Peticija HND-a radi zaštite ”ficleka” iz kaznenih istraga

Kolegica Aleksandra Brnetić iz Berlina javila je da je napisala Hrvatskom novinarskom društvu: ”Jako rado bih potpisala ovu peticiju, ali prije toga bih rado pročitala njen original. Osim toga se pitam tko je primatelj peticije. Vlada je jako širok pojam. Javite mi gdje da nađem original pisma, koje želite da potpišemo. Jer ne potpisujem prepričanu peticiju…”.

U peticiji režimskog novinarskog društva zahtijeva se od Vlade Republike Hrvatske da odustane od uvođenja novog kaznenog djela ”Neovlaštenog otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje” (članak 307.a predloženih izmjena Kaznenog zakona).

Zgranuta kolegica Brnetić je u nastavku još napisala da joj je Melisa Skender, glavna tajnica HND-a objasnila: ”…da se ne mora napisati (u peticiji) ime i prezime ministra pravosuđa, jer da se podrazumijeva da će peticiju dobiti i Ministarstvo pravosuđa”.

Peticija HND-a je, međutim, ionako beznačajna s obzirom na to da udruženje profesionalnih režimskih novinara (HND) praktično nema utjecaja. Svejedno je stoga tko je tu peticiju sve potpisao i kome će sve to biti dostavljeno.

No postavlja se pitanje kome i zašto ta peticija zapravo treba?

Moje novinarsko mišljenje je da režimski novinari zapravo pokušavaju zaštititi ”ovlaštene državne službenike”, koji obavljaju ”izvidne i istražne radnje” u tobože tajnim kaznenim postupcima, kao ”svoje” praktično jedine izvore informacija iz kompromitiranog pravosuđa u koje više od 80 posto hrvatskih građana nema povjerenje.

Jednostavno, tom peticijom se na pogrešni način pokušava zaštititi državne službenike – ”ovlaštene izvidnike” ili ”ovlaštene istražitelje”, zapravo jedine dostavljače hrvatskim režimskim medijima ”info ficleka” iz tobože tajnih istraga.

Novinari mogu isključivo objavljivati (a ne otkrivati) ”sadržaje izvidnih ili dokaznih radnji” koje su im eventualno ”neovlašteno otkrili” službenici policije (”izvidne radnje”) ili zaposlenici DORH-a i USKOK-a te sudstva (”istražne radnje”).

Prema tome, prijedlog famozne odredbe 307.a Kaznenog zakona nomotehnički nepismeni zakonodavac usmjerava prvenstveno protiv namještenika u raznim državnim upravama, a ne protiv medija i novinara, osobito ne protiv režimskih novinara i medija.

Koliko mi je poznato, režimski novinari zasada još nisu dužnosnici ili namještenici u državnim službama, barem formalno nisu.

Ta nečitka i nejasna odredba Kaznenog zakona formalno-pravno se ne može primijeniti na novinare, pa čak ne ni na režimske novinare koji su kolaboranti kompromitirane policije, DORH-a i sudstva.

Prema mojem novinarskom mišljenju režimske novinare, ili stranačke žurnaliste, kako su tu vrstu samozvanaca zvali u Hrvatskoj u 19. stoljeću, trebalo bi kažnjavati prema posebnoj odredbi Kaznenog zakona kao kolaborante ”neovlaštenih otkrivatelja sadržaja izvidnih ili dokaznih radnji”, odnosno samo kao suradnike u ”curenju informacija” iz tobože tajnih istraga policije, DORH-a, USKOK-a i istražnog sudstva i uglavnom kompromitiranih sutkinja i sudaca u sudskim postupcima.

Kada nemaju pravih dokaza ovlašteni izvidnici i istražitelji iz policije DORH-a (USKOK-a) i sudstva posredstvom lojalnih im režimskih novinara plasiraju u režimske medije dijelove ”izvidnih” ili ”dokaznih” informacija iz ”tajnih” istražnih postupaka.

A nakon objave tih ”info ficleka” u (režimskim) medijima, tzv. ovlašteni izvidni službenici i ovlašteni istražitelji ucjenjuju u istražnim pritvorima utamničene osumnjičenike, te u javnosti prije suđenja stvaraju atmosferu ”linča” i misle da time osnažuju optužne prijedloge s ”klimavim” dokazima.

Nerijetko se isto tako sve to radi i kako bi sud mogao i u povremenim montiranim sudskim postupcima lakše smanjiti eventualne kazne ili čak oslobađati optužene dužnosnike i ostale utjecajne moćnike.

Ponekad se režimskim novinarima podmeću i informacije za koje ”neovlašteni otkrivatelji” (pr)ocjenjuju da će naštetiti suprotstavljenoj kliki unutar iste državne službe (unutarnji sukobi korumpiranih dužnosnika i državnih službenika).

A ”lojalni medijski kolaboranti” nakon nekritičkog objavljivanja na takav način dobivenih ”info ficleka” ponosno se nastoje lažno prikazati kao uspješni istraživački novinari.

Ma daj, kakvo je to istraživanje ako ti netko drugi dostavi ”gotovu informaciju” iz tobože tajnog istražnog ili sudskog kaznenog postupka koju se nekritički objavi?

Potražio sam neke ranije primjere takvih raznih oblika kolaboracija državnih namještenika i režimskih novinara o kojima sam osobno pisao.

Objavio sam u tjedniku Lider za vrijeme trajanja istražnog pritvora Damira Polančeca (sjećate se, potpredsjednika Sanaderove vlade) kako se ”neovlašteno otkrivaju izvidne i istražne informacije” i daju novinarima Večernjeg lista da objavljuju kao ekskluzivne vijesti izravno iz tobože tajne istrage i strogog istražnog pritvora.

U biti, pokušavalo se pritisnuti utamničenog Polančeca da pod ”pritiskom javnosti” otkrije nekompetentnim istražiteljima neki trag ili naznaku pristupa nekom stvarnom dokazu. A Polančec je znao dosta, ali je znao lukavo ne otkrivati sve i zadržati najjače ”adute u rukavu” za, ne daj Bože, pravu kaznenu istragu.

A nakon hapšenja Ive Sanadera, objavio sam i tekst s naslovom koji sve govori: ”USKOK u medije pušta balone jer još nema pravih dokaza” (tjednik Lider, 12. veljače 2010. godine).

Zatim napis naslovljen ”USKOK pecao u mraku po odvjetničkom uredu Zorana Markovića (tjednik Lider, 23. travnja 2010. godine).

Pa u napisu ”Državno odvjetništvo traži da mu dokaze pribavljaju novinari” (Lider, 7. svibnja 2010. godine). Dobio sam tada i prijeteće pismo Nataše Đurović iz USKOK-a upućeno mi (i objavljeno) u 230. broju Lidera: ”Predviđanje tijeka sudskog postupka o kojem autori (novinarskog) teksta pišu svojevrstan je pritisak na pravosudna tijela koji je, sukladno zakonskim odredbama, nedopušten”.

Napisala mi je to Nataša Đurović povodom napisa da USKOK namjerno predlaže optužbe s ”rupama”, kako bi sud lakše odbacio ”tužbu s rupama” da se u sudskom postupku ne razotkrije previše toga.

Iz tog vremena, sjećam se, najviše okapanja sam imao s kaznenim prijavama i tužbama sutkinje Kornelije Ivanušić, tada iz Općinskog suda u Velikoj Gorici zbog članka ”Ukinuta nerazumljiva presuda za trostruku prodaju istog stana” (Lider, 12. listopada 2007. godine).

Premda je ta sutkinja iskusna, počinila je pogrešku koju ne bi počinili ni studenti time što je oštećene uputila da svoje imovinsko-pravne zahtjeve ostvaruju u parničnom postupku, umjesto da im je u presudi dosudila iznos štete (iznos štete je kvalifikatorni element kaznenog djela prijevare prema tadašnjem članku 224. Kaznenog zakona). Sutkinja Ivanušić je počinila bitnu povredu kaznenog postupka, zbog koje se presudu nije moglo preinačiti, već ju se moralo ukinuti i uputiti na ponovno suđenje.

I nakon objavljivanja tog članka sutkinja Ivanušić me najprije (uzalud) ”cinkala” glavnom uredniku (e-porukom 18. listopada 2007. godine).

Onda me (kazneno) prijavila DORH-u prema tadašnjem članku 309. Kaznenog zakona zbog ”prisile u sredstvima javnog priopćavanja na postupanje pravosudnog službenika”.

Povodom te prijave su 18. siječnja 2008. godine po nalogu DORH-a iz Sedme policijske postaje pokušali obaviti tzv. obavijesni razgovor ”na okolnost ima li (potpisani) novinar kakvih dokaza”.

No nakon što policijski službenici ”nisu smjeli” pokazati novinaru ”nalog DORH-a”, novinar je zatražio da u zapisnik zapišu da odbija obavijesni razgovor i da o tome razgovaraju s njegovim odvjetnikom.

Taj tzv. obavijesni razgovor, nakon toga, nikada nije obavljen.

A onda je 9. svibnja 2008. godine DORH ipak odbacio tu kaznenu prijavu, radije nego da novinaru pokažu tekst kaznene prijave sutkinje Ivanušić.

Ali odbacivanje kaznene prijave nije zaustavilo sutkinju Ivanušić, već je protiv novinara pokrenula i privatni kazneni postupak pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu.

No zahvaljujući Ranku Dumaniću, mojem odvjetniku koji me zastupao pro bono, nisam izgubio ni taj kazneni sudski postupak.

Sutkinja Ivanušić se u ”naganjanju” potpisanog novinara nije morala bojati posljedica, izabrana je za sutkinju doživotno. A nije bilo ni zakonskih odredbi o zaštiti novinara od pritiska i ucjena pravosudnih službenika.

Sve ovo s pritiscima sutkinje Ivanušić na novinara detaljno objavljujem da se vidi razlika između objavljivanja neovisne novinarske analize ukinute presude, nasuprot suviše brojnih objavljivanja ”info ficleka” iz tobože tajnih istražnih postupaka koje

režimskim novinarima ”neovlašteno otkrivaju” neosposobljeni ”izvidnici” i ”istražitelji” iz policije, DORH-a (USKOK-a) i sudstva.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora