Obmanjuje li nas papa Franjo? Neke riječi traže djela

Iako je papa Franjo na svom prvom dalekom putovanju, u Rio de Janeiro, pokazao volju da žene dobiju veću ulogu i veću relevantnost u poslovima Crkve, rekavši tom prilikom da se ”ne možemo ograničiti na to da žene budu ministrantice, da čitaju na misi, da rade u Caritasu i slično“ te da je ”potrebna nova i duboka teologija žene”, ipak ostaje zaključak da se od tada do danas malo toga promjenilo.

Možda je zato prije nekoliko dana pred oko 900 poglavarica ženskih redova i instituta posvećenoga života, Jorge Mario Bergoglio najavio mogućnost da ”žene pristupe đakonatu”, najnižem položaju u kleričkom staležu, ispod razine svećenstva, ali koji bi im dao pravo na krste, vjenčavaju, vode sprovode, blagoslivljaju, dijele pričest ili propovijedaju na liturgijskim okupljanjima.

Na tom susretu jedna poglavarica izravno ga je upitala: ”Zašto Crkva odbacuje žene koje bi mogle biti đakonise?” Drugu redovnicu zanimalo je: ”Zašto ne ustrojite službenu komisiju koja bi mogla ispitati tu mogućnost?”

Ili papa Franjo postaje junak radikalnog ukidanja diskriminacije žena ili je to gesta koja ide prema smirivanju strasti, dobivanju na vremenu i stjecanju dojma da smo svjedoci zaista revolucionarnog pontifikata

Bergoglio, koji radije prihvaća izravne interpelacije nego govore ex cathedra, prihvatio je izazov. Pojasnio je da mu je jednom prilikom ”mudar profesor” pojasnio da je u prvim stoljećima povijesti Crkve bilo žena đakonisa, ali da to baš i nije sasvim razjašnjeno, da bi odmah nakon toga, kao da razmišlja naglas, kazao: ”Uspostaviti komisiju za to pitanje? Mislim da bi trebalo. Bilo bi dobro za Crkvu da to pitanje raščistimo. Prihvaćam prijedlog. Bilo bi za mene korisno imati stručnu komisiju koja bi mi pojasnila cijelu tu problematiku.”

Kako god bilo, je li papa Franjo dobio alibi za nešto što želi provesti ili je zaista bio iznenađen prijedlogom, treba kazati da nakon dugih stoljeća nemogućnosti da se o ženskom đakonatu uopće razgovara, taj kratki dijalog Pape s redovnicama zaista ima veliki značaj.

Papa koji sumnja, koji na mjestu improvizira i koji se javno obvezuje na nešto što nije došlo iz njegove glave, bez ikakve dvojbe, izraz je jednog drugačijeg pape i jednog potpuno drugačijeg pontifikata. Tko to ne shvaća, taj uopće nije kadar pojmiti novo vrijeme Crkve.

To novo vrijeme je tu, nedvojbeno, jer do sada, na primjer, nije bilo moguće i pojmljivo da se Papa susretne s delegacijom rotarijanaca iz cijeloga svijeta, među njima i s brojnim hrvatskim rotarijancima, što se nedavno dogodilo i to zato što se vjerovalo da traje osuda zajednice Rotary International koju je Crkva objavila dvadesetih godina XX. stoljeća zbog ”ispovijedanja apsolutnog laicizma, opće vjerske indiferencije te svojatanja moralnog odgoja pojedinaca i ljudskoga društva, a da se pri tome nimalo ne obazire na Svetu Majku Crkvu katoličku”.

Elem, iako se već u Novome zavjetu, točnije, u Poslanici Filipljanima koja je napisana polovicom prvog stoljeća, spominju đakoni i sve što oni mogu, smiju ili trebaju raditi unutar crkvene zajednice, a Drugi vatikanski sabor određuje da su oni dio kleričkoga staleža pa imaju pravo na znak toga staleža, košulju s bijelim ovratnikom, zaista nije sasvim jasno u kojoj su mjeri i kako žene bile pripuštane u red đakonata.

S druge strane, ne postoje nikakvi teološki razlozi koji bi to sprečavali. Dakle, pitanje pripuštanja žena u red đakonata isključivo je pitanje tradicije i crkvene discipline i Papa ima apsolutno odriješene ruke dopustiti i povratiti ženski đakonat.

Papa koji sumnja, koji na mjestu improvizira i koji se javno obvezuje na nešto što nije došlo iz njegove glave, bez ikakve dvojbe, izraz je jednog drugačijeg pape i jednog potpuno drugačijeg pontifikata. Tko to ne shvaća, taj uopće nije kadar pojmiti novo vrijeme Crkve

Nije to tako i s ređenjem žena za svećenice (što se događa kod luterana, anglikanaca i drugih). Na povratnom letu iz Brazila, 29. srpnja 2013., papa Franjo bio je jasan: to ne dolazi u obzir. ”Crkva je progovorila i rekla je – ne. Govorio je to najjasnije Ivan Pavao II. Ta su vrata zatvorena”, rekao je Bergoglio novinarima koji su s njime putovali.

Ali je, opravdavajući tu tvrdoću, kazao da je Majka Božja bila ”važnija od apostola, biskupa, svećenika i đakona”, da je žena ”važnija od biskupa i svećenika”. Ali kako? To, pojasnio je tada, treba bolje proučiti i zato se založio za bolju i precizniju teologiju žene.

Tim riječima pred redovnicama, papa Franjo vraća Crkvu pred obaveznu zadaću da raspravlja o sebi samoj, da preispita valjanost starih puteva kojima kroči.

Međutim, treba još nešto u povodu te navodne Papine revolucionarnosti kazati: činjenica je da Papa oduševljava nevjernike, ateiste, agnostike i ljevičare, vjerojatno i više nego konzervativne vjernike, jer pobuđuje emocije koje nisu uobičajene kod nevjernika ili ljevičarskih aktivista koji mu prečesto pripisuju i svojstva koja Papa nema.

Narativ koji kaže da je posljednja konklava zaista bila ”Božje djelo” te je iznjedrila izvanrednog revolucionara koji će se obračunati s okoštalim konzervativnim strukturama i donijeti slobodu svim ugroženima, obespravljenima ili zapostavljenima, atraktivna je priča, ali ne mora nužno biti istinita ili vjerodostojna.

Ta situacija sa ženama koje će možda postati đakonise, čime bi papa Franjo postao junak radikalnog ukidanja diskriminacije žena, može biti i nešto drugo, još jedna gesta koja ide prema smirivanju strasti, dobivanju na vremenu i stjecanju dojma da smo uistinu svjedoci revolucionarnog pontifikata. Kažu neki pak (mislim da sam i ja sklon toj interpretaciji) da je ovaj papa janje među vatikanskim i inim vukovima i da hoda kako umije i može, da ne bude razderan – i taj je hod uvjerljiv.

Ne postoje nikakvi teološki razlozi koji bi to sprečavali. Dakle, pitanje pripuštanja žena u red đakonata isključivo je pitanje tradicije i crkvene discipline i Papa ima apsolutno odriješene ruke dopustiti i povratiti ženski đakonat

Ali pravi potezi ostaju nedorečeni. Tako je bilo i s najavljivanim dopuštenjem rastavljenima i ponovno vjenčanima da opet pristupe euharistiji. Međutim, papa Franjo u pobudnici ”Amoris Laetitia” ne uvodi legislativne novosti, nije decidiran i ne kaže rastavljenima i ponovno oženjenima da se mogu opet pričešćivati, već to pitanje ostavlja diskreciji biskupa koje moli da budu ”senzibilni”.

Slično je bilo i s famoznom rečenicom ”Tko sam ja da sudim gejevima?” da bi nakon toga odbio prihvatiti osobu koja je imenovana veleposlanikom Francuske pri Svetoj Stolici upravo stoga što se izjasnio kao homoseksualac! A da ne govorimo o silnom ratovanju pape Franje protiv legalizacije istospolnih bračnih zajednica…

Ne želim reći da nas Papa obmanjuje, da budi u nama lažne nade i da neće jednog dana žene, eto, biti đakonise. Želim samo upozoriti na to da u mnogim područjima Papa još mora prijeći s riječi na djela.

(Iznimo, zbog spriječenosti autora, donosimo kolumnu napisanu za prošlotjedni broj tjednika Nacional, a koja je objavljena na portalu toga medija).

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora