Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru

Riječki nadbiskup Mate Uzinić u propovijedi je na misi u Mošćeničkoj Dragi iznio katolički nauk o ulozi žene te se referirao na molitelje tzv. muške krunice. Ono što oni zagovaraju ne odgovara katoličkom nauku, što nije nikakva novost za one koji su kršćani osobnim pristankom, a ne uslijed socijalnog pritiska, baš kao što ne iznenađuje da socijalni kršćani, u njih uključujem i klerike koje je patologija zvanja smjestila u klerički stalež, Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru sa zadatkom da uništi kršćanstvo.

Situacija, dakle, ne predstavlja novost – ova propovijed ništa i nikoga neće promijeniti, ali je, čisto s razine osobnog osjećaja, ugodno znati da se Mate Uzinić nije prilagodio nacionalističkom diskursu, nego i dalje, ustrajno i nenametljivo, inzistira na kršćanskoj dobroti i prihvaćanju u društvu koje je od kršćanstva davno odustalo kako bi se prepustilo ogorčenosti, bijesu i divljanju.

Kršćanska antropologija čovjeka promatra kao osobu stvorenu na sliku božju, a tek potom kao muškarca ili ženu. Muško i žensko je nešto akcidentalno ili niže razine bitnosti. Temeljno je biti čovjek, muškost i ženskost nisu iznad čovjeka.

Metafizički nauk razlikuje supstanciju, ili ono što postoji u sebi, od akcidenata ili određenja supstancije. Akcidenti, razumije se, ne postoje u sebi nego njihovo postojanje ovisi o supstanciji. Čovjek postoji u sebi, a spol ili rod su određenja čovjeka. Dizanje spola ili roda na supstancijalnu razinu rezultira metafizičkim kaosom.

Da se razumijemo, molitelji muške krunice zagovaraju problematične ontološke, antropološke i teološke stavove, ali to ne znači da nemaju pravo javno iznositi takve nebuloze. Imaju, baš kao što javnost ima pravo te stavove kritizirati, jer su postali javni.

Ako netko ima potrebu upoznati javnost s onim u što vjeruje, na to ima pravo, to pravo mu je osigurala sekularna država, ali mora biti svjestan toga da adresat tih poruka nije bog, boga nema u javnosti, tada je adresat javnost i javnost ima pravo izreći svoj sud o tim porukama, pogotovo ako one nadilaze vjernike s namjerom da se, kao što je to slučaj s našim moliteljima muške krunice, izmoljenom božjom intervencijom, hrvatsko društvo suobliči s onim što molitelji žele.

Muška krunica počiva na jednostavnoj logici: molitelji su nalogodavci, bog je izvršitelj, a žrtva je sekularno društvo.

Vjernici socijalnog pritiska, a ne osobne vjere, imaju potrebu javnosti dokazati da vjeruju u nekog boga, problem je što njihovoj vjeri nije dovoljan bog, da jest, nalazili bi se u relaciji sa svojim bogom, a ne sa sekularnim društvom i sekularnom državom. Vjernici deficita vjere boga doživljavaju kao nebeski manjak koji vapi za time da ga takvi vjernice usavrše. U boga manjka se bez problema ubacuju nacionalne, političke, ekonomske pa i antropološke želje.

Smatram da molitelji instrumentaliziraju pravo na slobodu vjeroispovijesti kako bi ostvarili političke ciljeve, ali to nije bitno, oni imaju pravo i na političko djelovanje.

Religioznost u sebi sadrži nešto mistično i iracionalno, ne zbog toga što se radi o sadržajima koje nije moguće racionalno sagledati, nego zbog toga što se takve sadržaje, zbog mnogih razloga, racionalno ne obrađuje kako bi se sačuvala mističnost.

Ljudima je potrebna nada, surovu stvarnost ne mogu svi podnijeti. Pozitivna uloga religije dolazi do izražaja u posredovanju i čuvanju nade, njegovanju povjerenja i isticanju ljudske veličine, negativna uloga religije odnosno fanatične uzurpacije religijskog progovara jezikom destrukcije nade, slijepim dogmatizmom, jačanjem ratničkog jezika, pozivanjem da se žrtvuje vlastiti život kako bi se uništio neprijatelj i sačuvale istine religije.

Religiju se može odrediti s različitih pozicija, meni je, primjerice, zanimljiva kritička i empatička definicija. Prva pozicija je znanstvenija, mada nikad u potpunosti, ona religiji pristupa s distance i, koliko je to moguće, objektivno, dok druga o religiji govori iz osjećaja uživljenosti i predanja, ona je do krajnjih granica subjektivizirana.

Religija je naprosto takvo područje, ona se neprestano nalazi na granici onoga što se može spoznati, onog nespoznatljivog i, što je posebno značajno, onoga osjećajnog. Kada bi religija bila potpuno racionalna aktivnost, davno bi nastupila smrt religije, mnogo toga što je religija promovirala kao nepobitnu istinu, pokazalo se pustom tlapnjom, ali, budući da se tu radi o nečem graničnom, kada religija doživi defanzivu na racionalnom ili objektivnom području, nastavit će prebivati u empatičnom.

U današnjem svijetu dolazi do oživljavanja religije, ali ne u osobnom životu, nego u onom najgorem i s religijskom sviješću nespojivom području – političkom.

Povezivanje svjetovnog i sakralnog nikada ne završi dobro. Prepredeni političari, a to su političari pohlepe i želje za vladanjem, prepoznali su religiju kao instrument ostvarivanja ciljeva koji su u osnovi protureligijski.

Pogledajmo samo bivšeg komunistu, nekadašnjeg Soroševog stipendistu, sada navodno uzornog vjernika protestanta, Viktora Orbána ili američkog predsjednika Donalda Trumpa. Oni vješto koriste toksične oblike religijske svijesti kako bi, bez znatnijeg otpora, uspostavili vladavinu negiranja ljudskih prava.

Na istoj liniji je i ruski predsjednik Vladimir Putin. Svi oni navodno brane svetost svog naroda, tradiciju, vrijednosti i stil života. Tko slabe, jadne i za život nesposobne ljude uvjeri da su pred bogom i poviješću posebni, s njima može raditi što poželi.

Ovo je shvatio i naš premijer Andrej Plenković, zato je napravio nacionalističko-religijski zaokret kako bi hrvatski narod uvjerio da je od boga izabran, da ima posebnu misiju, da je moralno čist, bogu vjeran i da je zbog toga vječita žrtva, a sve kako bi sebi prisvojio ulogu suvremenog Abrahama.

Razlika između starozavjetnog i novohrvatskog Abrahama je u tome što je Abrahamov Izak preživio Abrahamovu sebičnost zbog koje je, vodeći računa samo o sebi, bio spreman žrtvovati Izaka, ne i sebe, dok je naš Abraham, Andrej Plenković, žrtveni mehanizam doveo do kraja.

Zahvaljujući božjoj intervenciji, Izak je preživio Abrahamovu sebičnost, hrvatski narod nije te sreće – hrvatski narod neće preživjeti Plenkovićevu sebičnost. Razlika je, nadalje, i u tome što Izak nije izabrao sebičnog Abrahama da mu bude otac, hrvatski narod bira sebične političare kako bi ga oni uveli u povijesnu smrt.

Molitelji muške krunice sufliraju takvim političarima, oni se zalažu da povijesna smrt hrvatske muškarce zatekne kao duhovne autoritete, a da hrvatske žene umru čedno odjevene.

Mate Uzinić se suprotstavlja kršćanstvu povijesne smrti, on kršćanstvo vidi kao religiju života i ljubavi, zato ljubi život Crkve i život države, ali te dvije ljubavi ne poistovjećuje, jer državu nije moguće poistovjetiti s Crkvom, takvo poistovjećivanje završava povijesnom smrću.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost
    •  Hipodrom je bio koncert nove Plenkovićeve prošlosti
    •  Mi državu neprestano bacamo na povijesno smetlište
    •  Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba
    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica
    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!
    •  Lav XIV. će biti papa Kristovog Govora na Gori

> Svi tekstovi ovog autora