Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije

Neka me je tuga obuzela dok sam u subotu (23. studenog) pratio prijenos liturgije posvećenja novog kotorskog biskupa mons. fra Mladena Vukšića održane u katedrali sv. Tripuna u Kotoru. Zareditelj je bio, prema želji mons. Vukšića, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a suzareditelji splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić (u čiju metropoliju pripada Kotorska biskupija) te barski nadbiskup Rrok Gjonellashaj (koji je do sada bio upravitelj biskupije).

Tu biskupiju posebno volim, možda mi je ona i najdraža, a naučio sam ju voljeti jer sam poznavao, pratio i silno poštivao možda najpoznatijega tamošnjega svećenika, don Branka Sbutegu (Kotor, 8. travnja 1952. – Kotor, 27. travnja 2006.), a bio je autor i suautor značajnih književnih djela, mnogih predobrih novinskih tekstova, 1990-ih utjecajni pripadnik pokreta za neovisnost Crne Gore, humanist i borac za manjinska prava Hrvata Boke kotorske, župnik župe svetog Eustahija u Dobroti, Hrvat u čijem su se domu poštivale i katolička i pravoslavna duhovnost i liturgija, a opet čovjek svijeta.

Nakon uvodnih obreda i liturgije riječi uslijedila je liturgija ređenja. Bulu pape Franje o imenovanju mons. Mladena Vukšića kotorskim biskupom pročitao je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori Francis Assisi Chullikatt.

Navest ću, kratko, što je rekao novi biskup na kraju slavlja: ”Zahvalnost je priznanje da je sve dar”, kazao je na početku govora mons. Vukšić zahvalivši svima koji mole za njega i s njim.

”Mnogi će zastati pred njezinom malenošću i malobrojnošću vjernika”, rekao je kotorski biskup govoreći o Kotorskoj biskupiji. Zaključio je da to ne treba biti ”izvor tjeskobe i straha”. ”Dobro primjećuje papa Franjo – nije problem u malobrojnosti, nego u beznačajnosti u tome da se postane sol koja nema više okus evanđelja i svjetlo koje više ništa ne obasjava”, dodao je biskup Vukšić.

Rekao je da sve što ima jest dar. Mnogo toga dobio je ”po” i ”u” svojoj redovničkoj (hercegovačkoj franjevačkoj) Provinciji. ”Dar odgoja i formacije, dar franjevačke jednostavnosti i ljubav prema Bogu, dar blizine čovjeku… Posebno sam zahvalan za dar bratstva i tolike braće s kojima sam koračao na putu redovništva, osjetio njihovu blizinu te razumijevanje i tako stekao jedan od najvećih darova – dar prijateljstva”, kazao je mons. Vukšić.

Istaknuo je da su ga vjernici uvijek podsjećali da ”dar službe nije posao ni zadatak, nego predanje – darivanje vlastitog života; služenje bez mane danju i noću, Bogu i Božjem narodu”.

Biskup je nazočnim predstavnicima drugih vjerskih zajednica (blizu oltara je sjedio mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije) rekao da on i oni imaju zajedničku zadaću – ”graditi zajedno prostore suživota i čovječnosti. Naši vjernici zaslužuju svu našu pozornost i trud te očekuju da radimo zajedno u uvažavanju i dijalogu za zajedničko dobro”, poručio je mons. Vukšić.

Sve prisutne i odsutne vjernike koji su htjeli prisustvovati biskupskom ređenju, sebe i svoju novu službu povjerio je na kraju govora zaštiti Blažene Djevice Marije, sv. Josipa, sv. Tripuna i ”ostalih miljenika Božjih iz (…) Bokeljskog zatona”.

Kažem da me je obuzela tuga jer sam početkom godine tamo boravio (pisao sam i o tomu kako sam koristio priliku i da se pomolim u ćeliji svetog Vasilja Ostroškog, 14. siječnja 2024.), biskupijom prošao, osjetio teret praznih župa, a nedavno shvatio da nije točna brojka kojom se barata i u Crkvi i u raznim izvorima o 10.000 katolika Kotorske biskupije. Ruku na srce, nema tu više od 5.000 duša pa sam, gledajući mons. Vukšića, ozbiljnog i skromnog, poželio da to ne bude posljednji kotorski biskup, onaj koji će sahraniti posljednje katolike te biskupije.

Pojasnimo brojke.

Prema podacima MONSTAT-a, Uprave za statistiku Crne Gore, ukupno se Hrvatima u toj zemlji izjasnilo 5.150 žitelja, ali ne žive svi na teritoriju Kotorske biskupije. Na primer u gradu Baru, sjedištu nadbiskupije, ih živi 266, u Podgorici (isto je to Barska nadbiskupija) 622, itd. Elem, u četiri dekanata Kotorske biskupije (Kotor, Budva, Herceg-Novi i Perast-Tivat) odnosno u 26 župa i tri pod župe koliko ih ima biskupija živi skoro 4.000 hrvatskih duša. Katolika u tim župama ima više nego Hrvata.

Pogledajmo najveću koncentraciju vjernika i Hrvata u biskupiji, to je u općini Tivat. Tamo živi 2.694 katolika od čega 1.963 Hrvata.

Svugdje je tako: u Kotoru (općini) je Hrvata 1.304, a katolika 2.302, itd.

Identitetski je Crna Gora složena zemlja pa ćemo saznati da se u Tivtu hrvatskim kao materinjih jezikom služi tek 830 žitelja, da ih 721 govori ”srpsko-hrvatski”, pak njih 36 ”hrvatsko-srpski”, dok preostali govore albanski, crnogorski, srpski, itd.

Ukratko, tek polovina katolika Kotorske biskupije, od prilike, govori hrvatski, što nije najveći problem nego natalitet, vrlo nizak, smrtnost, i odlazak ljudi.

Što to čeka novog biskupa Mladena? Boli glava, koliko ga čeka jer nije baš Sveta Stolica bila blaga prema biskupiji, nije ni država. U ratno doba je biskupiju vodio Pavao Butorac: 5. 1. 1938. – 22. 11. 1950., kada seli u Dubrovnik gdje je bio administrator nakon ostavke biskupa Carevića (ubijen od partizana u Velikom Trgovišću pri kraju rata i Franjo Tuđman je u grob ponio tu tajnu). Zatim čak 31. godinu Kotorska je biskupija bez ordinarija jer administrira Gracija Ivanović (1950-1981). Dolazi za biskupa, ali kratko, Marko Perić (29. 4. 1981. – 5. 7. 1983.). Konačno se stvar uhodava dolaskom Ive Gugića (22. 11. 1983. – 11. 3. 1996.). Iza njega će doći Ilija Janjić (11. 3. 1996. – 28. 9. 2019.) i nakon toga opet neko vrijeme ostaju bez biskupa ordinarija jer administrira barski nadbiskup Rrok Gjonlleshaj (28. 9. 2019. – 27. 4. 2021.). Zatim je biskup postao Ivan Štironja (27. 4. 2021. – 31. 1. 2023.), zaređen u Mostaru zbog restrikcija u pandemiji koronavirusa, pak Štironja se nije dugo zadržao jer je pristao prijeći za istarskog biskupa. Opet zatim barski nadbiskup upravlja (18. 3. 2023. – 23. 11. 2024.), sve do subotnjeg postavljenja biskupa fra Mladena Vukšića.

Poželimo i ovo mons. Mladenu, ne samo da ne bude grobar biskupije, nego da dugo živi i upravlja istom. U tom poslu ga čeka obnova zapuštene kulturne baštine (o čemu je još za Vjesnik 1990., govorio don Branko Sbutega!).

Citirajmo biskupa još jednom. Kaže, naime, riječima pape Franje, da ne treba očajavati jer ima malo svećenika i vjernika laika, o redovnicima i redovnicama da i ne govorimo: ”Nije problem u malobrojnosti, nego u beznačajnosti u tome da se postane sol koja nema više okus evanđelja i svjetlo koje više ništa ne obasjava”. Kako to može mons. fra Mladen Vukšić postati ”značajan”, a ne pak ”trinaesto prase” u HBK?

Katolička Crkva u Crnoj Gori i specifično Kotorska biskupija ima poseban položaj i odnos: em je najmanja vjerska organizacija (premda je, da budemo precizniji, najmanja židovska) na tom teritoriju, znači fizički je najslabija, a, s druge strane, povijesno je najstarija. Možda je Hrvatima ona po broju dijaspora, ali to nije, ako gledamo ukorijenjenost u prostor, točno, jer je Kotorska biskupija itekako domicilna. Ipak, vjerska je to organizacija koja se iz povijesnih razloga osipa, i to dramatično.

Možda je točno da su se tamošnji katolici naučili da budu malobrojni i stiješnjeni, rubni, i da su naučili to podnositi, naime, imaju oni nekakve zaštitne mehanizme koji su samo civilizacijske naravi. Nikada ti katolici nisu bili kreatori tenzije, dapače, oni dobro znaju put komuniciranja s okolinom, zato je u Boki uvijek bio visok stupanj vjerske tolerancije i civilnog suživota.

Hoće li kolege iz HBK shvatiti da trebaju dati mons. fra Mladenu značajniju ulogu nego što su je do sada imali kotorski biskupi? Hoće li pak mons. fra Mladen iskoračiti u kontrastruji imajući u obzir da su mnogi u Crnoj Gori Hrvate u Boki smatrali ”tuđinskim elementom”? Kakav će, na primjer, biti dijalog kotorskog biskupa i mitropolite Joanikija, samo kurtoazni ili dubinski?

Dakle, katolici Kotorske biskupije nisu nikakvi stranci. Nekada je Duklja bila katolička zemlja, pa je prodor Turaka gurnuo katolike i smanjivao ih je u priobalna područja. Imaju tamošnji katolici povijesni kontinuitet.

Kotorska biskupija, katolička biskupija sa sjedištem u Kotoru u Boki kotorskoj, obuhvaća Kotorski zaljev i Budvansko primorje. Postojala je vjerojatno već u ranokršćanskom razdoblju. Među sudionicima Drugoga nicejskoga koncila (787) spominje se kotorski biskup Ivan, a na splitskoj sinodi (927/928) bila je na popisu sufraganskih biskupija novoosnovane Splitske metropolije. Nakon toga biskupija je pripadala različitim metropolijama: Dubrovačkoj, od kraja XI. st. nakratko Barskoj pa opet Dubrovačkoj, kroz dugo razdoblje (1178–1828) Barijskoj biskupiji u Italiji, zatim do 1930. Zadarskoj i od 1969. Splitskoj metropoliji.

Biskupijsko područje bilo je najšire za vladavine Nemanjića (1186–1371) jer je tada imala jurisdikciju nad gotovo svim katolicima u Srbiji; potom se suzilo samo na dio Boke, a u XVI. st. ponovo se proširilo na cijelu Boku te od 1828. na područje sve do Sutorine nadomak Baru. Od kotorskih biskupa zaslužni su za hrvatsku vjersko-kulturnu baštinu Franjo Uccellini Tice (1895–1937) i Pavao Butorac (1938–50).

Za Domovinskoga rata (1991–95) broj katolika u biskupiji naglo se smanjio; god. 2002. bilo ih je oko 10 000. Sada, kako rekoh, pola toga. I treba, zato, prihvatiti realnost: na web stranici biskupije još stoji da u njoj živi 10 000 katolika.

Ako ih, ipak, novi biskup ne povede, ako se bude ponašao kao da su osuđeni na nestanak i da im pomaka ne treba, ako ne bude tražio pomoć od kolega u metropoliji, barem to, onda ćemo i dalje govoriti o malobrojnosti jedne biskupije koja nestaje, ali i o njenoj beznačajnosti. A ne treba biti tako!

Može li, konačno, fra Mladen iz Hercegovine postati monsinjor Mladen iz Boke? Hoće li se poistovjetiti s mehanizmima te mikrokulture?

Neka se novi biskup trudi postati popularan i izvan Boke i izvan Crne Gore; neka postane opće mjesto za dobrotu, neka bude referencija za mnoge sudbine tako da se opet možemo prepoznati u onome što govori jedno crkveno lice iz Kotorske biskupije kao što smo se znali i voljeli prepoznati u riječima don Branka Sbutege.

Ne mora se bojati novi biskup da će povrijediti franjevačku malenost/skromnost, da će ispasti prepotentan ili glup. Bude li dirao žice onog univerzalnog što svi imamo to se neće dogoditi.

Koliko želim da biskup fra Mladen postane hrabar čovjek, toliko molim mitropolita Joanikija da mu bude brat, spreman na vrlo važne kompromise.

Spomenuo sam Tivat, ne slučajno. U Tivtu prije Drugog svjetskog rata je bilo samo nekoliko pravoslavnih obitelji, a u XIX. stoljeću nije bilo niti jedne. Zašto se moralo 1991. godine na radio programu svako jutro slušati pozdrav: Dobro jutro srpska Boko, dobro jutro srpski Tivte?

Hoću kazati, vrijeme pretjerivanja, ne samo nacionalističkog već i etno religijskog mora ostati iza nas. Ne smijemo, općenito govorim, dopustiti da s nama ili s ljudima manipuliraju osobe koje imaju destruktivne motive i porive.

Dovoljno sam za ovaj put rekao. Niti sam gledao niti ću ikada gledati u SPC kao konkurentnu a još manje kao neprijateljsku formaciju. Ona je za mene komplementarni dio mističnog Kristovog tijela. Tako bi trebalo biti, i obratno, pod uvjetom, naravno, da nam je svima stalo do vjere u Njega, Isusa – da vjere još imamo.

Eto, ja vjerujem u vrline mons. fra Mladena, u to što ga ne plaši malobrojnost i u to što ga zanimaju pitanja opstanka i značajnosti. Ja molim za te ciljeve. I pomoći ću koliko god mogu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora