nas time Frljić želi uvesti u suvremenost? Jačaju danas glasi da bi žene mogle biti crkvene dostojanstvenice, pa makar uniformirane.
Ustaše potom dolaze na proscenij te grdo gledaju u publikum. Novo fantastično otkriće jest u tome da svi imaju srca, ne znam od čega, možda od pečenog tijesta. (U predstavi se obilno žvače hostija, što je u redu, s obzirom da je Frljić vegetarijanac. Meso, ono krvavo-sirovo, pridržano je formaciji ustaša koji su očito mesojedi).
Što se tiče pitanja srca još uvijek ne vidim neki specificum u odnosu na onih 6 i po milijardi naših suvremenika koji su uglavnom opremljeni srcima. No još nisam kapitulirao, strpljivo sjedim. Zbrajam informacije: Do sada sam zaključio da su apostoli prerušeni ustaše, i da ustaše imaju srca koja po potrebi mogu nositi i izvan uniformi. To je često praktično.
No sve je ovo bio tek uvod (a prošla je već četvrtina predstave koja ukupno traje manje od sat vremena). Sad tek počinje – raspašoj! Ustaše se pretvaraju u orgijastički kolektiv. Taj se kolektiv opušta, olakšava, riječju, svršava na jedan posve tipični, poznati ustaški način: trljanjem spolnih organa dok se ne postigne odgovarajuća temperatura. Pažnja: simptom! Analiza simptoma jako je važna za dijagnozu, pače onu ”vrlo preciznu“. Temperatura prizora već je veoma povišena. To tjera zaključku.
U kutku uma ponovo mi se javi crv sumnje. Ponajprije, promiskuitet, orgije, pa i one s ritualnim ubojstvima, tijekom cijele povijesti pripisuju se suparničkim religijskim sljedbama. Takve su stvari kršćani već oduvijek podmetali Židovima, a naročito kao preludij pogroma: jer da su Židovi jeli malu djecu te od njihove krvi pravili svoje sveto tijesto. To je jedno. Daljnja primjedba krije se u ovom jednostavnom pitanju: Je li samozadovoljavanje sučeljenih formacija bitno različito?
Riječju, jesu li se partizani zadovoljavali na neki drugi način? Rat je uvijek doba raznoraznih oskudica. Znam da će vam ovo zvučati bedasto. Ali primjedba je uvjetovana razinom ove ”vrlo precizne dijagnoze“. Pišem samo o onome što sam vidio, a vidjeti nisam smio.
Naime, ako su ljudi u crnom naprosto jedna grupa koja se predaje animalnom, i to iz potpuno nevidljivih razloga, onda bi Frljiću trebalo ukazati na to da u samom animalnom nema nikakvog zla, pogotovo pak ne zla kao apsoluta! Kršćanstvo tu koleba. No ako se životinji odrekne duša, onda se tu nema što spasiti, pa je i priča s prvim grijehom bez uporišta u životinjskom carstvu.
To što mi ljudi neke svoje praktike pripisujemo zvjeradi strašna je nepravda prema njima. No kršćanstvo progoni put, putenost, a to bi spadalo u regiju ispod pupka. To je ona regija u koju je redatelj prognao hrvatske fašiste u liku kazališnih ljudi, a onda i one koji su spram njegovih praktika nedopušteno skeptični… Prognao ih je dakle u one predjele gdje obitava grijeh, kako se i moglo očekivati od jednog bivšeg bogoslova.
Potom dolazi lijepa domislica, nažalost neiskorištena: Bogorodica sa zvijezdom petokrakom prođe kao bijeli kip. I nestane.
Počinje prvi prazni hod predstave. Zapravo, to me najviše začudilo. U jednosatnoj predstavi postoji 20 minuta praznog hoda: naoko se zbiva nešto, ali to nešto argumentaciji ne pridonosi ništa. Sve stoji. Ja razumijem da je repeticija mater svelikog učenja, no ona je ujedno i sredstvo zaglupljivanja. Ovdje ti prazni hodovi upućuju na diletantizam, na nedopečen zanat.
Daljnje orgijastičko zaoštravanje uzaludan je pokušaj da se izrazi nešto skaredno što bi još moglo zapanjiti buržuje u publici u smislu starog slogana koji su dadaisti ukrali Baudelaireu: Epater la bourgeoise! To je, ali, teško.
Prvo, gdje su ti buržuji danas kad svak zna da je naša srednja klasa deklasirana do jaja; i drugo, što još u svijetu može bilo koga iznenaditi, kad je svaka intima izložena i izručena, izvrnuta kao stara rukavica, kad je oblast ljudskoga ionako tako silno proširena da je nekom spolnom ”aberacijom“ praktički nemoguće izazvati javnu sablazan?
Zar bi prvi redovi publikuma imali osjetiti neki naročiti ushit time što su bombardirani prezervativima? To što si ustaše uzajamno guraju štapove i križeve u stražnjice? Je li to najvažnija differentia specifica pokreta Ante Pavelića? Pa da se barem radi o svastici… Možda bi zbog oblika svastikina užitak bio veći?
Kako je to moglo biti lako da je tako bilo! Da su se ustaše od partizana razlikovali samo vrstom onanije! I kako je to sve skupa naivno! Kako -nemaštovito…
Gdje je tu ”hrvatsko glumište“? Bukovčev zastor? Ta idite, molim vas. Bukovčev zastor dao je prvi otfrkati kao dio predstave Ljubiša Ristić u režiji drame ”Kamov, smrtopis“, a pisala se godina 1978. prošlog stoljeća.
Samo, Ristić je taj zastor stvarno povezao s predstavom, a Frljić nije povezao ni sa čim.
Nekoliko prvih lopti ne čini dobru utakmicu. O Ciullijevim nebesnicima da se i ne govori. Molim, svakoga koga to još uopće zanima da provjeri na što aludiram tako da na tražilicu YouTube-a upuca Der kroatische Faust. Smjerno molim, bez strojnice!
Doživio sam u teatru svašta. Ali kondomima me još nisu gađali. Ne znam jesam li pravilno protumačio ovaj vapaj za kontrolom rađanja, koji gestualno proizvode ustaše kao povampireni kršćani (!), ako ga vidim u slijedu aktualnog nauka pape Franje? Ili je to bio eksplicitni poziv na siguran seks? Nisam dospio provjeriti, privelo me.
No još sam na predstavi, pomalo i u njoj, a crv sumnje radi: Nemam nikakvih iluzija o tome što je hrvatsko glumište danas. Ali ništa od kritike te prilično zlokobne ”konglomeracije“ ne nalazim u Frljićevoj predstavi.
Vidim hrpicu lažnih apostola u maskeradi koja, čim odloži uniforme, postaje ples mrtvaca ugušenih plinom iz slavina, tojest hrpa leševa, djelimice veoma tustih što ukazuje na tešku logorsku prošlost. Velike su oduvijek polemike o tome kako uvjerljivo pokazati te strahote. Ovaj novi doprinos nije nikakav korak dalje.
U literaturi o Jasenovcu ne spominju se tuševi, oni su mnogi put opisana značajka njemačkih logora. Naspram industrije smrti kakav je bio Auschwitz, Jasenovac je ručni rad. Na brojne, teatarski mnogo učinkovitije načine mogao je Frljić pokazati zločin.
Slobodan sam uputiti ga na video Brezovčeve režije ”Petog evanđelja“ u ZKM-u. To bi uistinu bilo jako važno radi novih naraštaja koje u školi podučavaju revizionistički, a da se i ne govori o tome što ta djeca slušaju kod stola. No autorima ovog autorskog projekta stalo je jedino da nekolicinu teatarskih kolega upišu u ustaše, njih su dvojica vrlo predani agitatori. Vidim dalje da su inače prazno gledalište okupirali ljudi u crnom koji gromovito i opasno pjevaju.
Uzgred, to je mala, podmukla i podsvjesna osveta mojeg odbijenog komada, ali neću o tome. Pa zašto Frljić nekom snažnom i teatarski moćnom predstavom ne zaposjedne to gledalište već ga prekriva kulisom ili naprosto zamata u mrak? Ne ćute li se oni koji u njemu pjevaju nekako osamljenima gledajući prazan parter? Što je, dovraga, skrivila zgrada? HNK u Zagrebu Frljić tu i tamo, zasad u maketi, spali. A HNK riječki osuđuje na – prazninu.
O uvođenju djeteta na scenu govorim nerado jer me u respektivnim dvjema scenama ispunjava nelagodom. Frljić i Blažević upravo pokušavaju skrenuti oštricu kritike na taj problem jednom pressicom s koje su poslali vrlo ratoborne poruke; oni naime vode rat, a ne teatar. No već je stari Goethe rekao sljedeće: ”Svak onaj tko u umjetnost uvede dijete može računati sa sigurnim uspjehom.“
To je ono što je kod njih tako enervatno: Kalkil! U slučaju ”Hrvatskog glumišta“ oni računaju u prvom redu sa sigurnim uspjehom, ali i s bijesnim, kadikad i prilično kongruentnim odbijanjem onih koji se neće dati uvjeriti njihovim pojednostavljenjima. Taj dvojac uzima za dokaz da su uvijek u pravu to što ih tako mnogi napadaju, a neki napadi dolaze iz drugih tabora.
Umjesto da im to bude signal da nešto rade temeljito krivo, njima je to dodatni začin. Dakako da im je daleko od pameti kakav kaos unose u cijeli politički i kulturni kontekst, kakvu posvemašnju zbrku proizvode zbrčkanom semiotikom svoje predstave. Uvijek se začudim kad vidim što sve ljude veseli.
Vraćam se počeku. U današnje doba strogo je propisano da na svakom proizvodu koji se nađe na polici mora stajati deklaracija proizvođača: što je u piksi, što u lati, od čega je i kako spravljeno… Obavezno je isto tako označiti proizvode koji su smrtonosni, primjer: duhan, kao i rok trajanja. Naravno, proizvodi su proviđeni i sadržajima koji ih otvoreno reklamiraju.
U Novostima sam pročitao takvu deklaraciju, sparenu s reklamom. Citirao sam je u ovoj ”konzervativnoj“ kritici pisanoj u maniri prošlih vremena, onih u kojima me je našao redatelj, i ushtio sam držati se nje kao pijan plota. Predstava, ponovit ću, “daje vrlo preciznu dijagnozu fašistoidnosti društva u kojemu živimo.“ Za istinitost ovoga očitovanja jamči firma Oliver&Marin.
Malo me stvari na svijetu tako zanima kao ”dijagnoza fašistoidnosti“ bilo kojeg društva, a napose našega. Utrošio sam nešto godina na tu neveselu temu, što je, napose u Rijeci, poznato. Hoću reći, moja ushićenost temom bijaše na neki način predprogramirana. K tomu, ovdje je dijagnoza postavljena – slijedim Frljićevu deklaraciju – kazališnim sredstvima.
U nekim razdobljima svojega očito već predugog živovanja pisao sam kazališne kritike, sram me je reći koliko ih je. Itd. Itsl. Dolazim u Rijeku s ogromnom anticipacijom, voljan potpuno izbrisati svaki trag sjećanja na besmislen sukob oko nepostavljanja moje drame premda, što se tog sukoba tiče, nisam ni luk jeo, ni luk mirisao.
Vraćam se onome što piše na lati… uspoređujem. Podravka, naprimjer, ne vara. U konzervi na kojoj piše – goveđi gulaš – uistinu je goveđi gulaš, a ne na primjer, smrznuti miš. Frljićeva predstava isto je tako nekakav gulaš. Ali o dijagnozi ”fašistoidnosti društva“ tu nema ni govora: tek nekoliko primisli i asocijacija, uz silnu buku na kanalima. Moje razočarenje svojim dimenzijama odgovara mojim očekivanjima: Ono je totalno.
U toj predstavi, to je istina, svega ima… Jedino, nema nikakve dijagnoze, a nekmoli precizne. Jedine ŽIVE osobe u Frljićevoj predstavi jesu slike (!) na gaćama glumaca. Pakost, nažalost, ovdje se nije dovoljno kreativno izrazila.
Teško je, naime, ovdje govoriti o udjelima glumaca, a trebala bi o tome nešto reći svaka normalna kritika. A to zato što je u ovom konceptu njima samima bilo teško nositi se sa slikama živih ljudi od kojih su neke, mislim na slike, mogli vidjeti jedino u zrcalu.
Iako u svom rodnom gradu koristim prednosti nevidljivog čovjeka, u Rijeci mi to nije uspjelo. Primijećen sam kako plješćem i jednoga je glumca zapalo da o tome obavijesti ”dom i svijet“.
Teško je tu biti prav: kad plješćeš ne valja, kad ne plješćeš, onda si neprijatelj. Ako ne dođeš, tada pišeš i govoriš o onome što nisi vidio. Kad dođeš i vidiš, bolje ti je šutjeti. U protivnom ćeš biti onaj koji piše zato što je vidio. To je, ali, još veći grijeh.
I eto me u gabuli: Kako iz toga izvući glavu, to jest da se ona, premda sam pljeskao, šakom vunbacitelja koji mi puše u ovratnik, ne stvori pljeskavicom?
Međutim, pljeskao sam uredno, zajedno sa svojom prvom pratiljom, Ms. Banović, kojoj međutim, to nije priznato. Hajd’ sad ti dokaži!
Ja, naime poštujem svačiji rad, tako isto rad glumačkog proletarijata, čak i ako držim da je rezultat toga rada, kao u ovom slučaju, utaman.