Ne vjerujem da bi Šagi-Bunić plazio pred Plenkovićem

Premda je najveći postkoncilski (a možda i najveći uopće) teolog prof. dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić preminuo 21. srpnja 1999., Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanska sadašnjost organizirali su znanstveni kolokvij “Sluga Riječi” u povodu 20. obljetnice njegove smrti tek prošle subote, 19. listopada, na KBF-u.

Želio bih ponuditi jedno teološko promišljanje u čast mog pokojnog i časnog profesora Šagi-Bunića, a kao upozorenje na štetno djelovanje političkih i crkvenih grešnih struktura.

Za neupućene kažimo da je prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić bio franjevac kapucin, doktor teologije, profesor patrologije i dogmatike na KBF-u te je postao središnja ličnost hrvatske znanstvene teologije. Bio je osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, supokretač i prvi glavni urednik teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, konzultor Tajništva za one koji ne vjeruju u Rimu, prvi tajnik Ekumenskoga vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, konzultor Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu, član Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, suosnivač i prvi predsjednik Teološkoga kršćanskoga društva Kršćanska sadašnjost.

Nismo čuli glas episkopata pred stravičnim činom govora mržnje vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave prema srpskoj manjini, nismo vidjeli da mons. Puljića posebno brine nasilje prema ženama koje mu se događa pred nosom, u njegovom Zadru, nisu se (nad)biskupi oglasili ni kada su sindikati u obrazovanju i zdravstvu zatražili pažnju i dostojanstvo za radnike i radnice koje predstavljaju!

Iako na glasu kao najizvrsniji teolog, bio je moj kolega jer je počesto pisao kolumne, članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Povrh svega, bio je kršćanin koji nije samo nosio majicu s natpisom ”Mt 25,40”, već je živio što je propovijedao: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (rečeni biblijski stih).

Teološki rad profesora Šagi-Bunića odgovarao je i još uvijek odgovara na sedam stvari koje sam do sada shvatio u svome životu (pa i zahvaljujući predavanjima Šagi-Bunića), a tiču se moga teološkog i publicističkog angažmana: 1) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, snažno prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno; 2) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest; 3) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg; 4) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; 5) moramo se prepustiti Duhu Svetomu; 6) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i 7) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.

Riječ ”teologija” dolazi od grčkog i znači ”govor o Bogu”. U teologiji, prema tom tumačenju, Bog dolazi do riječi. Stoga se onome koji se bavi teologijom postavlja dvostruko pitanje: a) Što to znači da Bog ”dolazi do riječi”, odnosno, kako čovjek dolazi do toga da govori o Bogu? b) Tko je i što je Bog, odnosno, što misli čovjek kada kaže Bog?

Ova pitanja nisu postavljena samo da na njih odgovorimo (a odgovoriti treba tako da kao subjekt teologije postavimo i Boga i čovjeka), nego da pokažemo kako odnos Bog – čovjek doživljavamo kao odnos napetosti.

Iako na glasu kao najizvrsniji teolog, bio je moj kolega jer je počesto pisao kolumne, članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Povrh svega, bio je kršćanin koji nije samo nosio majicu s natpisom ”Mt 25,40”, već je živio što je propovijedao: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (rečeni biblijski stih)

Kada je određena kao govor o Bogu, kršćanska teologija polazi odatle da je sam Bog najprije progovorio i tijelom postao (Iv 1,14). Utjelovljenje Riječi, koja je sam Bog, povlači za sobom stalno novo prevođenje te Riječi u riječi govora ljudi. Ali, kako je mislio Karl Rahner, teologija mora uvoditi u misterij Boga da bi se dogodilo istinsko približavanje i otvaranje čovjeka. Dakle, pri prelasku od Božjeg govora na govor o Bogu obavezna je stalna povratna veza govora o Bogu na Božji govor.

Bog nam se objavio u Isusu Kristu. Ova rečenica izražava ono što je svojstveno kršćanskom govoru o Bogu. Temeljno načelo kršćanske teologije je da ona mora govoriti o:

• Bogu: jer je On djelatni subjekt koji ima inicijativu u svojoj samo-objavi;
• Isusu Kristu (Isusu vjere): a ne samo o Isusu iz Nazaretha (povijesnom Isusu), jer kršćani dolaze do potpunog shvaćanja što znači Božja samo-objava kada se Isus kao Krist očituje kao uskrsli Spasitelj svijeta;
• nama: jer se Bog očitovao svakome ponaosob, ali i zajednici svih ljudi i trajno je prisutan u ”nama” kao mjestu djelovanja Duha Svetoga.

Dakle, bavim se teologijom zato što je to moj način da upoznam Boga, da ga priopćim drugima, da u tom priopćavanju na djelu bude osloboditeljska uloga Boga te da, poslušan Bogu, On bude prepoznat kao onaj koji sjedinjava, okuplja, sabire, ujedinjuje i oslobađa.

Kada se već želim baviti teologijom, postavljaju mi se sljedeća pitanja:

a) Koja je teologija danas poželjna?

b) Kojom bih se teologijom trebao baviti kako bih znao što bolje osluškivati i čitati znakove vremena?

Hans Küng, jedan od onih stupova na kojima leži moje teologiziranje, kaže da se na ta pitanja odgovara s tri motrišta: on govori o etičkoj svijesti, o stilu i o programu teologije.

Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama

Najprije, etička svijest teologije:  teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama, jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.

Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.

Zatim, teološki stil: Hans Küng predlaže deset zapovijedi teološkog rada:

• Teologija ne smije biti tajna aktivnost (samo za one koji vjeruju), nego mora biti dostupna i onima koji ne vjeruju.
• Teologija ne smije nagrađivati vjernike niti braniti klerikalni sistem, već tražiti istinu.
• Ideološki oponenti ne smiju biti ignorirani ili tretirani kao krivovjernici, nego se prema njima treba uspostaviti odnos kritične solidarnosti omogućujući što objektivniju diskusiju.
• Teologija mora biti interdisciplinarna aktivnost.
• Teologija i filozofija moraju biti, kao što su teologija i prirodne ili društvene znanosti, u kritičko-dijaloškome odnosu.
• Problemi prošlosti ne smiju imati prioritet pred problemima današnjice.
• Norma ne smije biti tradicija, bilo koja, nego primarna poruka Evanđelja, a Evanđelje treba biti proučavano kritično-povijesnom metodom.
• Koristiti treba jednostavan jezik, a ne skup biblijskih arhaizama ili helenističko-skolastičkih dogmatizama.
• Tražiti treba teoriju koju je moguće vjerovati i praksu koju je moguće živjeti, kako dogmatsku, tako etičku, kako u smislu osobne duhovnosti, tako u pogledu obnove dotrajalih institucija, posve tražeći slobodu pojedinca i oslobođenje u crkvama.
• Gajiti treba najveću moguću toleranciju i tražiti jedinstvo kršćanskog i ljudskog.

Razmišljajući o teologu i o teologiji Šagi-Bunića osjećam stid kada vidim ponašanje članova hrvatskog episkopata. Nisu teolozi!

Konačno, teološki program: teologija mora nastojati obuhvatiti cijelu Kristovu crkvu i vezati se za Evanđelje. Ona mora imati odgovornost prema povijesti, ali biti suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice. Teologija treba biti Kristocentrična. Napokon, teologija treba biti doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom.

Zašto sam sve ovo napisao? Zato što, razmišljajući o teologu i o teologiji Šagi-Bunića osjećam stid kada vidim ponašanje članova hrvatskog episkopata. Nisu teolozi!

Promatrajući servilnost hrvatskih (nad)biskupa koji brzim korakom dolaze u Banske dvore, gdje ih čekaju samo premijer i lider HDZ-a, predsjednik Sabora (HDZ-ovac) i neki ključni HDZ-ovski ministri (HNS-ovci niti su obaviješteni niti su pozvani!), imajući pak u vidu da ih je Plenković pozvao u dopisu od 10. listopada, a susret se dogodio već 15. listopada, premda nikakve hitnoće nije bilo nego su samo protokolarno časkali i međusobno se hvalili i veličali, valja reći da ni jedna kritika ne može imati smisla ili tražiti učinak ako kritičar nije sposoban refleksivno se vratiti bitnim pojmovima.

Pozdravljajući prisutne u Banskim dvorima, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao da je Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanje čovjek i njegovo vječno spasenje (Apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua teološki netočno u nastupnom govoru kaže da je čovjek spašen, a nije: on je otkupljen i ponuđeno mu je spasenje jer za spasenje je potreban i trajni čovjekov odgovor Bogu) te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga zla ljudi.

Apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua teološki netočno u nastupnom govoru kaže da je čovjek spašen, a nije: on je otkupljen i ponuđeno mu je spasenje jer za spasenje je potreban i trajni čovjekov odgovor Bogu

Nismo čuli glas episkopata pred stravičnim činom govora mržnje vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave prema srpskoj manjini, nismo vidjeli da mons. Puljića posebno brine nasilje prema ženama koje mu se događa pred nosom, u njegovom Zadru, nisu se (nad)biskupi oglasili ni kada su sindikati u obrazovanju i zdravstvu zatražili pažnju i dostojanstvo za radnike i radnice koje predstavljaju!

Vidimo samo to da su članovi HBK spremni hitati na Plenkovićev glas, kao kakva služinčad, i da ih više zanima državni novac nego muka hrvatskih građana.

Zato, i nikako slučajno, izgovaram i ponavljam riječi koje je Tomislav Janko Šagi-Bunić pokušao urezati u crkveni govor i u teološki diskurs: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”.

Osim toga, Šagi-Bunić, potpuno sam siguran, ne bi plazio pred Plenkovićem.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora