Moja domovina je u glasu Amire Medunjanin

Narodne pjesme nekad su nastajale tako što ih nije imao tko zapisivati, nego bi ih pjevači pamtili. Otud sve te lijepe rime i uredni deseterci i dvanaesterci naše narodne lirike i epike: da se lakše upamti! A oni koji su pamtili, usput bi zaboravljali sve što im se činilo manje važnim i što bi im opterećivalo memoriju. Recimo, prvo što su zaboravljali bilo je od koga su koju pjesmu čuli.

Osim što im to i nije bilo toliko važno, postojao je i dodatni razlog za zaboravljanje. Ako se ne zna odakle je pjesma došla, tko ju je donio ili tko ju je još puno prije toga spjevao, onda je pjesma oduvijek. Sama je od sebe došla. Onda je pjesma od Boga, ili od nekog posebnog stanja svijeta i osjećaja u ljudima, koji je veći i od njih samih.

Tako su, zahvaljujući pjevačima koji su umjeli zaboravljati, nekad nastajale narodne pjesme.

A postojalo je tu i još nešto: prije nego što ih je počelo zapisivati, pjesme su trajale, živjele i obnavljale se u onima koji su ih pamtili. Pjevači i pjevačice, ili oni koji bi pjesme govorili – ako su bile samo za govorenje – bili su nešto poput živih knjiga.

Živa knjiga od knjige od papira razlikuje se po tome što je živa knjiga sklona popravljanju, mijenjanju, nadopjevavanju. U živoj knjizi stvarna je veličina narodne pjesme, u njezinom glasu, u duši, iskustvu i sudbini koje su iza tog glasa.

Glas je činio pjesmu pa, i ako je u ime naroda bio zaboravljen onaj koji je narodnu pjesmu spjevao, uvijek su se jako dobro pamtili onaj jedan ili ona jedna, koji su pjesmu najbolje otpjevali. Njima, njihovom glasu pjesma je ne neki način pripadala.

Ne znam kako ni zašto, ali pjesme u elektronskom fileu naziva Homeland do mene su jednoga dana stigle bez ikakvih popratnih podataka, bez pojedinačnih naslova i bez imena njihovih autora. Bilo mi je zanimljivo prvi put ih takve poslušati, vozeći se jednoga julskog dana od Pule pa kroz Učku, preko Rijeke i Gorskog kotara, prema Zagrebu.

Slobodan od ikakvih usputnih saznanja, a to onda znači i slobodan od svih predrasuda, sam pred Amirinim glasom, uskraćen čak i za imena muzičara, slušao pjesme za koje se po tematici, po izboru riječi ili po atmosferi moglo znati da su iz ovog vremena.

U sljedećem slušanju morila me znatiželja, pa sam, onako sam za sebe, htio pogađati čija je koja pjesma. I možda sam ponešto pogodio. Zatim me je malo i nerviralo, pa sam htio Amiri javiti neka mi šalje listu s podacima o svakoj pjesmi, ali ipak to nisam učinio. Neka to, barem samo za mene, ili barem dok album ne bude objavljen, ostanu – narodne pjesme.

Prve narodne pjesme, kojima su zaturena i zaboravljena imena autora, ili onih od kojih je pjevačica čula pjesme, u posljednjih tko zna koliko desetljeća i stoljeća.

O glasu Amire Medunjanin mnogo se govori, a ponešto se i napiše. Ali tom napisanom i izrečenom uvijek kao da nešto fali. I kao da pisac i govornik nikako ne uspijeva obuhvatiti ono što ga toliko uzbuđuje.

Taj glas uporno nije ništa od onog što on o njemu pokušava reći. Uzaludno ga je, recimo, uspoređivati s bilo kojim od glasova koji su nas vodili kroz život i koji su nas tješili i rastuživali. Ili su nas, najčešće, tugom tješili. Kao što mu je uzaludno tražiti mjesto unutar specifičnog žanra.

Amira nije pjevačica sevdalinki, niti su ovo neke nove sevdalinke. Otpočetka ona je pjevala različite, žanrovski i kulturološki često udaljene pjesme, a da nikome od njezinih nije na um palo reći da Amira svaštari. Sve što bi otpjevala, u poširokom zemljopisnom i kulturološkom okviru, oduvijek je zvučalo kao da pripada jednom svijetu i narodu, jednoj domovini.

Od Bosne pa na zapad, do birvaktilskog Zagreba Džonija Štulića, i sjevernije, do tajnovitih međimurskih tužbalica, pa onda od Bosne na jug i istok, preko Srbije i Makedonije, skoro do Soluna, prostiru se Amirine pjesme.

To je prostor njezina glasa, koji je njime protumačen i obuhvaćen, i koji ćemo mi, njezini slušatelji, onako sami za sebe, nikom ne govoreći, jer bi opet moglo biti pogrešno shvaćeno, nazvati svojom domovinom.

Zaista, moja domovina je u glasu Amire Medunjanin, i u zvučnicima mog automobila koji se brzo kreće i nikad se ne zaustavlja.

U jednoj pjesmi Homelanda bivaju spomenuti kandilj i kandilo, dva svjetla iste candele, iste svijeće, koja obično svijetle samo jednima, ali ne i drugima.

Amira kad pjeva, to je združivanje prirodno i nenametljivo. U njemu nema političkog programa ni logike društvenog života. Samo logika pjesme, u kojoj njezin glas određuje mjeru svijeta. Glas određuje istinu. I onda to zvuči utješno tužno.

Miljenko Jergović 05. 12. 2024.

 

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova književnog e-časopisa Ajfelov most, gdje je osvrt naslovljen: Kandilj i kandilo, logika pjesme).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora