Neka se čuje glas onih koji ne žele biti izbjeglice u Crkvi

U vrlo poticajnom razgovoru našeg kolege Branimira Pofuka s četiri katolkinje, javne djelatnice, objavljenom u subotu u prilogu Obzor Večernjeg lista, od svih konstatacija koje su te laikinje izrekle izdvojio bih poprilično tužne riječni teologinje Lane Bobić koja kaže: ”Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi”.

S tim osjećajem i ja živim od 1995.

I zato sam u svibnju te godine pokrenuo ovo kolumnu (u Novome listu), koja od tada izlazi bez tjedna pauze, sve ne bih li uspio u naumu da nas bude sve više koji će artikulirati kakvu-takvu unutarcrkvenu javnost.

Zajedničko je tim zauzetim katolkinjama (jednu naši čitatelji već jako dobro poznaju jer je riječ o Jadranki Brnčić) što ne žele pristati na poistovjećivanje crkve i nacije.

Naposljetku, Barmenska teološka deklaracija je sastavni dio ne samo protestantskoga već i ukupnoga ekumenskog povijesno-teološkog poklada, predstavljajući istodobno i jednu od ekumenskih polazišnih odrednica za naviještanje Krista u današnje vrijeme

Jacqueline Bat pak kaže da ne želi ”preispitivanje jesi li Hrvat ili nisi, jesi li katolik ili nisi i da se sve to interpretira u binarnom sustavu koji, nažalost, moja Crkva, kojoj pripadam, prakticira da bi potpirivala antagonizme. Moje mišljenje je da je to zbog njezine želje za svjetovnom moći, za utjecajem na krojenje zakona i građansku stvarnost.”

Pošto je kolega Pofuk u Večernjem listu imao ograničen prostor, a materijala za objavu znatno više nego što je ušlo u to izdanje lista, dogovorili smo se da se cijeli materijal uskoro objavi na Autografu.

Do tada nudim jedno moguće rješenje: da se pročita i temeljito razmotri Barmenska teološka deklaracija, poznata i kao Barmenska teološka izjava (Barmer theologische Erklärung). Nastala je 1934. godine na sinodi protestantskih kršćana u Barmenu, okupljenih unutar Ispovijedajuće crkve (Die Bekennende Kirche).

Ispovijedajuća crkva prvotno predstavlja pokret njemačkih protestantskih kršćana što ga je 1933. osnovao Martin Niemöller (1892. – 1984.), a nastao je kao neposredni odgovor na nacionalsocijalistička nastojanja za potpunom kontrolom države nad crkvom i posvemašnjom arijanizacijom crkvenog članstva, drugim riječima, za ”čišćenjem” njemačke Evangeličke crkve od kršćana koji su se obratili sa židovstva.

Pokret je istodobno reakcija i zajednički otpor njemačkih evangeličkih, reformiranih i ostalih protestantskih kršćana na pronacistički crkveni pokret poznat pod nazivom Njemački kršćani (Deutsche Christen) koji je veličao Adolfa Hitlera kao proroka njemačke nacije. Godine 1934. Ispovijedajuća crkva postavila je svoje administrativno-upravno ustrojstvo, no naposljetku je, nakon progona i uhićenja njenih pastora (jedan je od najpoznatijih bio Dietrich Bonhoeffer), bila primorana djelovati u ilegali.

Na sinodi u Barmenu, održanoj od 29. – 30. svibnja 1934., donesena je povijesna teološka deklaracija priređena kao programatski odgovor na teološke postavke nacionalsocijalističkog državno-crkvenog pokreta, formulirane prethodno na sinodi Njemačkih kršćana 1933. u Brauneu.

Premda deklaracija nije izravno sročena protiv nacističkog režima, već više dovodi u pitanje teološki sustav Njemačkih kršćana koji je nastojao crkvu dovesti u sklad s nacističkim državnim idealima, ona je ipak neizravno proročko upozorenje nacizmu kao državno-totalitarnom sustavu, kojega su Njemački kršćani bili sastavnim i kontroliranim dijelom.

Nacrt deklaracije sastavio je u najvećoj mjeri reformirani teolog Karl Barth uz suradnju evangeličkoga teologa Hansa Asmussena (1898. – 1968.) te još nekolicine crkvenih protestantskih vođa. Deklaracija je predočena u 6 teza, a svaka je od njih koncipirana tako da se, nakon iznošenja biblijskog teksta, navodi pravovjerni nauk i osuđuje onaj pogrešni.

Deklaracija se smatra temeljnim teološkim dokumentom Ispovijedajuće crkve, a sadržajno je uobličena izrazito kristocentrično: samo je Krist jedina Riječ Božja, izvor sve božanske objave. On je gospodar ljudskog života. Crkva, sa svim svojim službama, njegovo je vlasništvo, a njezina je zadaća naviještati ljudima milost Božju.

U vrlo poticajnom razgovoru našeg kolege Branimira Pofuka s četiri katolkinje, javne djelatnice, objavljenom u subotu u prilogu Obzor Večernjeg lista, od svih konstatacija koje su te laikinje izrekle izdvojio bih poprilično tužne riječni teologinje Lane Bobić koja kaže: ”Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi”

Budući da Barmenska teološka deklaracija nije dosad bila dostupna široj hrvatskoj javnosti, uredništvo knjige ”Uvod u evangeličku teologiju” Karla Bartha (prevela dr. Marina Miladinov, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2007., str. 123 i 124) je smatralo korisnim objaviti je kao prilog ovoj Barthovoj knjizi imajući također u vidu da je i sâm Barth bio glavni kreator toga dokumenta.

S druge strane, ove barmenske teze, premda nastale u konkretnim povijesnim uvjetima crkvenih previranja (Kirchenkampf) u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća, izuzetno su aktualne i danas kada je europska kultura u opasnosti zaboraviti kršćanske odrednice svoga identiteta.

Ona je, ponavljam, od izuzetne aktualnosti i izniman je primjer nečega što je potrebno da ovdašnji katolici poduzmu jer je dokaz da su, ako se zaista željelo, ovdašnji teolozi, koji su poznavali Deklaraciju mnogo prije vitlanja etnonacionalizama na našem području, mogli u njenom duhu sačuvati crkve i vjerske zajednice od toga da budu sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama.

Smatram da je Deklaracija još uvijek itekako važeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obavezuje da se, prije ili kasnije, crkve i teolozi slože oko potrebe da na našem prostoru nastane sličan dokument.

Ovdje radim pauzu u današjoj kolumni. Vrijedilo bi, ako ste do ovdje pročitali, da nastavite s tezama Deklaracije i vidite za što se u stvari ja zalažem. Hvala!

Barmenska teološka deklaracija – Teze:

 1.Odgovori Isus: Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6)

Zaista, zaista, kažem vam: Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se (Iv 10,1.9).

Isus Krist, kakav je za nas zasvjedočen u Svetome pismu, jest ona jedina Riječ Božja koju moramo čuti, u koju se moramo uzdati i slušati je u životu i u smrti.

Smatram da je Deklaracija još uvijek itekako važeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obavezuje da se, prije ili kasnije, crkve i teolozi slože oko potrebe da na našem prostoru nastane sličan dokument

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva kao izvor svoga naviještanja mogla i morala izvan i osim te Božje Riječi priznavati i druge događaje i sile, ličnosti i istine kao božansku objavu.

2.Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje. (1 Kor 1,30)

Kao što je Isus Krist Božje obećanje oproštenja svih naših grijeha, on isto tako i snažno polaže pravo na čitav naš život; on nam donosi radosno oslobođenje od bezbožnih spona ovoga svijeta za slobodnu i zahvalnu službu njegovim stvorenjima.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi mogla postojati područja našega života u kojima ne bismo pripadali Isusu Kristu, nego drugim gospodarima, područja u kojima nam ne bi bilo potrebno opravdanje ni posvećenje po njemu.

3.Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega je sve Tijelo usklađeno i povezano. (Ef 4,l5-16)

Kršćanska Crkva jest bratska zajednica u kojoj je Isus Krist kao Gospodin po Duhu Svetome prisutan i djeluje po riječi i sakramentu. Crkva pomilovanih grešnika mora svojom vjerom i poslušnošću, svojim naviještanjem i ustrojstvom, svjedočiti usred ovoga grješnog svijeta o tome da ona pripada isključivo njemu te da živi i želi živjeti isključivo od njegove utjehe i njegovih naputaka u iščekivanju njegova dolaska.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva smjela napustiti oblik svoga naviještanja i svoga ustrojstva po vlastitom nahođenju ili uslijed smjene vladajućih svjetonazorskih ili političkih uvjerenja.

 4.Isus ih dozva i reče: Znate da vladari narodima svojim gospoduju i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. (Mt 20,25-26)

Postojanje posebnih službi u Crkvi nije razlogom za vladavinu jednih nad drugima, već mu je cilj omogućiti služenje koje je povjereno i naloženo vjerničkoj zajednici kao cjelini.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla, osim ovoga svog posebnog naloga, postati jedina i apsolutna odrednica ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državni organ

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva, osim takvoga služenja, mogla i smjela postavljati i prihvaćati posebne vođe, s posebnim vladalačkim ovlastima.

5.Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)

U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile, i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve.

Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.

6.Isus prozbori: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28,20); Riječ Božja nije okovana. (2 Tim 2,9)

Zadaća Crkve, u kojoj je utemeljena njezina sloboda, sastoji se u tome da ona u Kristovo ime, dakle u službi njegove riječi i djela, propovijedanjem i po sakramentu naviješta svim ljudima slobodnu milost Božju.

Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva u ljudskoj aroganciji mogla staviti riječ i djelo Gospodinovo u službu bilo kakvih proizvoljno odabranih želja, svrha i planova.

*****

Nastavljam. Ako ste i ovo pročitali, nadam se da nas ima više u pokretu protiv mržnje, protiv straha, protiv hinjene religioznosti i protiv odbacivanja Srba (katolici iz emisije ”Mir i dobro” HTV-a u nedjelju su odlučili pokazati prezir prema pravoslavnim Srbima ignorirajući u potpunosti da slave Uskrs) ili bilo koga drugog.

”Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog”, kaže gospođa Bat. ”Zato”, dodaje, ”molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom”. Idemo se konačno hraniti slobodom, baš onakvom kakvu su zagovarali kršćani koji su nam u nasljeđe ostavili Barmensku deklaraciju.

”Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog”, kaže gospođa Bat. ”Zato”, dodaje, ”molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom”. Idemo se konačno hraniti slobodom, baš onakvom kakvu su zagovarali kršćani koji su nam u nasljeđe ostavili Barmensku deklaraciju

U Hrvatskoj će to ići teško zbog zaostajanja u individualizaciji vjere, svijesti i odgovornosti, zbog izostanka kritičke javnosti i zbog nepodnošljivoga tereta i sveprisutnosti ”političkog katolicizma”.

O tom posljednjem, za pluralnu demokraciju i za vjeru jednako štetnom fenomenu, analitički je do sada najbolje progovorio preminuli poznati katolički religiolog Željko Mardešić u svojim kapitalnim knjigama ”Lica i maske svetoga” i ”Rascjep u svetome” (Kršćanska sadašnjost), koje bi morale postati obaveznim štivom svakog mislećeg građanina.

Mardešić je argumentirano pokazao da sekularizacija, kojoj se toliko neki opiru, zapravo nije neprijatelj nego osloboditeljski saveznik kršćanske vjere, jer se u sekulariziranim zemljama kršćane ”uvažava, cijeni i poštuje, jer govore iz skromnosti i dobrote, a ne ideološke nepogrešivosti”.

Svjestan sam da mnogi pluralizam stavljaju pod sumnju jer vodi u etički relativizam te time navodno potkopava katolički moralni nauk, ali njima treba odgovoriti da se tog nauka većina deklariranih katolika već odavno ne drži te da je takvo razmišljanje slično kritici demokracije kao poretka u kojem vlada nered.

Pluralizam kakav demonstriraju gospođe Jacqueline Bat, Lana Bobić Jadranka Brnčić i Marina Škrabalo, kao i demokracija, od svih nas traže više tolerancije, ali i individualne zrelosti i osobne odgovornosti.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora