novinarstvo s potpisom
Nasilnici i njihovi nasljednici zgražaju se nad splitskom tučnjavom srednjoškolki i činjenicom da gotovo nitko od stotinjak promatrača nije ni pokušao spriječiti fizički obračun srednjoškolki koji u pozadini, tipično za tu dob, ima navodno ljubavne jade.
Štoviše, mnogi od vršnjaka gurali su se u prve redove ili penjali po krovovima automobila kako bi na svom Instagram profilu imali što bolju snimku uličnoga ultimate fighta dviju mladih Splićanki, koje osim suca za prekršaje čeka i nadzor centra za socijalni rad, a vjerojatno i pedagoške mjere škole koju pohađaju.
Mi, neupućeni, od ponedjeljka smo imali prilike čitati kako na društvenim mrežama postoje zatvorene grupe mladih ljudi na kojima se uredno objavljuju tučnjave (mnoge i dogovorene samo i isključivo zbog objava na društvenim mrežama) što uredno skupljaju na tisuće lajkova golobradih mladića i jednako mladih djevojaka.
Da ne povjeruješ – lajk za šamaranja, cipelarenja, za uličnu tučnjavu.
Brojni nasilnici svih vrsta mogu biti ponosni. Dobili su nasljednike na svoju sliku i priliku. Slike su pritom razne. Od veličanja rata i negiranja počinjenih zločina, pa sve do nasilnih vjeroučitelja, političara, roditelja.
Nema straha za nasilje, ono u nas ima nevjerojatan kontinuitet na svim područjima. Takva nam je valjda društvena dinamika… Ide nam destrukcija.
Zato mi ima nečeg falšeg, neiskrenog u sveopćem zgražanju svih nas nad ponašanjem splitskih mladića i djevojaka, pogotovo nad činjenicom da je reagirao tek jedan dečko iz grupe od stotinjak okupljenih oko uličnog djevojačkog razračunavanja. I on tek na kraju kad je nasilničko ponašanje debelo izmaklo kontroli i prijetilo da se okonča bolničkim liječenjem ili, ne daj, Bože, nečim još gorim.
Zašto falšeg i licemjernog? Pa stoga što se većina nas ponaša jednako kao mlada gomilica okupljena oko tučnjave u splitskoj Ličkoj ulici.
Promatramo pasivno već dvadeset i sedam godina nasilnike u svim sferama života i ne činimo ama baš ništa. Štoviše, lamentiramo o posvemašnjemu nasilju oko nas, zgražamo se na društvenim mrežama oko konzervativnih stavova ministrice koja nasilje podvodi pod bračnu dinamiku, ismijavamo protivnike Istambulske konvencije i ne činimo pod milim bogom ništa.
Skupljamo lajkove nad objavom predavanja nasilnoga vjeroučitelja Krešimira Bagarića koji širi mržnju, zagovara smaknuća, veliča ponašanja ratnih zločinaca, virtualno se zgražamo nad ponašanjem prestravljenih roditelja koji ne žele da im djeca svjedoče na suđenju profesoru što je iz zatvora brže izašao no što je u njega ušao. I u rekordnome roku zaboravljamo, zaokupljeni nekim novim, još žešćim nasiljem.
Mislite da pretjerujem?
Sjeća li se itko od vas čini mi se slunjskoga svećenika Josipa Štefanića koji je pijan u kafiću gađao konobaricu pepeljarom? Znate onoga koji se u alkoholiziranom stanju zabio u drvo i kojemu je nakon tučnjave u kafiću u automobilu nađena puška (navodno je lovac). Zaboravljen je nakon premještaja iz Slunja.
Još malo pa nitko od nas neće spominjati ni odlazak s mjesta požeško-slavonskoga župana Alojza Tomaševića jer je bio nasilan prema supruzi. Ona je u međuvremenu zbog egzistencijalnih razloga, neki vele i zbog straha da bi mogla selidbom iz zajedničkog domaćinstva izgubiti krov nad glavom (jer sudski postupci oko podjele imovine traju desetljećima), povukla tužbu.
Zaboravit ćemo da je nasilnoga župana prvi požurio braniti tko drugi do pater Ike Mandurić koji je tekstove o nasilnom ponašanju Alojza Tomašića nazivao neviđenim medijskim linčem. Što je time pater Mandurić poručio Mari Tomašević?
No, nije Alojz Tomašević jedini agresivac među političarima. Ima ih koliko hoćeš.
Jedan od vodećih je saborski zastupnik Željko Glasnović. Povratnik “bogata unutrašnjeg života” posvud vidi udbaše i crvene kmere, strijeljao bi, primjerice, neefikasne suce – pogotovo ako su naslijeđeni iz prošloga sustava, a doma čuva arsenal oružja. Mora da je i on lovac. Što mi činimo kad se Glasnović oglasi? Podijelimo fotografije generalskog naoružanja uz njegove nesuvisle i nepovezane istupe u Saboru što vrve uvredama i idemo dalje dobro baždirani.
Navečer, bježeći od hrvatske realnosti politike, gutamo serije o forenzičarima prepune scena ubojstava, silovanja, pojedinačnih i masovnih masakriranja žrtvi, inozemne dokumentarce o zločinima i zločincima.
Onda poslušamo neki od brojnih dnevnika koji vrve domaćim zločinima, dnevnika u kojima će nas nakon prvih petnaest minuta posvećenih kriminalu i kriminalcima uvijek neki novi ministri iznova uvjeravati da je u hrvatskim školama na snazi nulta stopa tolerancije na nasilje.
Voditelj će nas umiriti činjenicom da je u toku čak šesnaest programa prevencije nasilnog ponašanja učenika tako da možemo spokojno utonuti u san. Preciznije, u noćnu moru izazvanu netom pogledanim domaćim ili inozemnim lešom na stolu za obdukciju.
Ne bunimo se, ne protestiramo na ulicama i biralištima protiv nasilnih vjeroučitelja, svećenika, političara, saborskih zastupnika koji izlijevaju potoke mržnje s govornica i propovjedaonica. Štoviše, povjeravamo im djecu od najranije dobi, zaokružujemo ih uvijek iznova na biralištima – nesvjesni da takvim svojim ponašanjem indirektno odašiljemo djeci, unucima, našim nasljednicima poruku da je dobro biti pasivan, da vrijedi biti promatrač.
Nije li onda krajnje licemjerno zgražati se i mudrovati nad našim odrazom u ogledalu splitske Ličke ulice. I djevojke koje su brutalno tukle jedna drugu, i stotinjak njihovih vršnjaka, promatrača i Instagram snimatelji naš su proizvod.
Nasilnici i pasivni promatrači dobili su dostojne nasljednike.