Olako preskočena ali važna pitanja Rezolucije Freda Matića

Europski parlament većinom glasova nedavno je usvojio rezoluciju hrvatskog europarlamentarca Predraga Freda Matića o seksualnim i reproduktivnim pravima. Činjenica je da se o Matićevom izvještaju-prijedlogu prije usvajanja diskutiralo te da je bio pohvaljivan, osporavan, kontroverzan… Uglavnom: poznat kao lažni novac ili šaren pas.

Vjerujem da je lavovski dio pozadinskog posla – istraživanje svih konvencija i međunarodnih dokumenata na koji se izvještaj poziva – obavila asistentica. Da nije Robert Bajruši s njom razgovarao o najkontroverznijim dijelovima izvještaja (Jutarnji list, 26. lipnja 2021., ”Žena iza Fredove rezolucije u EU”), tko bi znao ime Mateje Medlobi?!

Ona je ta žena, koja, prema poslovici, stoji iza svako uspješnog muškarca. Samozatajno je ostala u pozadini – kako se valjda priliči ženi, barem u tradicionalnim patrijarhalnim muško-ženskim odnosima. A oni su itekako na djelu, kao što se vidi iz svih medijskih izvještaja.

Nije fer! Uspješni ”prolaz” prijedloga na glasanju u Europskom parlamentu 24. lipnja 2021. godine je i uspjeh Mateje Medlobi te nije korektno ignorirati tu činjenicu.

U ime brojnih vjernika i vjernica, koji/koje su i uvjereni Europejci, treba zamoliti Europski parlament da potiče nova i sve potrebnija savjetovanja s crkvama, poglavito s klerom koji ne želi prihvaćati napredak znanosti o čovjeku, nego se radije priklanja službenom crkvenom naučavanju

Moja kritika zbog omalovažavanja doprinosa koautorice ne znači da se sadržajno slažem sa svim polaznim tezama.

Prvi kamen spoticanja je da se pobačaj dosljedno pojavljuje u kontekstu ”prava” (reprodukcijskih prava žena) i u kontekstu ”zdravstvene skrbi”. Ne kritiziram kontekst zato što su se o njega spotakli i teolozi, poput Komisije HBK-a Iustitia et pax, a u Njemačkoj su taj kontekst najviše kritizirali ondašnji pravoslavni biskupi.

Jasno je da je tradicionalnim katoličkim antropolozima teško, odnosno nemoguće shvatiti kako prosvjećen/a vjernik/ica mogu inzistirati na autonomnome raspolaganju svojim tijelom i duhom, jer će teolog podsjećati da si nitko tijelo, duh i život, nije dao sam, nego je sve to primio kao neraspoloživ dar od svojega Stvoritelja.

Vjernik i vjernica mogu, štoviše, trebali bi im odvratiti da je Bog čovjeku povjerio zadatak (”…rađajte se i množite se, napunite zemlju i podvrgnite je sebi!”). Nije nategnuta interpretacija shvatiti taj nalog kao poziv za preuzimanje odgovornosti za sebe, umjesto da dragom Bogu prepustimo našu sudbinu. To ne znači da ćemo se ponašati kao apsolutne gospodarice nad svojim i tuđim životima.

Samoodređenje je spojivo s odgovornošću: odgovornost za svoj život i život budućeg malog čovjeka, ali i odgovornost same buduće majke da odluči smatra li se doraslom potrebama još jednoga djeteta (da ne govorimo o tome smatra li se sposobnom doživotno brinuti o djetetu s posebnim potrebama).

”Pravo na pobačaj” – ovako, izrekom i doslovce, ne nalazi se u dokumentima na koje se poziva autor/ica prijedloga, a koje u bilo kojem kontekstu ulazi u problematiku pobačaja. Čak ga nema ni u citiranom Akcijskom planu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/SZO) za (medicinski) siguran pobačaj (str. 4/41 prijedloga rezolucije).

Uz naglasak za siguran pobačaj treba stajati ozbiljan apel ”Ne dirajte u sadašnja rješenja”.

Crkve su, svojim pristajanjem, uz teoretski zastarjele i evidentno krive, na pogrešnim postavkama postavljenim tezama, tijekom povijesti mnogo griješile. One bi morale, i u interesu uvjerljivosti svojeg naučavanja, same učiti i preispitivati svoje znanje te ga uskladiti s aktualnim odrednicama znanosti. To uostalom vrijedi i za cjelokupnu tezu ”Štitimo ljudski život od začeća do prirodne smrti” (vrlo je diskutabilno kad nastupa ”prirodna” smrt).

U zemljama članicama Europske unije vrijede zakoni o rokovima unutar kojih se pobačaj ne kažnjava, iako pravnici smatraju da je ”čisto pravno” takvo rješenje samo malo bolje od nikakvog rješenja. S druge strane ne mogu da pragmatički ne vide da je to rješenje dovoljno diferencirano da ženama pruži pomoć i izlaz u egzistencijalnoj dilemi.

”Pravo na pobačaj” – ovako, izrekom i doslovce, ne nalazi se u dokumentima na koje se poziva autor/ica prijedloga, a koje u bilo kojem kontekstu ulazi u problematiku pobačaja. Čak ga nema ni u citiranom Akcijskom planu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/SZO) za (medicinski) siguran pobačaj

Tko ima i malo životnog iskustva priznat će da su rješenja ”ili-ili” za ”moralne junake”, ali ne za realne potrebe. Crkvama treba poručiti: Ne namećite drugima terete koje oni ne moraju nositi i ne moralizirajte.

Europski parlament će poticati, ohrabrivati, pozivati, a ne diktirati državama zakone koji ne spadaju u njegovu domenu (kao što je nezavisna predsjednica saborskog odbora za ravnopravnost spolova, u očito blaženom neznanju, tvrdila).

U ime brojnih vjernika i vjernica, koji/koje su i uvjereni Europejci, treba zamoliti Europski parlament da potiče nova i sve potrebnija savjetovanja s crkvama, poglavito s klerom koji ne želi prihvaćati napredak znanosti o čovjeku, nego se radije priklanja službenom crkvenom naučavanju.

Još je jedan problematičan pasus u tekstu brzopleto preskočen. Pojedini liječnici mogu odbiti obaviti pobačaj ili sudjelovati u njemu zbog ”prigovora savjesti”.

U spomenutom intervjuu u Jutarnjem listu koautorica prijedloga se trudila uvjeriti čitateljstvo da se nipošto ne ide na ukidanje prava prigovora savjesti. I Komisija HBK-a Iustitia et Pax je iščitala dovođenje u pitanje prava na prigovor savjesti, premda je prigovor savjesti priznat i zajamčen kao temeljno čovjekovo pravo u svim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.

Istina je da pravo na prigovor savjesti izrekom nigdje u tekstu nije dovedeno u pitanje. No predlagatelj ne ulazi u mogućnost dileme koja bi se mogla pojaviti teoretski, a de facto se već pojavila u Italiji 2013. godine.

Nitko ne smije snositi sankcije zbog odbijanja pobačaja zbog prigovora savjesti, a također nitko ne smije biti prisiljen da postupa suprotno svojoj savjesti. Po tome se totalitarna vlast razlikuje od vladavine prava, jer pojedince dovodi u nerješive dileme i primora ih na donošenje odluke koja ih uvijek stoji etičnosti, a u totalitarnim državama nerijetko i života.

U slučaju pozivanja na priziv savjesti, pretpostavljeni ravnatelji moraju osigurati trenutnu i primjerenu zdravstvenu uslugu drugog zdravstvenog radnika koji se neće pozvati na prigovor savjesti. No liječnik koji odbija obaviti pobačaj, radi dosljednosti ne smije tu pacijenticu ni uputiti drugom liječniku; ljekarnik koji ne želi izdati pilulu za dan poslije zbog priziva savjesti, ne smije preporučiti kolegu ili drugu apoteku.

Što onda? Po mom mišljenju, bilo bi pošteno priznati da ne znamo što ćemo napraviti u takvim slučajevima: biti nedosljedni i ipak pomoći ”preporukama”. Znači li to da ipak računamo s mogućnošću da će biti riješena dilema?

Očekivala sam da biskup Uzinić u ime Komisije za obitelji HBK predloži da treba uvažavati ne samo pravo nerođenog na život, nego i uvjerenje majke da ima osoban razlog ne roditi još jedno dijete. Očito to nije htio reći

Je li koautorica i autor bio svjestan ”nepodnošljive lakoće” (Milan Kundera), kojom su prešli preko jednog od presudnih pitanja u kontekstu pobačaja i u kontekstu prenatalne dijagnostike, koja također može voditi do dileme pobačaj ili omogućavanje smrti na zahtjev?

Biskup Mate Uzinić da se život nerođenog djeteta ne može štititi nasuprot zaštiti majke već samo zajedno s njom. Važno je pronaći rješenje.

Očekivala sam da biskup Uzinić u ime Komisije za obitelji HBK predloži da treba uvažavati ne samo pravo nerođenog na život, nego i uvjerenje majke da ima osoban razlog ne roditi još jedno dijete. Očito to nije htio reći, iako sam ga ja (a ne samo ja) brzopleto pohvalila za posebnu hrabrost i nove naglaske. Salomonsko rješenje za prastari problem.

Do sada se taj zadatak pokazao nerješivim sukobom interesa. Još jedan razlog više za apel: Ne dirajte sadašnja rješenja – pitanje je hoće li se ikad naći bolja. Naša stvarnost nije idealna i nalaže nam zato obavezu da u potrazi za najmanje lošim rješenjem dobro odvažemo ona postojeća.

Ukratko se može reći da je prijedlog rezolucije, tzv. ”Matićeve rezolucije”, olako prešao preko problema za koji, vjerojatno, nitko nema rješenja. Zato bi ovaj problem zaslužio, u najmanju ruku, inicijativu Europskog parlamenta da stručnjaci pokušaju pronaći rješenje upravo zato što život pojedince često dovede u nerazrješive sukobe savjesti.

Niz europskih biskupskih konferencija i sveeuropska biskupska konferencija COMECE su obznanile svoje kritike protiv spomenutih dvaju naglasaka u tekstu rezolucije. Za druge nakane ove rezolucije, biskupske konferencije pozdravljaju prijedlog kao još jednu važnu inicijativu u borbi protiv nasilja svih vrsta – bilo da se radi o seksualnom nasilju ili ekonomsko-socijalnim pritiscima na žene.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici
    •  Poznate varke i greške demografskih snova DP-a
    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio

> Svi tekstovi ovog autora