Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja

Ovotjedni broj Nacionala donosi mučnu priču, nastalu na temelju svjedočenja nekadašnjeg zapovjednika Vojne policije pri 118. brigadi HV-a, o silovanjima maloljetnih djevojaka u Gospiću 1991. god. Nacional navodi kako je nedvojbeno riječ jednoj od najsramotnijih epizoda iz Domovinskog rata.

No, ovdje se ne radi samo o prošlom događaju gnjusnog, neistraženog zločina, nego o nečemu što je prisutno u našoj sadašnjosti. Naime, institucije zadužene za procesuiranje silovatelja, rade sve da te silovatelje zaštite i da njihov zločin zataškaju. Izvan svake sumnje je da će tako djelovati i ubuduće, sve dok ih se javnim pritiskom ne prisili da djeluju. Institucionalno zataškavanje silovatelja provode institucionalni silovatelji.

Ako nekome nije jasno zbog čega naše institucije nisu procesuirale silovanja koja su počinili agresori na Hrvatsku, sada bi im to trebalo biti jasno – institucije koje su spremne zataškati neka silovanja, nesumnjivo će zataškati sva silovanja. Ne postoji razlika između tzv. naših i vaših silovanja.

Oni koji su, sudeći prema svjedočenju ovog zapovjednika, silovali hrvatske djevojke u Gospiću, ne razlikuju se od silovatelja žena i djevojaka u Vukovaru. Silovatelj u uniformi hrvatskog vojnika u dlaku je isti silovatelju u uniformi srpskog vojnika. U oba slučaja riječ je o silovateljima, a ne o vojnicima.

Institucije koje ne procesuiraju silovatelje, ne čine to zbog toga što štite neku uniformu, a preko uniforme onda i državu, to čine isključivo zbog toga što odobravaju silovanja i što simpatiziraju silovatelje. Odgovorni u tim institucijama brane državu silovatelja.

Ne postoji niti jedan razlog da se opravda zločin, pogotovo ne zločin počinjen u ratu. Istinskog mira nema, a ni istine, bez kažnjavanja zločinaca.

Mirnodopsko vrijeme je vrijeme procesuiranja svih, ama baš svih, zločina počinjenih u ratu. To nismo shvatili nakon Drugog svjetskog rata, to ne shvaćamo ni nakon Domovinskog rata. Niti jedan rat ne može biti model za uspostavljanje pravednog društva – ni Drugi svjetski rat, a ni Domovinski rat.

Rat traži dvostruke pobjednike – one koji će pobijediti u tom ratu (te pobjede obilježavamo, sjećamo ih se), ali i one koji će pobijediti pobjedu u ratu (tu pobjedu živimo snagom autonomije mira, mir je autonoman, on ne ovisi o ratu i ne smije o njemu ovisiti).

Prvom pobjedom se završava rat, dok se drugom pobjedom uspostavlja pravedno društvo koje je moguće samo u miru. Mir nije u funkciji obrane rata. To, bojim se, još uvijek nismo shvatili, ne shvaćamo što je autonomija mira pa stoga u miru ne živimo.

Uniforma ne poništava razliku između moralnog i nemoralnog čovjeka. Moralni i nemoralni ljudi mogu nositi istu uniformu, ali oni nisu isti ljudi. Nemoralni ljudi ubijaju, pljačkaju i siluju, moralni to ne čine. U ratu se gleda uniforma, u miru se gleda ono što čovjek čini.

Paradoks rata je da on, pogotovo kada je njime obilježen početak neke države, ujedno utemeljujući čin te države ali, ako ga se prikazuje kao nešto više od toga, taj rat postaje uzurpator mira i negator budućnosti te države.

Tko ne prizna utemeljujući čin države, ne može biti građanin te države, baš kao što građanin države ne može biti ni onaj tko mir vidi kao obranu rata odnosno kao prigodu da se zločini u ratu učine nevidljivima.

Pobjednici u ratu čine zločine – to čine svi pobjednici u svim ratovima. Mir služi da se društvo suoči i sa zločinima pobjednika. To je za društvo dramatično, ali nužno, bez toga nema zrelog društva, ali ni države koja služi građanima.

Država ne može istovremeno služiti zločincima i građanima, silovateljima i žrtvama silovanja. Ne postoji uniforma koja može opravdati silovanja i ubojstva nedužnih. Oni koji to čine su ili zločinci ili branitelji zločinaca. Razlika je minimalna – jedni su počinili zločin, a drugi nemaju ništa protiv toga što je taj zločin počinjen, zato ga opravdavaju i zataškavaju.

Država koja u miru sabotira (zataškavanjem, ignoriranjem ili nečinjenjem) procesuiranje zločinaca, država je koja društvo vidi kao prostor slobode za zločince, ne i za građane. Takva država je država nekog, sasvim nevažno kakvog, društveno podržavanog režima.

Poslijeratna Jugoslavija je razvila jedan oblik političkog režima koji je, između ostalog, služio da se društvo ne suočava sa zločinima pobjedničke vojske, dok je poslijeratna Hrvatska razvila neki drugi oblik političkog režima koji, između ostalog, odbija procesuirati zločine počinjene u pobjedničkom, obrambenom ratu. I u jednom i u drugom slučaju radi se o režimu, razlike su minimalne.

Uostalom, nije slučajno što su politički nositelji i branitelji jugoslavenskog režima preko noći (one Hegelove noći u kojoj su sve krave iste) postali politički nositelji i branitelji hrvatskog režima.

Jugoslavensko društvo možda, zbog tadašnjih ograničenih i strogo kontroliranih kanala širenja informacija, nije znalo za zločine pobjednika, ali to ne vrijedi za sadašnje hrvatsko društvo – ono zasigurno zna da su zločini počinjeni i bez imalo srama staje na stranu zločinaca. A kada netko izabere stranu zločinaca, nebitno mu je tko su žrtve – to mogu biti i hrvatske djevojčice i djevojke.

Istinu ne treba uljepšavati, izgovorimo je naglas: samo silovatelji podržavaju silovanja, samo ubojice podržavaju ubojice, samo zločinci podržavaju zločinci. Nečinjenje je isto što i podrška, neovisno je li riječ o institucionalnom nečinjenju ili individualnom. Znanje i moral obvezuju.  

Posebno je porazno kada uz zločin i zločince pristanu oni koji su zaduženi za moralno usavršavanje pojedinaca, a samim time i društva. Sjetimo se biskupa Mile Bogovića i njegovih moralno destruktivnih izjava kojima je veličao osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca – upravo onog Norca koji je prijetvornom, moralno destruktivnom društvu postao faktor brisanja pojedinačnih razlika kako bi se to društvo identificiralo s Mirkom Norcem i, nažalost, uistinu postalo ono što tvrdi da jest: Mirko Norac.

To, razumije se, nije mogao učiniti biskup nego, kako sam ga nazvao, psovač boga. Biskup koji hvali ratnog zločinca, svaku svoju svoju riječ pohvale, pretvara u psovku usmjerenu prema bogu. Biskup je zadužen da okuplja zajednicu Kristovih vjernika, a Krist je, samo podsjećam, bio razapet, on nije razapinjao.

Ubojstva nedužnih civila ni po čemu se ne razlikuje od razapinjanja Krista, silovanja djevojčica, djevojaka i žena i ratu ni po čemu se ne razlikuje od razapinjanja Krista.

Podvođenje osječkih maloljetnica iz Doma za odgoj djece i mladeži, a o čemu je pisao Drago Hedl i svojim pisanjem prisilio institucije da djeluju, ni po čemu se ne razlikuje od razapinjanja Krista. Štoviše, ne samo da se ne razlikuje, sve navedeno je puno gore i dramatičnije od Kristovog razapinjanja. 

Nemoguće je da to ne vidi jedan biskup, svećenik ili kršćanin. Oni koji to ne vide, odrekli su se Krista, baš kao što su se pravde odrekli oni koji rat pretvaraju u mjeru određivanja kakav mir treba biti.

Mir je potpuno odsustvo rata – zbog toga rat ne može biti uzor miru. Jasno mi je da u današnjim vremenima veličanja ratova, stvaranja neprijateljstva i zatvaranja država, ova moja nastojanja nemaju perspektivu, ali da to ne činim, izdao bih sebe, a i sve nevine žrtve koje se ni po čemu ne razlikuju od raspetog Krista, osim po tome što je njihovo razapinjanje tragičnije.

Krist je uskrsnuo, a naše bogohulno društvo – a u to društvo ubrajam i biskupe razapinjanja žrtava i favoriziranja zločinaca – žrtvama ne dopušta da uskrsnu.

Ovo je država bez ideje humanosti, ovo je kršćanstvo bez kreposti odnosno iz onih koji imaju ideju države, nastaje država, baš kao što iz kreposnog kršćanstva nastaje kršćanstvo. Ovo jest i nije država, ovo jest i nije kršćanstvo.

Sretan Uskrs svim žrtvama!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Isus Krist ne udovoljava hrvatskom poimanju kršćanstva
    •  Ne ponizuj se i ne plači pred tuđim vratima!
    •  Riječ o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili
    •  Zašto je važno da Plenković izgubi izbore u Zadru
    •  U korizmi sam se odrekao boga afektiranih vjernika
    •  ''Poison Cake'' za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija
    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša
    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka

> Svi tekstovi ovog autora