Nisam muška svinja, ali demografija je najprije pitanje žena

O demografskoj obnovi govore i muškarci i žene. Nisu to neke ljepotice i nabildani muškarci. Ne trebaju ni biti. Svi imamo pravo voditi ljubav i raditi djecu. Djeca su posljedica ljubavi i ne rade se prema reklamama i diktatima.

Zato mi je malo čudno da najviše govore demografi asketskih likova, dame s trajnama, biskupi i svećenici, ljudi koji bi se profesionalno trebali suzdržati od seksa.

Ako i ne znamo točno kad počinje život, sasvim pouzdano znamo da prije začeća idu uzdasi, pipkanja i pohotne radnje. Imam ozbiljne sumnje da svi ti brižnici prelaze s riječi na djela, jer izbjegavaju pričati o tome kako se konkretno rade djeca i daju upute drugima. Pubertetski primjer za odnos teorije i prakse. Primjer za viceve o Hrvatima – jedan radi, a petorica daju savjete.

Oni koji govore o demografskoj obnovi pretežno su muškarci. Ja mislim da je demografska obnova prvenstveno pitanje odluke žena, majki i onih koje to žele biti. Već vidim da bi mi se moglo prigovoriti da sam muška svinja, jer žene stavljam u tu ponižavajuću ulogu uterusnih heroina koje brinu o djeci.

Oni koji govore o demografskoj obnovi pretežno su muškarci. Ja mislim da je demografska obnova prvenstveno pitanje odluke žena, majki i onih koje to žele biti. Već vidim da bi mi se moglo prigovoriti da sam muška svinja, jer žene stavljam u tu ponižavajuću ulogu uterusnih heroina koje brinu o djeci

Sasvim suprotno. Ne bih koristio frazu ”Nije važno tko, već što govori”, ali teško je ne primijetiti tko govori o demografskoj obnovi, tko bi mladiće u vojsku, a žene u kuhinju. Demografski rat se ne dobiva u kuhinji.

Smeta mi da o temi pretežno raspravljaju muškarci koji bježe od kućanskih poslova i brige o djeci. Ne znaju mijenjati pelene, kuhati kašice i brinuti o logopedu i pranju dječjih zuba. Stari patrijarhalni muškarci koji odgoj djece prepuštaju majkama. Takvi od očinskih obaveza i ženskih poslova bježe kao vrag od tamjana. Takvi se razvedu, ožene mladom tajnicom, a ostavljena žena je i majka i otac djeci.

O velikim obiteljima ne sanjaju i ne govore visoke i dugonoge djevojke s konjskim repom i štiklama. One se vide kao profesionalke i menadžerice, sutkinje i pedijatrice, socijalne radnice.

Neke profesije potpuno su se feminizirate, cure su bolje u obrazovanju. Dečki idu u konobare, mehaničare i kuhare. Dok u Texasu donose strogi zakon o razdvajanju muških i ženskih zahoda, kod nas na fakultetu je praksa ukinula podjelu. Naime, djevojaka ima toliko više da je nepraktično stajati u redu u ženskom zahodu, a dečki se pokorno povlače i piške u kutu. Matrijarhat nije neka noćna utvara za prištave pubertetlije i mamine sinove, već je tu ili iza prvog ugla.

Ja u tome ne vidim ništa loše. Žene su ambiciozne i sposobne. Neke od njih sanjaju biti majke, ali odgađaju jer nemaju pravih partnera i mogućnosti. Pod pravim partnerima one ne misle na dokone bogatune, misle na one koji će veselo pjevušiti i cupkati s djetetom u naručju, otići na porodiljni, ići na roditeljske sastanke i dijeliti brige o kućanstvu.

Izbor nije baš najbolji, pa biti sama, samohrana majka čini se manje zlo od biti sluškinja.

Smeta mi da o temi pretežno raspravljaju muškarci koji bježe od kućanskih poslova i brige o djeci. Ne znaju mijenjati pelene, kuhati kašice i brinuti o logopedu i pranju dječjih zuba. Stari patrijarhalni muškarci koji odgoj djece prepuštaju majkama. Takvi od očinskih obaveza i ženskih poslova bježe kao vrag od tamjana. Takvi se razvedu, ožene mladom tajnicom, a ostavljena žena je i majka i otac djeci

Ne radi se o pretjeranoj želji za materijalnim bogatstvima, hedonizmu i konzumerizmu. Radi se o ravnopravnosti. Žene se boje da onda kad postanu majke ne izgube slobodu i pretvore se u predane majke i podređene žene, strahuju da će nositi same sve obaveze kuće i posla.

Brak je prestao biti ekonomska zajednica u kojoj muškarac privređuje i zato naređuje, a žena troši i štedi, služi za užitak, dekoraciju i spremanje.

Žene ne žele izbjeći brak, vjerojatno imaju snažan poriv majčinstva, ali time se ne određuje cjelina njihove ličnosti. Usprkos biologiji žene nisu samo majke, već radnice, vođe, osobe željne ljubavi i zadovoljstva.

Histerični vapaj o tome da nacija izumire stavlja teret na leđa žena. One se trebaju osjećati krivima što ne rađaju i nemaju djecu. Subjektivno, rijetko će koja smatrati da rađa djecu za domovinu, naciju ili zbog toga da budući penzioneri imaju penzije. Majke ne rađaju djecu da bi bila vojnici domovine.

Subjektivno one osjećaju da su odgovorne za svoje potomstvo. A ne neka zamišljena zajednica koja im daje pomoć kao milost. Zar su one krive što domovini ne daju dovoljno djece. Rađanje je njihova odgovornost, njihovo pravo i izbor.

Mladići i muškarci nisu prigodni donatori sperme u romantičnim okolnostima, niti su djeca bebe s kojima se igraš, a onda ih ostaviš. Oni moraju biti spremni ostati kod kuće kad dijete ima temperaturu, kad želi na ritmiku i na balet, a ne samo kad junačiona želi biti nogometaš

Zato su mjere materijalne pomoći ženama poželjne, ali neće imati učink. Reći da djeluju u Švedskoj, Francuskoj ili drugdje ignorira činjenicu da se radi i o djeci izvan braka, da su žene tamo ravnopravnije i društveno priznate, da tamo nuklearna obitelj i vjera nisu glorificirane.

Naravno da vjera pomaže demografsku obnovu, o čemu svjedoči primjer Irana, Kosova ili Guatemale, ali ne kao apel u sasvim drukčijim uvjetima. Materijalni poticaji djelovat će snažno na siromašne i manjine, a ne na djevojke i mladiće srednje klase. Jer to traži da djevojke prekinu školovanje, odreknu se profesije i ambicija.

Histerični vapaj o tome da nacija izumire stavlja teret na leđa žena. One se trebaju osjećati krivima što ne rađaju i nemaju djecu. Subjektivno, rijetko će koja smatrati da rađa djecu za domovinu, naciju ili zbog toga da budući penzioneri imaju penzije. Majke ne rađaju djecu da bi bila vojnici domovine

Osim toga, često se misli da je mjera demografske obnove zabrana abortusa. Neželjena trudnoća i neželjeno dijete smanjuju želju da se ima više djece, potkopava brak.

Abortus ne ubija želju za majčinstvom, ali nije ni dobra mjera planiranja obitelji. Treba prosvjećenost, ne zabava, ne stigma majke ubojice i zabrana. Filozofija da bez djece nestajemo vodi shvaćanju da dijete ne radimo zbog želje i sreće, zbog toga da je dobro imati djecu, već da je to zadatak i vanjska obaveza.

Dakle, o demografskoj obnovi se priča tako kao da je to zadatak nekog drugog, odgovornost žena, davanje državi što joj pripada, kao da se radi o porezu.

Govore to judi koji tu ništa sami ne mogu napraviti, kao da imaju pravo tražiti da to njima učine drugi. Ni na kraj pameti mi nije bilo da vulgarni izraz o lupanju gloginja može imati tako izravno značenje.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora