Monika Herceg, pjesnikinja slobode

Nakon dvodnevne šutnje HRT je u Vijestima iz kulture objavio da je Monika Herceg u Gdanjsku nagrađena velikom europskom nagradom Pjesnika slobode. Čekali su priliku da tu vijest objave zajedno s izvještajem o dobitnicima nagrada na Goranovom proljeću. Otprilike to je kao da se čekao završetak nogometnog prvenstva u Hrvatskoj da bi se usput objavilo da je neki naš klub postao nogometni prvak Europe. Samo što HRT nije prešućivao Pjesnikinju slobode da bi uzveličao dobitnika Goranova vijenca i dobitnicu Gorana za mlade pjesnike, niti da bi, nošen vlastitom provincijalnom bijedom, lokalnu nagradu kojom svake godine biva nagrađeno dvoje domaćih pjesnika, uzdizao na razinu europske nagrade koju je upravo dobila u povijesti druga – odlična! – hrvatska pjesnikinja (prva je prije deset godina bila Dorta Jagić), nego HRT to čini da bi svaku književnu nagradu koju osvoje neželjeni sveo na osmomartovske bukete, jubilarne značkice, korizmene krafne…

Želi se reći da, eto, svi dobivaju neke nagradice, a da je sve to, jasno, zasluga mudroga vodstva kancelara Andreja Plenkovića i kulturne politike ministrice Nine Obuljen Koržinek. Istovremeno će, najprije prešutjevši veliku europsku nagradu Moniki Herceg, a zatim je pacajući u istom pacu s lokalnom nagradom, otkloniti mogućnost da nam se Europa i svijet miješaju u naše kanone.

Naime, nagradu ove veličine i značaja, sa žirijem, prethodnim dobitnicima i situiranošću unutar kulture koja je dodjeljuje, nisu u svojim dugim životima i karijerama dobili pisci i pjesnici koje su katedre za književnost, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i sve hrvatske kulturne institucije uklesali u svoj kanon.

Znači li to da je Monika Herceg u nekom imaginarnom europskom kontekstu značajnija od njih? Pa zapravo, trebalo bi značiti. Otprilike na onaj način na koji bi trebalo značiti da je nogometni prvak Europe iznad nogometnog prvaka Hrvatske. Ali ne štiti HRT, ne štite hrvatske dnevne novine koje na svoju sramotu ni riječi nisu objavile o Pjesnikinji slobode, žive hrvatske književne gromade od jedne male, vedre, vesele i agilne, ali silno pristojne Monike Herceg. Toliko pristojne da će, tamo gdje treba, skrivati vlastiti talent, da ne bi uvrijedila koga u društvu.

HRT štiti one koje će proglasiti faktotumima hrvatske kulture i književnosti, premda ne dosežu ni do veličine lokalnih gromada, ali su politički važni. Recimo, iste Vijesti iz kulture objavljuju maloumnu hiperbolu da je “ovih dana Zagreb središte europskoga opernog života”. Intendantica HNK je, naime, dovela operne dužnosnike da razgovaraju. Još i nekako da ih je dovela da – pjevaju. Ali oni – razgovaraju.

Na jednoj strani, kada je riječ o Ivi Hraste Sočo ili Miri Gavranu, koristi se hiperbola, dok se, kada je riječ o Moniki Herceg, koristi litota. Umjesto preuveličavanja preumanjivanje. (Premda je, ruku na srce, bolje preumanjivanje od prešućivanja, te najprljavije, a sasvim hrvatske figure verbalnog izražavanja i upravljanja kulturnim životom.)

Postoje, naravno, pjesnikinje i pjesnici, postoje pisci koji će u povodu svojih međunarodnih uspjeha i uspjehića biti čašćeni hiperbolama. Naivan će se netko začuditi, jer su i oni najčešće ljevičari, feministkinje i feministi, politički i svjetonazorski bliski Moniki Herceg. A njima će se sitna međunarodna priznanja pretvarati u velike nagrade, a hod kroz šire i uže izbore najbeznačajnijih ad-hoc nagrada javno će se komentirati i objavljivati baš kao prolazak Vatrenih kroz kvalifikacije i četvrtfinala.

Zbog čega su oni HRT-u i dnevnim novinama prihvatljivi i zanimljivi, a Monika Herceg, eto, nije? Odgovor je kompleksan, ali se može svesti na dva elementa: zbog njezina talenta koji, eto, zaziva malo prevelike nagrade, i zbog neke opasne autsajderske čestitosti u toj ženi, koja bi, možda, mogla omesti suživot s Ivom Hraste Sočo, Mirom Gavranom, Zrinkom Turalijom i ostalim karijetidama hrama hrvatske nacionalne kulture. Gdje su i kako oni naslutili tu čestitost, jer nije se Monika Herceg dosad pobunila?

Netalentiran svijet, svijet sitan po daru i duši, a krupan u ambicijama, poput štakora je koji osjeća potonuće broda još i prije nego što se brod sudari s ledenom hridi, taj svijet nasluti one koji ga ugrožavaju pa ih ubija i prije nego što postanu veliki i značajni. Ali ako ih usporedimo sa štakorima, na pola smo koraka od uvrede. Može li se o turalijama i gavranima nekako drukčije nego uvredama? Eh, kad bismo o njima mogli kao o ćubastim gnjurcima, možda bismo bili bliže objašnjenju.

Monika Herceg rodom je i životom Banijka. Kći matere Bosanke, tamo od Jajca, i oca ratnog veterana. Upravo iznad njezina sela, nekoliko stotina metara ili već koji kilometar od njezine kuće, epicentar je onoga strašnog banijskog potresa. Tu je odrastala, usred predjela koji, kao i svaki socijalni pakao, podsjeća na raj.

Od njezinog sela do Petrinje dug je put, a do Zagreba, ruku na srce, iz takvog djetinjstva i takvog socijalnog konteksta, puta gotovo da i nema. Sve to je naznačeno, dijelom i opisano, u “Početnim koordinatama”, prvoj njezinoj pjesničkoj knjizi, kojom je osvojila Gorana za mlade pjesnike (što je HRT, još uvijek ništa ne sluteći, vjerojatno objavio iste večeri). U toj je knjizi više zavičajne tragike i užasa djetinjstva, više odistinske uzvišenosti egzistencijalnog siromaštva, nego u tolikim našim knjigama. Lirski subjekt “Početnih koordinata”, ta djevojčica koja nipočemu nikad nije mogla biti nesretna, naprosto zato što svoje okolnosti nije imala s čime da uspoređuje, kao da je izašla iz najtamnijih dubina civilizacije, iz samog srca zemlje i iz Biblije. Mnogi će pisci našega svijeta slijediti Agotu Kristof i njezin model ogoljene egzistencijalne jeze – spomenimo među njima Julijanu Adamović i Vladimira Kecmanovića – dok će Monika Herceg u pjesmama iz “Početnih koordinata” sama doći do onoga do čega je Agota Kristof došla.

Ta je knjiga, dakle, bila početak. Zatim je uslijedio “Lovostaj”, svojevrsni bijeg u svijet i bijeg u sudbine drugih žena, koji je od Monike učinio Pjesnikinju slobode. Kada o toj knjizi govori, ona govori o angažmanu, o feminističkom aktivizmu. I to doista jest to. Ali samo kada se promatra izvan konteksta njezina opusa. U kontekstu, pak, “Lovostaj” je izlaz iz Pecka i iz Bačuga, izlaz iz Majskih Poljana, tog iščezlog banijskog sela najljepšeg imena na svijetu, izlaz u bijeli svijet, koji koliko god bio crn dopušta Moniki da sama odlučuje o sebi. Borba za slobodu podrazumijeva mogućnost bijega iz vlastite zarobljenosti: zarobljenosti u obitelji, u djetinjstvu, u zavičaju, u strahu, svejedno u čemu… Ako se taj bijeg ostvari – što uspijevaju samo talentirani i posvećeni – tada borba za slobodu biva sloboda sama. Eto, to je Monika Herceg.

Poslije je, 2020. objavila još knjigu pjesama “Vrijeme prije jezika”, da bi zatim većinu stvaralačke energije ulagala u dramske tekstove. Najprije, uzbudljivo je na pozornici čuti i vidjeti kako iz tuđih usta i u sudbinama drugih odjekuje tvoje djetinjstvo. Pored ostaloga, to je i utješno. A onda, dramski se tekstovi plaćaju, za razliku od poezije koja se u Hrvatskoj, možda, plaća samo lošim pjesnicima. Monika je, za razliku od svojih nevidljivih protimbenika i nešto vidljivijih suputnika u književnosti i u životu, pomirena s tim da mora raditi kao konj, da mora vući kao kobila, da bi održala ovu iluziju koja ju je dovela čak do Zagreba i Savske ceste, u samom srcu grada u kojem su se rađali drugi ljudi. Ona mora svašta da radi, i tu nema granica ni predrasuda. Granica je samo njezina čestitost, ali nju, srećom, neće moći prekoračiti ni zanemariti. Kažem srećom, jer je čestitost jedina zaštita i obrana njezine vrste talenta.

Studirala je fiziku, i to vrlo ozbiljno. Ima i nekolicinu drugih talenata, koji u međuvremenu prirodno kržljaju. Možda je mogla studirati slikarstvo. Vrlo je društvena, i lako odustaje od svakog zadubljivanja u stvari, koje bi zaiskalo previše vremena. Monika Herceg nema vremena. Monika Herceg ima dvoje djece i vrlo složenu dnevno-životnu konstrukciju. Djeca odlaze u vrtić. Djecu izvodi na igralište u kvartu. Kada je tražila stan, uvjet joj je bio da ne mijenja kvart. Djeca donose doma dječje i odrasle bolesti, i onda se onda razbolijeva malo nakon njih. Bolesna Monika manje radi. I to joj je, vjerojatno, problem. Vjerojatno je to isto problem mnogih nasmijanih majki, ali i ponekog nasmijanog oca. Djetinjstvo je bolest, koja povremeno zahvati i odrasle.

Žao mi je vas koji niste objavili da je Monika Herceg Pjesnikinja slobode. Žao mi je što Moniku trpate u litotu, a neke bijednike i bijednice smještate u hiperbole. U hiperboli je mračno i široko, lako se u hiperboli izgubiš…

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Preuzimamo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Monika Herceg ili ništa nije lakše od prešućivanja talenta u svijetu ćubastih gnjuraca).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora