novinarstvo s potpisom
(Iz nastupnoga govora mons. dr. fra Ivice Petanjka, biskupa krčkog, katedrala u Krku, 22. ožujka 2015).
U ono vrijeme i za sva vremena, jer je riječ Gospodina našega Isusa Krista vječna, stoji zapisano: “Ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist” (Mt 23, 8-10).
U duhu ovih Isusovih riječi želim da se svatko od vas prepozna kao brat i sestra, bez obzira na kojem se crkvenom ili društvenom položaju nalazio, jer smo u Isusu Kristu braća i sestre, a sinovi i kćeri jednog nebeskog Oca, koji nas međusobno povezuje svojom nebeskom i vječnom ljubavlju u Duhu Svetome.
Tom Trojedinom, neizmjernom i vječnom Bogu, od kojeg primamo sve što jesmo i što imamo, izričemo hvalu i dajemo slavu, za ovaj Dan našeg zajedništva, jer se poslužio jednim malim redovnikom i svećenikom i doveo ga u ovu otočnu biskupiju koja do prije koji dan nikada nije ni čula za njegovo ime, a danas je ta drevna krčka biskupija, po promislu Božjem, povezala kontinentalnu i primorsku Hrvatsku (…)
Kad me prošlog ljeta provincijalni ministar pitao bi li pošao u Osijek za gvardijana samostana, protumačio sam si taj premještaj i odlazak u Osijek u svijetlu Svetoga pisma i rekao si ovako: “Vraćam se nakon 32 godine u grad svoje mladosti iz kojeg sam nakon mature otišao u novicijat i svijet. Ovo je sedmi samostan u 25 godina svećeništva. Sve biblijski brojevi.”
I kao što je Isus Krist u uskrsno jutro rekao ženama na grobu: “Idite i javite mojoj braći da pođu u Galileju, ondje će me vidjeti”, bio sam uvjeren da je Osijek moja Galileja i kraj mojih puteva, cilj do kojeg je trebalo stići. A on je postao moje najkraće boravište, jer očito evanđelje nisam do kraja shvatio ili sam ga previše prema sebi prilagodio i tako zaboravio da Galileja nije bila apostolima kraj puta nego polazište za novi početak, da je nakon Galileje trebalo krenuti u sav svijet i pronijeti Isusovu radosnu vijest spasenja. U tome sam otkrio i ljepotu i domišljatost Božjega odgoja koji nas poučava da prepustimo Njemu putove svoje i on će sve voditi.
Tako i za mene krčka biskupija postaje početak potpuno novog života i novog poslanja. Ona postaje početak avanture ponovnog prepuštanja Gospodinu putova svojih. Postaje osmo mjesto mojeg svećeničkog hoda, a osam je početak i kraj, početak bez kraja.
Baš onako kako molimo nedjeljom u Službi čitanja Časoslova naroda Božjeg: “Zdravo, dane, dana slavo/ sretni dane uskrsnuća/ Uskrsli gle tebe kruni/ svojom slavom, dane prvi. Dan osmi, osmo razdoblje/ od drugih blista sjajnije/ jer tvoj ga uskrs posveti/ o pobjedniče Isuse”. Prvi i osmi ujedno. Početak otvoren prema vječnosti, prema punini, prema Uskrsu.
Nek se naš dobri Otac nebeski smiluje svima onima koji su “umiješali svoje prste” u ovo biskupsko imenovanje i misle da sam ja prikladan za taj novi početak (…)
Kad sam prije deset dana došao u ovaj grad i biskupiju nisam dovezao auto, niti sam dopremio ormare i pokućstvo. Došao sam u svome redovničkom habitu, uz nešto osobnih stvari i nešto više knjiga. Ne mogu vam ponuditi ono što nisam i ono što nemam.
Odgojen sam u kršćanskom i domoljubnom duhu, a kao punoljetan izabrao sam život redovnika i svećenika svetog Franje Asiškog.
Kao redovnik usmjeravan sam, a kasnije sam po svojim službama koje sam obnašao i sam druge usmjeravao da kao braća redovnici gradimo zajedništvo i bratstvo, svjesni kako plodan apostolat ovisi ponajprije o dogovoru i slozi njegovih članova.
Ova biskupija nije moje vlasništvo. Nisam ja njezin gospodar. Nitko nije postao kršćanin radi mene. Ovo je biskupija Isusa Krista, a ja sam jedan od radnika na njivi Gospodnjoj. Mogu dati samo ono što jesam i što imam. Mogu dati samoga sebe i svoj identitet koji je nerazdruživo povezan s mojim redovničkim i svećeničkim pozivom.
Više od dvije trećine svog života proveo sam kao redovnik, trudeći se izgrađivati samostansku zajednicu u kojoj se nalazim i duhovno skrbiti za vjernike po službama koje su mi bile povjeravane.
Kao mjesni biskup ove biskupije, uložit ću svoje napore da izgradim što bolje odnose s vama braćo svećenici, redovnici i redovnice. Želim da svatko od vas tko dođe u ovaj grad, uđe u biskupski dom kao u svoju kuću, jer to i je vaša kuća. Želim da me doživite kao svoga brata budući da i ja vas doživljavam kao svoju braću. Žarko bih želio da naši susreti budu otvoreni, spontani, bratski i prijateljski.
Draga braćo i sestre, dragi moji boduli i furešti, primorci i doseljenici: nastojmo izgraditi zajedništvo u različitosti, u kojemu ćemo se truditi da svatko od nas sačuva svoje korijene i svoje običaje, da se njima ponosi i na svoje potomke prenosi, i da se ta različitost ugradi u međusobno uvažavanje i osobnu cjelovitost onih koji žive različitost u ljubavi i slozi.
Dragi prijatelji! Uvjeren sam da ovo biskupsko ređenje neće podignuti zid između mene i vas. Broj mobitela imate, elektronska pošta vam je poznata, a kad naučim adresu stanovanja i broj telefona, javit ću vam. Sad vidite gdje stanujem. Nemojte doći, a da me zaobiđete.
Sva naša prijateljstva su se začela u okrilju kršćanske vjere. Ostanimo povezani molitvom i duhovnom blizinom. Samo nas Duh Isusa Krista može održati zajedno i učvrstiti ono što se započelo graditi. Zajedničkim snagama izgradimo civilizaciju ljubavi koja će se temeljiti na Kristovu evanđelju, i na njegovom pozivu da budemo sveti kao što je svet Otac naš nebeski od kojega se učimo mudrosti i razboritosti, strpljivosti i praštanju, poniznosti i međusobnom prihvaćanju, živeći u vjeri, nadi i ljubavi…