novinarstvo s potpisom
Nekako s proljeća čula sam da je Lucić bolestan i da će biti operiran u Zagrebu. Iza gadnih, mučnih glavobolja koje je trpio krila se ružna dijagnoza. Jedna od onih koje vas ostavljaju bez riječi utjehe za onoga kome je postavljena. Zanijemite. Ne šalite se oko ishoda kao što to uobičajeno činite s onima koji odlaze na operaciju slijepoga crijeva, bruha, sinusa…
A onda, svega nekoliko dana nakon obavljene operacije stiže SMS iz bolnice. Jedna rečenica i pozdrav – ali rečenica koju je napisao sam Predrag. Dovoljno da probudi nadu, eliminira grč u želucu nastao nakon što sam čula njegovu dijagnozu.
Htjela sam vjerovati da čuda postoje i da će taj čudesni, po svemu izuzetan mozak nekako, ne znam ni sama kako, najuriti “uljeza”, pobijediti bolest.
Sve informacije koje su nakon toga do mene stizale govorile su nažalost suprotno.
Čuda se ipak ne događaju, a “odvratni uljez” što poput kakve epidemije hara ovom i bez toga nesretnom i tužnom Hrvatskom, u smrt je, da apsurd bude veći, na Međunarodni dan smijeha odveo još jedno autorsko pero. Još jednog Splićanina.
Prvo Smoje, pa Ćićo, pa Mosor i u srijedu ujutro Predrag Lucić.
Tko će nas liječiti smijehom. Tko će nas trijezniti ironijom i sarkazmom kad Smoje u nebesku redakciju tamo valjda još uvijek slobodne Slobodne Dalmacije kupi jednog po jednog majstore humora.
Hoćemo li se uopće više smijati? Tko može zamijeniti Predraga u onom neobičnome, putujućem dvočlanome cabaretu čije smo dolaske u naše gradove željno iščekivali. S kime će nastupati, pjevati i svu našu glupost sprdati Boro Dežulović.
Veličanstveni trojac Viktor, Predrag, Boro koji je stvorio Feral ostao je bez člana koji je nosio svjetlo u svom prezimenu. Ne znam nikoga kome je tako savršeno odgovaralo i ime (drag, predrag čovjek) i prezime.
Bez obzira na to jeste li ga čitali, gledali, slušali pronalazili bi u njemu utočište. Njegov rad, njegov ironijski otklon omogućavao je da se ne osjetimo usamljeni, svi mi kojima iz raznoraznih razloga nije bilo komotno u državicama nastalim na razvalinama Jugoslavije.
Ta nemala sorta, ma gdje od Vardara pa do Triglava bila, u tekstovima tog gurua sarkazma tražila je i nalazila potvrdu da još netko zbivanja vidi na isti način kao i oni…
Baš će nedostajati svjetlo njegova prezimena u “Trafici”, na posljednjoj stranici “Pogleda” Novog lista.
Tko će se sada šaliti i rugati svemu onome što tipičan malograđanin drži nedodirljivim i svetim: od države, nacije, himne, grba, spomenika, pobjeda, religija, ratova, predsjednika…
Njegov smijeh slobode razlijevao se godinama po svemu. Svemu onome što u nas poput oružja upere kad nas proglašavaju hereticima, dezerterima, izdajnicima svaki put kad im se ne svidi to što radimo ili mislimo baš u trenutku kad je ne misliti puno bolje i kurentnije.
Taj bogom dani talent desetljećima (prvi put su zabranjeni osamdesetih godina prošloga stoljeća i sistema) omogućio nam je da se grleno smijemo svemu što je politika zamislila da nas plaši, da se narugamo onima koji bi da nas drže pokornima kad ih uz pomoć Predragovih “Kurbi et oporbi” ugledamo u punini njihove komičnosti – dok hine zabrinutost za nas, za moral, za naciju i državu.
Znao je ovaj predrag čovjek sa svjetlošću u prezimenu da moćniku nema gore kazne od smijeha podanika, smijeha slobode i stoga nas je obilato u svakom svom nastupu, na svakome svom predstavljanju knjige njime darivao.
No svjetlo u prezimenu ugašeno je baš kao i u stihovima Predragu i cijeloj toj generaciji dragog Leonarda Cohena “You Want It Darker” – “Željeli ste mračnije”.
Bez Smoje, Ćiće, Mosora i Predraga, čovjeka sa svjetlošću u prezimenu, Hrvatska doista jest mračnija.