Od kraljice Jelisave do pape Lava

Raspravu oko budućeg imena pape Roberta Francisa Prevosta, koja se povela u Hrvatskoj, izazvao je, ako ja dobro tumačim stvari, jedan katolički profesor koji je na nekakvoj televiziji na novinarsko pitanje kako bismo mi Hrvati trebali zvati Svetoga oca, otprilike ovako odgovorio: ipak Leon, jer ime Lav nije u hrvatskoj tradiciji.

U istom trenutku moglo je postati jasno da će pontifikat budućega pape u Hrvatskoj proteći u podjeli na one koji će ga zvati Lavom XIV. i druge koji će ga zvati Leonom XIV. Kao što su jezično osviješteni Dalmatinci njegova prethodnika zvali papa Frane, dok ga je većina kontinentalnih Hrvata zvala papa Franjo. Ono malo preostalih vojvođanskih Hrvata i Bunjevaca (jer ima ih koji kažu da se nacionalno tako osjećaju) zvali su ga papa Franja, kako su ga u srpskim medijima, solidarni s vlastitim manjinama, a možda i s komšijama s druge strane Dunava, zvali tolerantniji i suživljeniji novinari i pisci srpskog jezika i pravoslavne vjere ili podrijetla.

Prema onima koji su rimskog biskupa u beogradskim novinama i na televiziji zvali papa Francisco otpočetka sam imao, dopustit ćete mi to, istu onu predrasudu kakvu imam prema hrvatskim govornicima koji pridjev srpski prečesto i uglavnom neprikladno zamjenjuju pridjevom srbijanski. Šovinizam često počinje s jezičnim igrama i isključivostima koje nije uvijek lako objasniti.

Katolički profesor koji je pokrenuo jezični prijepor oko papina imena možda nije bio zlonamjeran, ali bio je pomalo neugodno neinformiran.

Pravovremeno je, sjajnim nepotpisanim mikroesejem, reagirao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, iz kojeg valja naglasiti ovo: “Papa je izabrao ime Lav XIV. Lik Lav u hrvatskim je tekstovima potvrđen od 16. stoljeća, još u djelima Šime Budinića i Jurja Barakovića, pa iz tradicijskih razloga dajemo prednost tom liku u odnosu na lik Leon.”

Njihova reakcija objavljena je na Facebooku, duhovita je, vrlo informativna i sveobuhvatna. Cilj joj je, čini se, i da relaksira raspravu, koja je kao i većina hrvatskih rasprava, u zemlji bez ozbiljnim medija, s ideološki navijačkom društvenom scenom i već pomalo retardiranom živom kulturom, besmislena i krivo postavljena.

Običaj je da svaki narod, ili svaka kultura, papu može posvojiti i zvati ga vlastitom varijantom njegova imena, ako takva varijanta postoji. U hrvatskom jeziku je, kao i u svim jezicima Srednjojužnoslavenskog dijasistema, kako naše jezike naziva Dalibor Brozović, u prošlosti bio običaj da se tako posvajaju i imena tuđih i vlastitih vladara i dostojanstvenika. Tako su tragičnu austrijsku caricu i ugarsko-hrvatsku kraljicu Elizabetu Bavarsku hrvatska glasila onoga doba, a s njima i građani, zvali Jelisava, a njezina su muža zvali Franjo Josip, premda se on inače drukčije zvao. Na isti način su posvajali i preimenovali britanske kraljeve i kraljice.

U papinom slučaju za takvo što postoji još jedan razlog. Nakon što se mise ne govore na latinskom, nego je svakom narodu vraćeno pravo na njegov jezik, te na izricanje svetih riječi i formula na njegovu jeziku, ni papa ne bi trebao biti stranac. Ili mu ime barem ne bi trebalo biti strano.

Zašto se katoličkom profesoru na nekakvoj hrvatskoj televiziji tuđim čini ime Lav, zašto misli da je domaćije Leon? Možda zato što se školovao u inozemstvu, pa i ne zna kako su se na hrvatskom jeziku nazivali prethodnici Lava XIV, i kojim smo imenom mi, na ovome jeziku, zvali Lava XIII, čiji se pontifikat odvio upravo u vrijeme nesretne austrijske carice Jelisave, koju svijet zna kao Sisi. To ne možemo znati, jer ne poznajemo čovjeka. Ali zašto se njegova invektiva protiv imena Lav u dijelovima hrvatske javnosti tako dobro primila?

Premda nije uvijek lako dokučiti što je na umu svjetini na trgu, možda bi moglo biti ovako: ime Lav nije im se svidjelo jer su odnekud čuli za Lava Nikolajeviča Tolstoja. Tolstoj je Rus, a Rusi su Srbi, dakle ime Lav je – srpsko. Postoje, vjerojatno, i oni drugi, kojima Lav zvuči arhaično, zastarjelo, natražnjački, koji kad svojoj djeci daju imena počesto vode računa kako će im imena zvučati u stranome svijetu. Obje bi ove skupine da papu zovu – Leon. 

Kod Srba, za nevolju, ime Lav iznimno je rijetko. Pa ako i ima po srpskim imenicima nekih Lavova, oni su dobili ime po Tolstoju. Ili čak po nekom Hrvatu, jer su Hrvati u malo starija doba, recimo u vrijeme dok je bilo živo sjećanje na papu Lava XIII, sinovima češće davali ime Lav.

Stoga je neobično, a iz jednog razloga i pomalo tužno, što se onaj katolički profesor, govoreći da Lav nije dio hrvatske jezične i imeničke tradicije, nije sjetio ili nije ni znao za Lava Znidarčića, hrvatskog katoličkog aktivista, zagrebačkog odvjetnika i političkog zatvorenika, čovjeka rijetke intelektualne i svjetonazorske dosljednosti, jednog od najmarkantnijih katoličkih laika u našemu dvadesetom stoljeću.

Jedini javno predočeni argument zagovornika imena Leon jest da je ta varijanta bliža latinskom originalu. Ali zašto bi bilo dobro to što je bliža? Znači li to da se hrvatski govornici malo-pomalo trebaju vraćati latinskome, da bi bilo ispravni katolici? Ili da bi se trebali okrenuti nekom živom stranom jeziku, koji bi ih razlikovao od… Od čega ili od koga? Meni se, da oprostite gospodo, čini opet od Srba. Ne bi li to onda značilo da smo se zbog Srba spremni odreći hrvatskog jezika? Zanimljiv obrat, jer smo se prethodno kirurškim nožem odvojili od Srba upravo zato što nam je, barem tako tvrdimo, bilo stalo do hrvatskog jezika. Koji se u međuvremenu, izgleda, pokazao nedovoljno hrvatskim.

Ime je znak i poruka. Ime je u zla doba po imenovanog i presuda. Zato s imenima treba pažljivo i obzirno. Nitko od nas nije odgovoran ni zaslužan za ime (i prezime) koje nosi. Zato nije u redu rugati se tuđim imenima, iskrivljavati ih, pretvarati ime u uvredu. To je nesumnjivo svojstvo šovinista, rasista, nacista. Naročito je zanimljivo u Hrvatskoj proučavati kako se ljevičarske moralne vertikale tobože duhovito, jezično inventivno, skoro pa lirski, rugaju s imenima onih koje su označili za svoje neprijatelje. 

Ali ime je i priča. Ime opisuje život. Kada se rodi dijete, roditelji kroz ime koje mu daju zamišljaju njegov život. Nekad to biva sretno, ali je uglavnom nesretno. Kod redovnika i monaha, a zatim kod biskupa i episkopa, te na kraju kod samog pape, zanimljivo je i uzbudljivo to što je riječ o odraslim ljudima koji nadijevaju sebi imena. Redovništvo je novi život. I papinstvo je novi život. Ime koje si je rođeni Čikažanin, nekadašnji biskup Chiclayoa u Peruu, te vatikanski prefekt Dikasterija za biskupe, u sebi sadrži priču. Kakvu priču, to on zna, a pisci zamišljaju.

Dio priče o njegovu imenu je i ta hrvatska rasprava je li Leon ili je Lav, o kojoj papa nikad ništa neće saznati, niti bi raspravu do kraja mogao razumjeti, kad bi mu kojim slučajem bila predstavljena. Ono što bi svakako razumio opet bi bila – priča

Nema ničega zlog u tome da neki u Hrvatskoj papu zovu Leon XIV, a drugi da ga zovu Lav XIV. Za ovog je pisca i govornika hrvatskog jezika, to čitatelju otpočetka biva jasno, on Lav XIV. Ali i papu Franju neki su zvali Frane. To nije narušavalo integritet imena, ni autentičnost imenovanja. Ni u jednom, ni u drugom liku istoga imena nije bilo pogrde ni pokude, kako onog kojeg se imenuje, tako ni onih koji ga drukčije zovu. I to je, zapravo, jedino važno. Oni koji su ga zvali Frane samo su, imenujući papu, htjeli još nešto reći o sebi. A to je dobro i važno.

Jednako dobro će biti i ako papu Lava neki budu zvali Leon. Loše će postati ako jedno ime bude nadređeno drugome. A strašno će biti, neizdržljivo, ako imena postaju ideološki znak onih koji ih zazivaju.

Hrvatska je nevolja, naime, što postoje riječi, varijante, dvoriječi, koje podrazumijevaju ideološku razliku među govornicima. Recimo: Banija – Banovina. Bit će neizdržljivo ako ime pape Lava XIV, tojest Leona XIV, bude među govornicima interpretirano na način na koji se tumači naziv te zaturene i sirote hrvatske pokrajine.

U mom svijetu postojala je, nekad davno, jedna lijepa izreka, koja cijela glasi ovako: “Zovi me i Lonac, samo me nemoj razbiti dok me nosiš na vodu.” U svakodnevnom govoru obično se koristio samo prvi dio: “Zovi me i Lonac, samo me nemoj razbiti.” Neka tako bude i s papinim imenom. Premda je vjerski poglavar katolicima, on je papa svega svijeta i svakog čovjeka.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kratka povijest hrvatskog imenovanja: od kraljice Jelisave do pape Lava).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?
    •  Sve divizije pape Franje
    •  Što je Uskrs?
    •  Dalija Orešković i “Koga briga?”
    •  Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma
    •  Goran Senjanović i to od čega je načinjeno sve oko nas
    •  Postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?
    •  Antonio Scurati, Posljednji dani Europe
    •  Lech Wałęsa: strah i gađenje
    •  Zelenski u iskušenjima nevoljnika praškog Emila Háche

> Svi tekstovi ovog autora