Neka nas ne vara The Voice Kids, stanje na HTV-u je loše

Ako je suditi po netom završenom glazbenom natjecanju The Voice Kids Hrvatska rekli bismo da je HTV u najboljoj formi, ali gadno bismo se prevarili. Simpatičan devetogodišnjak Marino Vrgoč iz Metkovića pobro je većinu telefonskih poziva gledatelja, ali i simpatije svih natjecatelja/ica i članova produkcije. Bila je to, naime, vrlo dobro producirana emisija s mnoštvo dirljivih trenutaka jer o djeci je riječ, a oni isijavaju normalnost i dobrotu. Ipak, nacionalna, to jest javna televizija puca po šavovima. Pune se novinski stupci i portali vijestima o tomu tko odlazi, tko će prihvatiti otpremninu. Nije riječ o malom broju ljudi.

Sporazumni raskid ugovora o radu prihvatilo je do 7. veljače oko 200 radnika HRT-a, a očekuje se da će ih do kraja ožujka biti oko 250, što je oko 50 posto od broja radnika kojima je HRT ponudio otpremninu, potvrdila je javna radiotelevizija.

Sporazumni odlasci zaposlenika HRT-a uz otpremnine ugovaraju se na temelju odluke koju je glavni ravnatelj Robert Šveb donio početkom siječnja, a kojom su utvrđeni uvjeti i visina otpremnina u slučaju “spora prestanka ugovora o radu do 31. ožujka 2025., a u cilju optimizacije poslovanja HRT-a”.

U obrazloženju odluke navodi se i kako je, “u cilju racionalizacije troškova poslovanja Hrvatske radiotelevizije, vlada u državnom proračunu osigurala 28 milijuna eura te je HRT odlučila osigurati otpremnine za radnike koji ispunjavaju uvjete”.

Hina je još izvijestila da uoči usvajanja plana konsolidacije poslovanja i rada HRT-a, Ministarstvo kulture i medija krajem siječnja osvrnulo se i na i Novi smjer, strateški dokument uprave HRT-a predstavljen lani u ožujku kojim se, između ostaloga, navodi kako će tijekom 2025. i 2026. “biti nužno smanjivanje broja zaposlenih za 30 posto”.

Drugim riječima, uprava HRT-a tada je najavila odlazak više od 800 od oko 2700 trenutačno zaposlenih.

Ovo me podsjeća na vremena kada sam naslijedio pokojnog Damira Matkovića na čelu Foruma 21. Prema insajderskim informacijama koje još uvijek dobivam, stanje se nije bitno promijenilo od tada, osobito u Informativnom programu.

”Teško mi je više disati taj miris propasti i posvemašnje nezainteresiranosti Uprave za sudbinu HRT-a. Napustila me zadnja nada da će se tamo bilo što mijenjati nabolje, pa sam nakon mjesec dana premišljanja pregrizao i odlučio uzeti otpremninu. Njima je ionako bitno da ode što veći broj zaposlenih, a ne zanima ih kako će se to odraziti na proizvodnju programa. Važno im je samo da Vladu mogu izvijestiti o broju onih koji su otišli, opravdati onih 28 milijuna eura koje su krajem prošle godine dobili za otpremnine i smanjenje broja zaposlenih”, kazao je za Jutarnji list jedan od radnika iz Tehničke službe HRT-a koji je odlučio otići uz otpremninu.

Što smo tada znali i što vrijedi još danas?

NEISKUSTVO, NEZNANJE, NEOBRAZOVANOST I NEPROFESIONALIZAM

Ove četiri negacije možda najtočnije i najkraće opisuju kaos na HTV-u. Više od dvije trećine takozvanih novinara Informativno-dokumentarnog programa svoje je dvojbeno novinarsko znanje stjecalo ”u hodu” po metodi vlastitih pokušaja i pogrešaka. Premladi, podložni svakojakim utjecajima, neiskusni i neobrazovani ”klinci”, nakon tek nekoliko mjeseci rada na najjednostavnijim i kratkim vijestima, u kojem ih nitko nije zanatski nadgledao i podučavao, godinama su dovođeni u razne redakcije dnevnog programa. Tako je jedan od novinarski najzahtjevnijih televizijskih novinarskih poslova prepušten ljudima koji su potpuno zanatski, psihički i psihološki nepripremljeni za njega.

Mnogi čak nisu imali nikakvog novinarskog iskustva, te su u program koji zahtijeva već izgrađene, moralne i odgovorne profesionalce, došli neposredno s ”ulice” po principu političke, regionalne, rođačke ili osobne povezanosti. Nemali dio njih i danas nije u stanju u potpunosti razlikovati osnovne forme novinarskog izražavanja a često ne mogu protumačiti ni kaotični tekst koji su sami napisali. Tako mi je govorio kolega iz Foruma 21 s televizije, prekaljeni novinar koji se sada spominje među onima koji možda napuštaju HTV.

Posljednju su knjigu pročitali tijekom svog školovanja, a ne čitaju redovito ni dnevne novine i uglavnom ne gledaju u cijelosti ni TV emisije za koje rade, a njihova upućenost u općedruštvena ili aktualna domaća i svjetska zbivanja (bez namjere da vrijeđam te osobe koje teško rade časni posao) na razini je neškolovane kućanice s četvero djece, koja jedva nađe vremena za svoju omiljenu meksičku sapunicu.

Nekolicina od njih, u svakodnevnom poslu izrade pojedinačnih reportaža, polazi prvenstveno od osobnih ili svjetonazorskih uvjerenja te političkih stavova, koje, bez obzira na činjenice, manje ili više otvoreno, nastoje prikazati i dokazati u svojim novinarskim radovima. A takve reportaže, što je najgore, urednici uglavnom i puštaju u program.

Mentalni sklop mnogih koji rade kao novinari uopće ne poznaje i ne može prepoznati postojanje onoga što se zove javnost i javni interes, kao neovisnih kategorija izvan i iznad dnevne politike, političkih stranaka te podjele na centar, desnicu i ljevicu.

Nakon emitiranja priloga, mnogi od njih ne govore o tome je li neki novinarski rad informativan i dobro napravljen ili koristan građanima, već otvoreno i javno u redakciji komentiraju koliko je pojedina reportaža ”naša” a koliko ”njihova”, pri čemu glasno prozivaju i omalovažavaju kolege koji su izradili nedovoljno ”njihov” prilog, odnosno koji ne rade i ne misle kao oni.

Ta, svojevrsna ”politikantska degeneracija” i potpuni nedostatak neopterećenog, običnog, ljudskog, građanskog i humanističkog rada i razmišljanja ponekad ide tako daleko, da neki od novinara, primjerice i prirodne elementarne nepogode te tehnološke ili prometne nesreće, prvenstveno prikazuju i tumače u kontekstu njihovih eventualnih, sekundarnih političkih posljedica.

Emisije izgledaju poput torte – red ”HDZ-ovih”, red oporbenih” priloga, a tu i tamo poneki ”normalni” prilog. Ako je riječ o ”sluganskim” urednicima tada oni biraju novinare za svoje emisije prema svjetonazoru a ne prema njihovim sposobnostima. Najgore je to što je na televiziji preostalo vrlo malo pravih urednika koji imaju više znanja i iskustva od svojih novinara i koje novinari ne slušaju zato što imaju ”mrkvu i batinu”, već zato što ih prihvaćaju kao autoritet od kojeg se može nešto i naučiti.

ORGANIZACIONI, FINANCIJSKI I PROGRAMSKI NERED

Potpuno netaknute ostale su sve strukture u pravnoj, marketinškoj službi te produkcija programa. koje su, zajedno s bivšim upravama, sudjelovali u financijskoj devastaciji HRT-a i nikada dokazanim malverzacijama. Gotovo je apsurdno da dugo najavljivana i na kraju formalno provedena revizija svega što se na televiziji događalo od 1991. godine nikada nije javno objavljena, a da su, kao počinitelji nekih djela navodno sankcionirani tek neki nisko pozicionirani ”pijuni”.     

Uz mnoštvo administracije, nepotrebnog birokratiziranja i mnoštvo takozvanih organizatora i producenata, često se događa da, namjerno ili zbog neznanja, zakaže više od jednog elementa ovog kolektivnog posla, a tada samo snalažljivost pojedinaca dovodi do, kakve-takve, gotove reportaže ili emisije. Pravo je čudo da se još nije dogodilo da umjesto dnevničkog ”Dobra večer dragi gledatelji” u 19 i 30 na ekranu osvane crna slika ili telop, odnosno sat.

Postoje oni u radnom odnosu koji izrade nekoliko priloga mjesečno, i drugi koji rade od dvadeset do trideset priloga. Jedni su prisiljeni raditi i bolesni, dok druge, iz paničnog straha od navodnog revanšizma, samo zato što su bivše zvijezde, nitko ništa ne pita. A razlike u plaćama, čak i po mjerilima neke razvijene zemlje, na čitavoj su televiziji toliko neopravdano velike da o tome ne treba trošiti riječi.

RAT SVIH PROTIV SVIJU

Televizija nalikuje na jednu veliku psihijatrijsku ustanovu u kojoj su osobni, međuljudski i kolegijalni odnosi toliko poremećeni i zatrovani da je to teško objasniti nekome tko nije duže na njoj radio. Jednom riječju, vlada rat svih protiv sviju. Lobiji i interesne skupine koje postoje danas, već sutra će drugačije izgledati, imati drugačiji sastav i ciljeve, ovisno o potrebi i prilikama.

Osoba koja prijateljski i srdačno s nekim pije kavu, već će za pola sata o njemu pred drugima, govoriti najgore stvari koje se mogu zamisliti. Iznimno rijetko neki će novinar, urednik ili producent javno ili pred autorom, pohvaliti neki rad svog kolege. Većina će tražiti i najmanju pogrešku kako bi žestoko kritizirala tuđi rad, i navoditi kako bi to bolje napravila a bez konkretne i suvisle tvrdnje o tome kako se nešto trebalo napraviti.

Većina novinara i urednika smatra ili govori da zna i može raditi bolje od bilo kojeg kolege i da je sposobna raditi bilo koji, pa i najzahtjevniji posao bez obzira na okolnosti. Posljedica je to dugogodišnje negativne selekcije kadrova i nepostojanja jasnih i objektivnih kriterija te poruke koju mladi ljudi koji prvi puta dolaze na televiziju, kontinuirano, već desetak godina, dobivaju od starijih kolega. Naime, mladim kolegama nitko ne govori (a ni i primjerom uspinjanja na TV hijerarhiji ne pokazuje) da moraju raditi i učiti posao, obrazovati se i stjecati iskustvo te da će tako profesionalno i statusno napredovati. Naprotiv, moćni i manje moćni zaštitnici, koji su isto tako napredovali pod sumnjivim okolnostima, ”svoje” pulene unaprijed uvjeravaju da su najsposobniji i najpametniji, te da mogu sve raditi, samo ako hoće, te da je najvažnije biti bahat, snishodljiv i prodoran – nakon čega je uspjeh zagarantiran.

***

Imao sam namjeru pomoći. Čak sam se 2013. javio na natječaj za poziciju šefa IMS-a (oliti glavnog za Informativni program), pa mi je tada neka uzorita, mnogopoštovana i veleučena gospođa za koju se zna manje-više samo ovo: da je sekundirala Smiljku Šagolju, pa joj dodatne preporuke nisu bile potrebne, postavila pitanje o razlici između BBC-ja i HTV-a, a ja sam rekao da je razlika jednostavna i da se sastoji od toga da se na BBC-ju radi, a na Prisavlju ne, odnosno da se, ako bi se prihvatilo da se na Prisavlju nešto i radi (svaka čast izuzetnima), to radi jako loše, ali da se na BBC-ju nikako ne može dogoditi da se loše radi.

Bavio sam se i edukacijom novinara i napisao program po kojem se na VERN-u krenulo predavati novinarstvo.

Badava. Mi se veselimo projektu The Voice Kids Hrvatska, i s pravom, ali tamo na Prisavlju tuga je golema.

Jednom sam popustio odluci da se na Prisavlju više ne pojavim dokle god se HTV ne ispriča za potjernicu koju su u ljeto 1996. u središnjem Dnevniku HTV-a za mnom ili za mojom glavom objavili Hloverka Novak Srzić i Obrad Kosovac (tada su se stale množiti moje nevolje), pa sam, ali samo zato što je bila važnija kultura ljudskih prava, pristao gostovati u ”Latinici”, te se to onda nastavilo: čak tri puta u ”Nedjeljom u 2”, više puta u ”Dnevniku 3”, te možda u ponajboljoj informativnoj emisiji HTV-a – pokojnoj  ”Hrvatska uživo”.

Nije da sam bez volje. I dalje vjerujem da HTV-u trebaju jaki ljudi, jer je ugled te kuće temeljito srozan. Trebaju mu ljudi s kredibilitetom i znanjem. Je li prekasno? Čini se. Dobra Morana Kasapović, te dobri Aleksandar Stanković ili Romano Bolković ne mogu sami izgurati stvar.

Ponovimo citat jednog gospodina koji ipak odlazi: ”Teško mi je više disati taj miris propasti i posvemašnje nezainteresiranosti Uprave za sudbinu HRT-a. Napustila me zadnja nada da će se tamo bilo što mijenjati nabolje”.

Tuga je to golema. I mi to plaćamo.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Podignimo iznova nebo uz pomoć Teofila Pančića
    •  Važan korak Crkve u Đakovu za suočavanje s grozotama NDH
    •  Što mi reče prijatelj Oleg Mandić o Auschwitzu
    •  Sa strepnjom ulazimo u drugo poluvrijeme Donalda Trumpa
    •  Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
    •  Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
    •  Hrvatsku volim, ali mi se povraća
    •  Smisao mog Božića
    •  Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
    •  Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir

> Svi tekstovi ovog autora