Pan Albahari i nagrada ”Aleksandar Tišma”

Druga po redu bijenalna, međunarodna nagrada za književnost ”Aleksandar Tišma” ove je godine dodijeljena piscu Davidu Albahariju.

Za ovu lijepu vijest saznala sam preko časopisa Lamed, kojega uređuje Ivan Ninić iz Izraela, časopisa koji mi već niz godina stiže na mail adresu, na čemu sam uistinu zahvalna, jer ondje uvijek pročitam sijaset odličnih tekstova.

Tamo, u tom Lamedu, časopisu koji se još naziva i ”časopis za radoznale”, stoje, u tekstu kojega potpisuje sveučilišna profesorica s Univerziteta u Novom Sadu, Vladislava Gordić Petković, detalji vezani uz ovu nagradu.

Tako saznajem zanimljiv podatak, a to je da su za međunarodnu nagradu ”Aleksandar Tišma” nominirani autori iz raznih zemalja, ne samo s ovog našeg užeg, balkanskog dijela, već uistinu od svakuda. Primjerice, ove su godine bili nominirani autori iz Finske, Senegala, Belgije, Francuske, Srbije, Hrvatske, iz Konga, Iraka, Rumunjske, Slovenije, Slovačke…

Prva nagrada ”Aleksandar Tišma” pred tri je godine uručena piscu iz Mađarske, Lászlu Darvasiu, čije djelo ovdje u Hrvatskoj dosta slabo poznajemo, za sada.

Zanimljivo je da će za godinu dana biti točno pola stoljeća od objave prvog Albaharijevog rukopisa. Bila je to zbirka priča, ”Porodično vreme”, objavljena 1973. godine u Beogradu.

Formalan ulazak u književni svijet za tog je pisca označen upravo pojavom Aleksandra Tišme – Tišma je bio književni urednik kojemu je, tada mladi pisac iz Zemuna, na sud i povjerenje predao svoju prvu knjigu.

Nije mala stvar već u startu dopasti u ruke urednika i pisca čije je ime kadro danas, zahvaljujući djelu koje stoji iza njega, nositi naziv respektabilne međunarodne književne nagrade.

U međuvremenu, Albahari je rastao kao autor, vrijedno radeći, pišući, uređujući, prevodeći mnoge značajne pisce s engleskog jezika, poput Nabokova, Pynchona, Atwood…

Mnoge njegove knjige u horizontima ovdašnjih modernih kultura imaju kultno značenje, ali one su odavno probile te horizonte, stigle do svojih inozemnih čitalaca, do vrijedne stručne prosudbe koja pri tome nije izostala.

I međunarodna nagrada ”Aleksandar Tišma” još je jedna potvrda značaja i prepoznatosti njegovog djela, ujedno i lijep osjećaj za sve čitaoce koji to djelo cijene, osjećaj kada se nagrade dodijele u prave ruke, s punom zasluženosti za izvrsnost stvaralaštva, kako je ovdje, uzmimo, slučaj.

Iza Davida Albaharija je bogat, iznimno vrijedan opus proznih djela – objavio je petnaestak romana, više od deset zbirki priča, šest knjiga eseja, jednu knjigu za djecu i to još uvijek nije sve…

Sjećam se naročito nekih naslova – romana ”Sudija Dimitrijević”, iz 1978. godine, knjige priča ”Opis smrti”, iz 1982., za koju je Albahari dobio Andrićevu nagradu, romana ”Cink”, iz 1988.

U doba sazrijevanja, čitalačkih i književnih autonomnijih početaka, negdje pred ulaz u svoje punoljetstvo, a to je povezano s vremenom uoči rata u bivšoj Jugoslaviji, čitala sam te knjige, bile su dio mog literarnog izbora, dijelila sam, vjerujem, s mnogima, književno zadovoljstvo, ushićenje susreta s djelima ovog pisca.

Nisam ga nikada doživljavala kao učitelja, premda je zasigurno na neki način bio i to, već sam ga, neobično, doživljavala već tada mnogo bližim, kao nekoga čijoj obitelji i sama, na neki još neformalno potvrđen način pripadam.

To ”porodično osjećanje” imalo je veze dakako s mojim poetičkim pogledima na književnost, za koje vjerujem da su srodni s pogledima ovoga pisca.

Danas, čitajući jednu pjesmu svog omiljenog pjesnika, Czesława Miłosza, nailazim na stih koji dobro opisuje te poglede, u pjesmi u kojoj se Miłosz obraća svom velikom prethodniku, Mickiewiczu (pjesma se zove ”Meni se uvijek sviđao”, s poljskog ju je na hrvatski prevela Marina Trumić, a čitam tu pjesmu u zbirci ”Drugi prostor”, objavljenoj 2009. godine u nakladi ”Zoro”, nakladi koja djeluje u Zagrebu i Sarajevu). On kaže:

”Znači, sadržaj je važan poput jezgre u ljusci,

a kako će se igrati

ljuskama, nema većeg značenja.”

I sama nisam nikada imala dvojbi u vezi najvećeg značaja toga kako će se ”igrati ljuskama”, a Albaharijeve proze dolazile su mi uvijek kao jedna vrst aktualne potvrde da tome treba biti tako.

Sjećam se kada je moj kolega sa studijske godine, rodom Subotičanin, donio u Zagreb, gdje smo skupa studirali, tada novi Albaharijev roman, ”Mamac”. Iz današnje perspektive čini mi se kao da smo u onoj njegovoj maloj kuhinji u Zagorskoj ulici, nedaleko od konobe ”Blato”, sjedili za stolom čitajući ulomke naglas.

Ili su meni, čitajući ih, te rečenice toliko glasno odzvanjale u glavi? Davno je to bilo, ali to su bile te, ratne i poratne radosti nas ljubitelja knjiga, čitanja i pisanja, koji smo tada bili tek početnici.

Nakon rata, moj prvi odlazak djedu i baki u južnu Srbiju bio je obilježen i velikom kupovinom knjiga. Tolikom da su me na pograničnom prijelazu Tovarnik – Šid ne znam više čiji graničari skinuli s vlaka oduzevši mi veliki, autostoperski ruksak pun knjiga, koji je nestao negdje u nekoj od stražarskih kućica pored.

Vlak je stajao na velikoj vrućini nekoliko sati, dok su se – ne znam više što su to bili, carinici, vojnici, tko bi ga znao, uposlenici na pruzi sigurno nisu bili, već predstavnici neke vrste državne kontrole i presije, ti su ljudi listali te knjige, među kojima je bilo i puno knjiga Davida Albaharija, kao i njegovog sunarodnjaka, Svetislava Basare, tražeći valjda nešto sporno, sumnjivo, ne znam.

Uglavnom, cijeli je vlak pun putnika čekao da se ta zavrzlama razriješi i da napokon krenemo put naše voljene domovine, koju nismo bili izdali zato jer smo prvi put po završetku rata otišli vidjeti svoje rođake, i usput, evo, bilo je i takvih nazovi čudaka, kupiti neku, tada stvarno nevjerojatno jeftinu knjigu, nekog od omiljenih pisaca, koji nije bio Vuk Drašković niti netko ni približno njemu sličan, već upravo po svemu drugačiji.

Sjećam se još da me je jedan simpatičan djedica, dok smo sjedili u bifeu na toj željezničkoj postaji, a sve je pomalo sličilo na neki od filmskih prizora iz umjetnički značajnog perioda ”crnog vala” te bivše države, još je samo falilo da netko zapjeva ”Život je lep”, ali to se ipak nije dogodilo – jedan me je djedica, smireno se smješkajući, dok su svi drugi već uvelike gubili živce, počastio pelinkovcem, kao da je, promatrajući me, već vidio da u mom ruksaku ne može biti ničeg opasnog, već posve obrnuto, same bezopasne, skoro pa dječje stvari.

Pa da, upravo to. To su i oni carinici – vojnici ubrzo shvatili, i vratili mi ruksak sa svim knjigama, među kojima je još najviše bilo knjiga Davida Albaharija, još se i ispričavajući, jer su uvidjeli da tu nema ničega što bi nekoga ugrozilo, već samo neki od odličnih primjeraka, neizravnih naputaka, kako da se, što bi veliki Milosz rekao obraćajući se autoru ”Pana Tadeusza”, ”igra ljuskama”.

A to je ipak, ako se mene pita, a tu bi se vjerujem i moj daleki, ugledni rođak, nagradom ovjenčan gospodin, ili pan Albahari složio, od najvećeg značaja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora