Par riječi ”Prije šutnje”

(Opaska uredništva: Donosimo osvrt prof. Vjerana Zuppe koji je pročitan prilikom promocije knjige ”Prije šutnje”, sabranih kolumni ”Porok pravde”, koje prof. Josip Kregar objavljuje na ovome portalu. Promocija je održana u srijedu 5. listopada u Knjižnici i čitaonici ”Bogdan Ogrizović” u Zagrebu.)

Knjiga Josipa Kregara ”Prije šutnje” sasvim je izuzetna. Ona ima dvije glavne osobine.

Prva je i najvažnija osobina knjige ”Prije šutnje” – rečeno jezikom suvremene filozofije – to što je napisana  s pozicije ”patosa nadležnosti” za jednu sasvim posebnu ”radikalnu autobiografiku” (P. Sloterdijk).

Druga je osobina Kregarove knjige – kazano jezikom suvremene lingvistike – ona sasvim posebna ”dinamika proizvodnje” (J. Kristeva) koja podrazumijeva tekst prepun ”igrivih permutacija“. Njihovom dinamikom Kristeva, pak, detronizira veličajni i kompaktni pojam Auctora, a uvodi pojam ”pluralnog subjekta“.

Ukratko. Radi se, dakle, o naročitome obliku Kregarove naracije. Njegovoga osobitog pri–povijesnog pisma. Kako smo sasvim već sviknuti na to da su riječi: priča, pripovijetka, pripovijest gotovo pa istoga značenja, tako bih, tragom suvremene naratologije, želio – a upravo povodom Kregarove knjige – istaknuti da u složenici pri–povijest ima i nešto od onog ”diskurzivnog šuma” (G. Genette) riječi Povijest a koji je u riječima histoire/Histoire (franc.) a pogotovo Geschichte (njem.) još jasniji i jači.

Naime: osnovni sadržaj knjige ”Prije šutnje” oblikovan je u kontekstu povijesti hrvatskog društva i njegovih politika. Naročito u posljednjih dvadeset i pet godina, a sasvim izravno ovog njenog zadnjeg razdoblja (od kraja 2015. pa sve do ovih današnjih dana)

Naime: osnovni sadržaj knjige Prije šutnje oblikovan je u kontekstu povijesti hrvatskog društva i njegovih politika. Naročito u posljednjih dvadeset i pet godina a sasvim izravno ovog njenog zadnjeg razdoblja (od kraja 2015. pa sve do ovih današnjih dana).

No, da je riječ o jednom sasvim naročitom pri-povijesnom pismu, očituje se još u nečem.

U Kregarovome posredovanju (teorijskom, kritičkom, polemičkom…) tzv. dubinske strukture naših glomaznih društvenih i političkih sadržaja i njihovih površinskih struktura uvijek se otvari mogućnost da iz analiza toga duboko ukopanoga na površinu izbiju i one njegove priče, gnome i dosjetke koje svojim duhom znaju imaginacijski riješiti pa i ono nemoguće.

Kregar tim načinom znade riješiti, na primjer, i problem lustracije, a koji već od 1991. bdije i reži iz mraka naše političke realnosti:

”Ideje o lustraciji svih onih koji su dali zakletvu drugu Titu treba odbaciti ili bar abolirati takve ako se donese potvrda iz župnog ureda o ministranstvu. Za mlade je uostalom lustracija besmislena.” (str. 230)

Što se, primjerice, novog Izbornog zakona tiče, tu već nisam siguran da li se Kregar upravo toga novuma boji ili se on ipak dosjetio ključnoga, operativnog modela za jednu završnu ”demokratizaciju demokracije”. Pa kaže:

”Što ako se pojavi još radikalniji prijedlog da Hrvatska lutrija odredi izvlačenjem zastupnike u Saboru?“ (str. 231)

Međutim, kada sam ovdje već spomenuo demokratizaciju demokracije u kontekstu ovakvog izbornog novuma kojim Hrvatska lutrija možda dobije i jednu novu, izuzetno važnu društvenu djelatnost, trebam, međutim, odmah naglasiti nešto od naročite važnosti.

Upravo tu sintagmu ”demokratizacija demokracije” preuzeo sam s pozicije naslova jednog od teorijski najvažnijih i najsnažnijih tekstova – uz posebno značajan tekst ”Ivan Supek je imao pravo“ – u Kregarovoj knjizi ”Prije šutnje”.

”Demokratizacija demokracije je postupak nametanja misaonog okvira promjena, a ne vječita rasprava o pojedinačnim kvalitetama ovog ili onog dužnosnika.” (str. 159)

Taj izuzetno analitični tekst, pa i nešto opsežniji od drugih u ovoj knjizi, ulazi u dubinsku strukturu naše ”neodgovarajuće političke kulture”.

Nju Kregar izravno dijagnosticira kao parohijalnu, a ne participativnu, unutar koje ”opći interes biva zarobljen lokalnim parcijalnim interesima”. (str. 160)

Potom ulazi u brojne probleme dubinskog, strukturnoga uklanjanja zapreka ka onoj participativnoj (”Treba tražiti promjene – ne ljudi već stvari”, str.166).

No, Kregar ipak ima stalno na pameti da je u aktualnoj hrvatskoj političkoj kuturi i potraga za strukturnim promjenama već niz puta pokazala svoje doista neograničene moći parodije.

Što se, primjerice, novog Izbornog zakona tiče, tu već nisam siguran da li se Kregar upravo toga novuma boji ili se on ipak dosjetio ključnoga, operativnog modela za jednu završnu ”demokratizaciju demokracije”. Pa kaže: ”Što ako se pojavi još radikalniji prijedlog da Hrvatska lutrija odredi izvlačenjem zastupnike u Saboru?”

Pa prisjetimo se samo Tuđmanove ridikulozne narudžbe Canjugi – a sasvim na tragu onog što jedan suvremeni filozof cinično naziva ”osadašnjivanje prošlog“ – naime, naredbe da se u hrvatsko društvo hitno uvede podjela na ”stališe“.

Nije stoga čudno da se Kregar dosjetio i te mogućnosti da se instituciju Hrvatske lutrije promijeni ili prenamijeni u instituciju koja izvlači saborske zastupnike iz bubnja. Time bismo, smatram, a nakon brojnih rasprava o mogućnostima i manama neposredne ili izravne demokracije, dobili definitivno i jednu sasvim posebnu Bingo! –demokraciju. Sasvim našu, sasvim hrvatsku igru demokracije na sreću.

Brojne njezine oblike, doduše, dvadeset i pet godina na razne druge načine, uporno već iskušavamo.

Često mi se, pak, čini da je ponekad jako teško razlučiti je li u Kregarovim tekstovima nešto dosjetka, preporuka ili sentenca.

Primjerice: ”Glasajte za onoga tko najmanje obećava, najmanje će vas razočarati”. (str. 3)

Ukoliko je to što je Kregar predložio glasačima nastalo kao dosjetka, sada je – a s obzirom na status quo, to jest na dugotrajno jednako izborno iskustvo – dovoljno već staro i dovoljno provjereno da takva dosjetka bude priznata i kao sentenca.

S obzirom na ovaj Kregarov sentenciozni prijedlog glede glasovanja, pa i njegovih vrsnih analiza demokracije u nas – i to gotovo u svih pedesetak tekstova knjige ”Prije šutnje” – navest ću ovdje i jedan Sloterdijkov stavak koji, čini mi se, i našu demokraciju pogađa ”ravno u sridu”.

”Demokracija, na mnogim mjestima, izgleda kao da je samo modernizacija nemoći. Autonomija i očajanje postali su sinonimi.”

Ovome ću pridodati i jednu Kregarovu gotovo pa dopunu:

”Politika bez hrabrosti je bljutava tehnička disciplina, profesija za ljude savitljive i debele kože, dokolica i zabava za cinike”. (str. 240)

Što se, dakle, tiče jedne naročite osobitosti ovih tekstova prije šutnje, naime: preigravanja Kregarovih pri-povijesnih analiza, s jedne strane, te ozbiljnih dosjetki i duhovitih sentencija, s druge, to ima svoju posebitost i zbog toga jer ono posjeduje upravo onu kreativnu vrijednost pisma, vrijednost koja se, gledajući strogo stilistički, naziva ”ritam razmjene” (L. Spitzer).

”1945.” – piše to u jednoj od svojih knjiga Peter Sloterdijk – ”ispuzali smo kao štakori iz mračnih podruma tetovirani neprijepornim užasom”.

Kaže da još žive, ali kao rijetko koji drugi narod u tradiciji nemogućnosti da se u bilo što pouzdaju. U solidnoj tradiciji ostavljenosti na cjedilu, tradiciji pouzdane nepouzdnosti, tradiciji trajne nužde da sami sebi govorimo kako je ipak sve dobro dok nasljeđujemo pustinju. Tradiciji koja tako često zna biti maćeha…

S time na pameti reći će da su Nijemci narod koji ima provalije ondje gdje drugi imaju rodoslovlja. Da su narod koji je imao ”ontološki loše roditelje”.

Međutim, i mi ovdje tradicijalno – dakle od duboke prošlosti pa do plitke nam današnjosti – sasvim dobro znamo to što jest tradicija ostavljenosti na cjedilu, to što jest tradicija nemogućnosti da se u bilo što pouzdamo, to što jest tradicija pouzdane nepouzdanosti…

Tako to, po Sloterdijku, stvari stoje s njegovima.

Nije na meni da kažem kako on ipak pretjeruje ili ipak ne. Možda bi ga u svemu tome duboko crnome, pogotovo o onome o ontološki lošim roditeljima, mogla utješiti slavna Karamarkova sentenca: ”I među kukoljem ima žita”.

Međutim, i mi ovdje tradicijalno – dakle od duboke prošlosti pa do plitke nam današnjosti – sasvim dobro znamo to što jest tradicija ostavljenosti na cjedilu, to što jest tradicija nemogućnosti da se u bilo što pouzdamo, to što jest tradicija pouzdane nepouzdanosti…

Josip Kregar u knjizi ”Prije šutnje” piše upravo o svim tim našim tradicijama pa kaže: ”Hrvatska nezadrživo klizi u prošlost kao perspektivu, militantni konzervatizam kao ideologiju, autoritarnu vlast (izraz je neopravdano blag), totalitarizam postaje pravilo…” (str. 192)

Pa kaže još i ovo: ”Osjeti se nadolazak šutnje”. (str. 194)

Kregarova knjiga ”Prije šutnje” zaista je pri-povijesna jer je pisana sasvim neumoljivo. Naime: s idejom jedne radikalne autobiografike.

> Svi tekstovi ovog autora