novinarstvo s potpisom
Naše iskustvo s političarima i korupcijom uči nas da uvijek valja biti na oprezu i ne treba srljati s preuranjenim zaključcima, niti ikome vjerovati na riječ, osobito nakon svih onih nevjerojatnih priča o političarima-kokošarima koji su muljali i varali na koječemu, pa zašto onda ne bi i na dnevnicama.
Na drugoj strani, međutim, Tomislav Saucha, bivši predstojnik ureda premijera Milanovića, izgleda prilično uvjerljivo kada rezolutno tvrdi da on nema ništa sa spornim isplatama dnevnica.
I trojica Milanovićevih savjetnika, Neven Budak, Siniša Petrović i Slavko Goldstein, čija su imena na spornim putnim nalozima preko kojih je isplaćeno skoro 308 tisuća kuna, također se čine uvjerljivima kada odbijaju bilo kakvu pomisao da su uzeli taj novac, kolikogod kod nas, kao što svi znamo, plaćanja zaobilaznim putem, bilo da se pokušaju smanjiti troškovi ili izbjeći zakoni, bila uobičajena.
Ovaj slučaj dosad je otvorio bezbroj pitanja, ne ponudivši, barem zasad, nijedan precizan odgovor.
Kako je moguće da je državna revizija dala bezuvjetno mišljenje na poslovanje Vlade u 2015. godini, unatoč isplatama koje nisu potkrijepljene nikakvim računima?
Ako je doista točno to što Saucha tvrdi, zašto tri mjeseca otkako je revizijski nalaz objavljen o svemu šuti?
Zašto se oglasio tek nakon što su novinari objavili detalje o spornim isplatama?
Je li doista moguće da je nepoznat netko naknadno antidatirao putne naloge i inscenirao cijelu aferu, koja je navodno trebala poslužiti kao oružje protiv Milanovića u ključnim danima kada se pregovaralo o budućoj vladi, kako se moglo čuti u kuloarima?
Ili je ipak riječ, kolikogod mi bili skloniji teorijama urote i zakulisnim igrama, o klasičnoj krađi državnog novca, iza koje stoji pojedinačni kriminal i društvena patologija, a ne politička urota?
Izjava premijera Plenkovića kako je riječ o slučaju oko kojeg će Državno odvjetništvo imati puno posla – a riječ je o čovjeku koji po naravi stvari o cijelom slučaju ipak zna više od nas – upućuju na zaključak kako se radi o ozbiljnom kriminalu, tako da se jedino možemo nadati da će cijeli slučaj biti brzo razriješen.
Svaki putni nalog ima svoj serijski broj, i ako su u ovom slučaju ispisani odjednom, to neće biti teško utvrditi.
No, ključni problem i dalje ostaje.
Svega ovoga ne bi bilo kada bi postojala profesionalna i pouzdana administracija, jer ovaj primjer svjedoči upravo o zapanjujućoj slabosti državnih institucija, pa čak i ondje gdje bismo očekivali najveću profesionalnost, stručnost i pouzdanost.
Kako je uopće moguće da su kroz bilo koju vladinu administraciju provedeni putni nalozi prema kojima je jedan skoro 90-godišnjak u jednoj godini proveo na putu u inozemstvu više od pola godine?
Zar je moguće da to nikome nije bilo čudno?
U ozbiljnoj državi to se ne bi moglo dogoditi.
(Prenosimo s portala Novoga lista).