Ne spuštajte se na razinu predsjednice

Unazad nekoliko godina internetom je kružila priča iz jedne praške škole. Učenik je opsovao u razredu, učiteljica ga je prekorila i upozorila na nedolično ponašanje. Trinaestogodišnjak joj je uzvratio pitanjem zašto ne bi mogao psovati on, kad to javno radi predsjednik države Miloš Zeman. Učiteljica mu je odgovorila: ”Ne spuštaj se, molim te, na razinu predsjednika!”

Kada sam prije 26 godina, krajem kolovoza 1993., došla u Prag, predsjednik je bio Vaclav Havel. S Pragom je to bila ljubav na drugi pogled. Prvi put sam ga ugledala u prosincu 1991. Bio je jako hladan, siv, tmuran, još neprobuđen iz nekoliko košmara koji su ga zadesili ’38., ’48., ’68. i izrazito mamuran nakon opijenosti baršunastom revolucijom 1989. godine.

Pražani još nisu bili svjesni jačine vala slobode, a posebno političke, društvene i građanske odgovornosti koje sloboda podrazumijeva i koje su se batrgale u nadolazećoj plimi ogoljenog liberalizma i konzumerizma.

Prag i Češka su se u mnogo čemu promijenili u odnosu na divlje i zavodljive devedesete – i na bolje i na gore. Ono što je za mene još uvijek duh i simbol Praga i Češke, koliko god da je to naivno i koliko god te naivnosti bila svjesna u vrijeme populizma, utjecaja lažnih vijesti i društvenih mreža, je Vaclav Havel. Posljednji predsjednik Čehoslovačke i prvi Češke Republike

Prag i Češka su se u mnogo čemu promijenili u odnosu na divlje i zavodljive devedesete – i na bolje i na gore. Ono što je za mene još uvijek duh i simbol Praga i Češke, koliko god da je to naivno i koliko god te naivnosti bila svjesna u vrijeme populizma, utjecaja lažnih vijesti i društvenih mreža, je Vaclav Havel. Posljednji predsjednik Čehoslovačke i prvi Češke Republike.

Da takav čovjek bude predsjednik neke države bilo je i onda, a pogotovo je to danas, u tzv. svijetu postistine, rijetka privilegija, posebno uzimajući u obzir sadašnjeg češkog predsjednika, neke druge da i ne spominjem.

Zatvarani disident, neumoljiv borac protiv rigidnog komunističkog, sovjetskog i svakog drugog jednoumlja, buržujsko dijete, a neumorni kritičar mafijaškog i korporacijskog kapitalizma. Pritom pisac, boem, pobornik otvorenog društva, poštivanja ljudskih i manjinskih prava, građanskog aktivizma, svega što se danas prezire.

Imao je, doduše, i nekih ozbiljnih promašaja u političkim odlukama, ali to je posebna tema.

O sadašnjem predsjedniku Češke Milošu Zemanu šteta je trošiti riječi. Populist, islamofob, huškač, jedan od tvoraca masovne histerije, straha i neobjašnjive mržnje prema izbjeglicama i migrantima koji se u Češkoj na prste mogu izbrojiti.

Čelnik države koji u javnim medijima vulgarno psuje, pojavljuje se pijan, odlazi na skupove ruskih oligarha, veliča kineski režim, podilazi Putinu, okružuje se ljudima koji su povezani sa sumnjivim ruskim kapitalom, u svakoj prilici napada intelektualce i novinare, poziva na njihovo istrebljenje, izruguje im se, ne poštuje i izigrava pisana i nepisana ustavna pravila, a uz premijera tajkuna Babiša jedan je od glavnih krivaca za srozavanje češke parlamentarne demokracije.

Glavna preokupacija mu je osveta političkim protivnicima po cijenu destabilizacije zemlje.

Zemana se krajem osamdesetih i početkom devedesetih smatralo kritičkim intelektualcem. U jednoj svojoj knjizi napisao je da je intelektualnu retoriku koristio u prve tri godine bavljenja politikom, ali da je shvatio kako je u politici nemoćna, da s njom neće imati uspjeha te da mora koristiti retoriku koja će se uvući pod kožu. ”Politika ima svoja pravila igre… Monografija od stotinu stranica nema ni tisućiti dio efekta koji ima geslo o spaljenoj zemlji.”

Unazad nekoliko godina internetom je kružila priča iz jedne praške škole. Učenik je opsovao u razredu, učiteljica ga je prekorila i upozorila na nedolično ponašanje. Trinaestogodišnjak joj je uzvratio pitanjem zašto ne bi mogao psovati on, kad to javno radi predsjednik države Miloš Zeman. Učiteljica mu je odgovorila: ”Ne spuštaj se, molim te, na razinu predsjednika!”

Za razliku od Zemana Havel nije podilazio javnosti. Smatrao je, kao i prvi predsjednik Čehoslovačke, da su univerzalne ljudske vrijednosti – humanizam, solidarnost, pravda – iznad države, sustava, odnosno temelj svakog demokratskog društva.

U Muenchenu se 1990. Havel ispričao sudetskim Nijemcima za progon i zločine nad njima nakon završetka Drugog svjetskog rata, što je izazvalo velik šok u zemlji i negodovanje sa svih strana političkog spektra. Njegovi suradnici tvrde da je Češka izgubila mnogo poslovnih prilika s ruskim tvrtkama zbog Havelovog stava prema Rusiji.

Dalaj lama mu je bio prijatelj i čest gost; nije se obazirao na prosvjedne note iz Pekinga.

U svakoj prilici Havel je govorio protiv ekstremizma, naglašavao značaj građanskog društva, životnog okoliša, a posebno odnosa društva prema manjinama.

”Ne suprotstavimo li se rasističkom zlu još u samom, na prvi pogled, nevinom začetku, ono će prerasti u iznimno ozbiljan, opasan fenomen koji će ugroziti cijelo društvo. Time riskiramo da mu se kasnije više nećemo moći suprotstaviti ili ćemo moći, ali po cijenu ljudskih žrtava. Bilo bi vrlo lakomisleno oslanjati se na to da duh netrpeljivosti, zajedljivosti prema manjinama i rasizma više ne postoji”, izjavio je Havel u svibnju 1995. povodom 50 godina od završetka Drugog svjetskog rata, na mjestu koncentracijskog logora Lety za Rome otkrivajući spomenik žrtvama.

Sedamdesetih godina, za vrijeme komunizma, na mjestu logora napravljena je svinjska farma i tek je prije nekoliko godina likvidirana.

Rasizam prema Romima je rak-rana češkog društva. Romi su izloženi diskriminaciji prilikom zapošljavanja, stanovanja, obrazovanja. Nerijetki su i rasistički incidenti s nasiljem i tragičnim ishodom.

Romski koncentracijski logor Lety često je na meti verbalnih eskapada desničarskih ekstremista, ali demokratsko društvo države članice EU ima ozbiljan problem kad 2016. njezin ministar financija, potpredsjednik vlade, a sadašnji premijer Andrej Babiš izjavljuje sljedeće: ”To što u novinama pišu ti glupani, da je logor u Letyma bio koncentracijski, to je laž, to je bio radni logor. Tko nije radio, šup, i našao se tamo.”

O sadašnjem predsjedniku Češke Milošu Zemanu šteta je trošiti riječi. Populist, islamofob, huškač, jedan od tvoraca masovne histerije, straha i neobjašnjive mržnje prema izbjeglicama i migrantima koji se u Češkoj na prste mogu izbrojiti

Babiš se zbog te izjave nakon tri dana ispričao u parlamentu.

Predsjednik Zeman je prije godinu dana, obraćajući se građanima mjesta Kojetin u moravskoj regiji gdje je 70% Roma potisnuto u geta, imao nepatvoren rasistički izljev:

“Za vrijeme komunizma na čelu romskih radnih četa bili su Romi koje su ostali poštovali. Kad netko od njih ne bi htio raditi, od vođe čete dobio bi šamar. To je jedna vrlo humana metoda i obično vrlo učinkovita. Ja sigurno nisam prijatelj komunizma, ali tada su Romi morali raditi. Ako nisu, išli bi u zatvor.”

Zemanu, dakle, nije problem getoizacija, nezaposlenost i diskriminacija Roma, problem je što ih se ne tuče!

Prvi predsjednik Čehoslovačke Tomáš Garrigue Masaryk, čiji je Havel dostojni nasljednik, pripada rijetkoj vrsti državnika koji ne govore ono što masa želi čuti, već ono u što duboko vjeruju i zastupaju po cijenu pada u nemilost.

Najbolji primjer za to je tzv. Hilsnerijada, naziv za sudski proces protiv Židova Leopolda Hilsnera, koji je bio okrivljen za ubojstvo devetnaestogodišnje Anežke Hrůzové 1899., i za općedruštvenu debatu spojenu s tim procesom.

Dok je još bio profesor, Tomáš Garrigue Masaryk, jedan je od rijetkih koji je stao u obranu Hilsnera, javno je istupao u javnosti protiveći se masovnoj antisemitskoj histeriji i optužbama da je u pitanju ritualno ubojstvo. To je označio praznovjerjem, a proces antisemitskim, što je rezultiralo mržnjom prema uglednom profesoru, izrugivanjem i osudom većeg dijela javnosti, uključujući i njegove studente.

Masarykova ideja o državnosti nije primarno povezana ni s nacijom ni s domoljubljem. On je još 1894. pisao: ”Humanizam je naš posljednji cilj, narodni i historijski, humanizam je češki program”. A Vaclav Havel 1993., gotovo sto godina kasnije: ”Naš narodni program ne može biti samo naša narodna egzistencija. Naš narodni program moraju biti dobra ljudska djela”

Kad je taj filozof, sociolog i pedagog postao predsjednik 1918., vrlo je često ponavljao i pisao da temelji države moraju nastati na jasno formuliranoj ideji.

Masarykova ideja o državnosti nije primarno povezana ni s nacijom ni s domoljubljem. On je još 1894. pisao: ”Humanizam je naš posljednji cilj, narodni i historijski, humanizam je češki program”. A Vaclav Havel 1993., gotovo sto godina kasnije: ”Naš narodni program ne može biti samo naša narodna egzistencija. Naš narodni program moraju biti dobra ljudska djela.”

Veličina svakog političara, a posebno predsjednika ili predsjednice neke države, nije podilaženje svjetini, nije raspirivanje najnižih strasti koje vrlo lako od verbalnih napada mogu prerasti u pravo krvavo nasilje.

Veličina nekog društva i države je u tome koliko ona i njezini političari štite svoje manjine. O tome puno mogu pričati češki Romi ili hrvatski Srbi. Aluzije na predsjednicu Hrvatske nisu slučajne. Ne spuštajte se na razinu predsjednice.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora