Nekorektan napad fra Drage Bojića na patrijarha Porfirija

Na današnji je dan prije dvadeset godina, 28. lipnja 2001., Slobodan Milošević izručen Haškom tribunalu.

Na isti dan, 1989., Milošević je, kao predsjednik Predsjedništva SR Srbije u svom poznatom govoru na Gazimestanu na Kosovu, povodom obilježavanja 600 godina Kosovske bitke koju su izgubile snage Srba, Bosanaca i Albanaca pod komandom srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića, između ostalog rekao (pred dva milijuna okupljenih koje je Reuters spustio na realnih 300.000) da smo ”Opet pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”.

Često se ova rečenica koristila kao ”dokaz” da su Srbi željeli rat.

Ja bih vas ipak pozvao da pročitamo cijeli pasus dijela Miloševićeva govora nakon sporne rečenice: ”Naša glavna bitka danas odnosi se na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog i uopće društvenog prosperiteta. Za brže i uspješnije približavanje civilizaciji u kojoj će živjeti ljudi u 21. vijeku. Za tu nam je bitku pogotovo potrebno junaštvo. Razumije se nešto drugačije. Ali ona srčanost bez koje ništa na svijetu, ozbiljno i veliko, ne može da se postigne, ostaje nepromijenjena, ostaje vječno potrebna”.

Grubo je, pak, kada fra Drago deklamira fetvu da patrijarh ”inzistira na martirologiji i viktimologiji bez kritičkog sagledavanja povijesti i sadašnjosti Crkve i bez želje da se otpočne proces katarze”

Pa i ovo, na kraju govora: ”Prije šest vjekova Srbija je ovdje, na polju Kosovu, branila sebe. Ali je branila i Evropu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u cjelini. Zato danas izgleda ne samo nepravedno već i nehistorijski i sasvim apsurdno razgovarati o pripadnosti Srbije Evropi. Ona je u njoj neprekidno, danas kao i prije. Razumije se, na svoj način. Ali takav koji je u historijskom smislu nije nikad lišio dostojanstva. U tom duhu mi danas nastojimo da gradimo društvo – bogato i demokratsko. I da tako doprinesemo prosperitetu svoje lijepe, i u ovom trenutku nepravedno napaćene zemlje. Ali i da tako doprinesemo naporima svih progresivnih ljudi našeg doba, koje oni čine za jedan novi, ljepši svijet”.

Slažem se, Milošević nas podsjeća na ono što je mađarski premijer zborio ovih dana u Glasu Koncila kada je tumačio da njegova zemlja spašava Europu od najezde muslimana.

No pustimo taj aspekt sada, je li zaista u Miloševićevoj glavi tada rat bio realna, nužna opcija? Mnogi kažu da jest. Ali, kao i za tango, za rat je potrebno dvoje, troje, više njih… Kao, Tomislav Merčep je u ljeto 1991. u Vukovaru samo radio fiš paprikaš, Gojko Šušak nije pucao tromblonima… Rat, da, tada nastaje užas u kojem gube svi, ali najviše sirotinja.

Zato bih iskoristio važnu dvostruku obljetnicu da vas još jednom pozovem na, po mom mišljenju, potrebnu antiratnu refleksiju.

Na ovaj me tekst ponukao komentar fra Drage Bojića na hercegovačkom portalu Tačno u kojem je kazao, po mojem sudu, dvije nekorektne stvari, nedostojne teologu: da je patrijarh srpski Porfirije ”u patološkom stanju katalepsije i umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice” (fra Drago se poziva na pokojnog religiologa Mirka Đorđevića u njegovoj kritici na lutanja Srpske Pravoslavne Crkve) te da je Porfirije ”pokleknuo pred velikosrpskom politikom”.

Bojić za te vrlo teške kvalifikacije uzima kao dokaz navodno patrijarhovo protivljenje Rezoluciji o Srebrenici crnogorskog parlamenta, što se, kaže on, dogodilo kada je patrijarh krenuo stazama ”dnevne politike i strančarenja na blagdanu Duhova u Sremčici” te kada je u nastupnoj propovijedi u sabornoj crkvi u Beogradu govorio što su Kosovo i Metohija za pravoslavne Srbe: ”Kosovo je za nas zavet, a taj kosovski zavet je vezan za Novi zavet u čijem temelju stoji svetost. Otuda je Kosovo za nas nit i pupčana vrpca koja nas povezuje sa suštinom našeg identiteta. Mi smo u Kosovu i Kosovo je među nama”.

Je li zaista u Miloševićevoj glavi tada rat bio realna, nužna opcija? Mnogi kažu da jest. Ali, kao i za tango, za rat je potrebno dvoje, troje, više njih… Kao, Tomislav Merčep je u ljeto 1991. u Vukovaru samo radio fiš paprikaš, Gojko Šušak nije pucao tromblonima… Rat, da, tada nastaje užas u kojem gube svi, ali najviše sirotinja

Bilo bi potrebno da se učini dostupnim što je zaista patrijarh govorio na svetkovinu Duhova. Bojim se da fra Drago Bojić to nije shvatio kao što se, nažalost, mora konstatirati da tako ozbiljan teolog promašuje poantu Porfirijeva govora o Kosovu u nastupnoj besedi dan nakon izbora za patrijarha.

Grubo je, pak, kada fra Drago deklamira fetvu da patrijarh ”inzistira na martirologiji i viktimologiji bez kritičkog sagledavanja povijesti i sadašnjosti Crkve i bez želje da se otpočne proces katarze”.

Budući da puno bolje poznajem patrijarha Porfirija od fra Drage Bojića (i drugih bosanskih franjevaca koji imaju veliki problem sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom kao takvom i Srbima kao takvima pa će me jedan subrat fra Drage optužiti za četništvo nakon što sam napisao da nije posao Mili Đukanoviću da stvara ”autokefalnu crkvu”), ali ne zato što mi je patrijarh prijatelj već zbog toga što sam ga uspio dobro upoznati i jer niz godina imam priliku vidjeti patrijarha u jednoj interakciji o kojoj ne smijem javno govoriti niti pisati, osjećam se dužan kazati da fra Drago o Porfiriju piše uvrede.

Točno je, međutim, što sugerira Bojić: ne može se graditi proces pomirenja i povjerenja bez unutarnje katarze, pročišćenja, temeljene na evanđeoskoj poruci – ”Istina će vas osloboditi”, ali se taj proces pomirenja neće pokrenuti ako damo prednost našoj boli ili našem nezadovoljstvu i ako ne shvatimo, budimo sada konkretni i progovorimo o patrijarhu, ako je već on tema članka razočaranog fra Drage, da je to inače miran čovjek koji je bačen na leđa divljeg konja, pak, ono što se crkvenim tronom pretpostavlja nimalo ne sliči na sedlo koje bi makar, sasvim sigurno, fra Drago poželio da se našao u cipelama ili kaubojskim čizmama Porfirija.

Jer, hajmo za trenutak prihvatiti da je pokojni Mirko Đorđević u svemu bio u pravu (premda je i on generalizirao kao što fra Drago Bojić ili ja ponekad generaliziramo kada kritiziramo religijske etnonacionalizme), ne bi li bilo mudro zamisliti Porfirija kao umjetnika koji možda ima pred sobom sliku mozaika koji želi napraviti, makar samo malo doprinio izvedbi istoga jer je mozaik toliko veliki i složen da će i drugi umjetnici morati pomagati i nastaviti s poslom, ali se kamenčići na mozaiku pomirenog, humaniziranog ili evangeliziranog srpskog življa stavljaju teško ili sporo, pak, se ruke ovoga majstora uče zanatu osim što je podloga mozaiku nedovoljno kvalitetna (makar Isus iz Nazareta rekao da će kvalitetna biti svaka duša koja prepoznaje ili stremi dobru).

Zamislimo, sad, ovo: da ne razgovaramo o patrijarhu Porfiriju, već o episkopu pakračko-slavonskom Jovanu Ćulibrku koji je ovdje potpisanom novinaru, za jedan tiskani mediji u Zagrebu i za televizijsku emisiju u Sarajevu rekao da je brojka o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu – nemoralna brojka, isto kao što je rekao da je nemoralna i ona minimalistička brojka Glasa Koncila i hrvatskih negacionista i revizionista, pa se onda javlja beogradska ili banjalučka vlast koja financira i distribuira nebuloze Gideona Greifa. I vi sada zahtijevajte od vladike Jovana da preko noći zatvori oba, ili ako hoćete tri cirkusa: beogradski, banjalučki, ali i kaptolski, a on tek što je uspio kazati da je velika stvar što su Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac i Muzej žrtava genocida iz Beograda stigli, svaki svojim putem, do slične brojke žrtava te da, zapamtimo i to: tko manipulira sa žrtvama, taj pravi mržnju. Ne bi li bilo agresivno, nepravedno i nekorektno teretiti Jovana za sve takve prošle i postojeće manipulacije?

Započeti su neki novi procesi, moguće je i da se dogodi da patrijarh ili neki drugi episkop kaže krivu riječ ili da ga se krivo protumači, kao što se dogodilo fra Dragi Bojiću, ali je važno, ako se već pozivamo na Evanđelje, da ga cjelovito čitamo i tumačimo: ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi nama čine

Hoću reći: započeti su neki novi procesi, moguće je i da se dogodi da patrijarh ili neki drugi episkop kaže krivu riječ ili da ga se krivo protumači, kao što se dogodilo fra Dragi Bojiću, ali je važno, ako se već pozivamo na Evanđelje, da ga cjelovito čitamo i tumačimo: ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi nama čine.

Fra Drago Bojić plaća visoku cijenu jednog čestitog načina bivanja fratrom: kaznili su ga i ponizili krivi ljudi.

Što je gore od toga: valja shvatiti da Bosna Srebrena fra Luke Markešića ili fra Petra Anđelovića gotovo više nije prepoznatljiva, čitate li, primjerice, fra Ivana Bubala nekad u Feralu ili sada (žao mi je fra Ivane što ste mi prvi došli na pamet jer vas ima više za nabrojiti, niste vi jedini stavili bedž HDZ-a na habit).

Elem, možda nisam trebao o ovomu danas pisati, a možda će netko zaključiti da sam baš i trebao.

Danas, na dan Miloševićeva govora na Gazimestanu i na dan kada je satrap otpremljen put Haaga, bilo mi je od izuzetne važnosti kazati da Porfirije, kakvog ga ja i moji prijatelji poznajemo, nije zaslužio da ga se proglasi slugom velikosrpstva.

I, uopće, kako je moguće da mi teolozi pristanemo druge zatvarati u te užasne balkanske semantičke logore i ne dopustimo drugima da nas iznenade nekim do sada nezamislivim potezima?

Zar nismo mi pozvani da oslobađamo (čuo sam to od Gutiérreza, Boffa, Sobrina i drugih) od svakog mogućeg oblika ropstva, pa i vlastitog ropstva grijeha?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora