Petrov dva sata u gepeku

Pretprošloga ljeta proveo sam jedno jutro u društvu norveškoga pisca krimića Joa Nesboa. Razgovarali smo o koječemu, naravno, najviše o njegovim knjigama, ali smo se, među ostalim, dirnuli i u politiku.

On mi je, naime, kazao kako se ne snalazi najbolje u lijevo-desnim
podjelama, jer je u njegovoj zemlji razlika između konzervativaca i socijalista skoro pa simbolična. Svi dijele cijeli paket temeljnih, neupitnih društvenih vrijednosti i doslovce ih samo nijanse čine mrvicu nagnutima na ovu ili onu stranu. Razlog?

Naprosto, Norveška nije ideološki polarizirano društvo, nego društvo konsenzusa. Sve donedavno nisam imao pojma kako izgleda život u tako harmoničnom ambijentu, a onda su nam se dogodili izbori. Pat-pozicija u koju su zaglavila dva velika, nepomirljiva bloka te iznenađujući uspjeh Mosta koji se prometnuo u najpoželjniju udavaču, čudesno su ohladili ideološke strasti.

Dok je trajalo to iznuđeno primirje, svi su se protagonisti našeg političkog života trudili ostaviti dojam kako su neobično širokogrudni, tolerantni, spremni na dijalog i, iznad svega, beskrajno strpljivi. No, ispod te nalickane fasade ključao je bijes, jedva se prikrivala histerija. Tko je širio veći osmijeh pri samom spomenu Mosta, veću je muku morao potisnuti duboko u sebi

Reforme što ih zagovara Petrovljeva družina doživljavaju se kao neka vrsta Svetoga pisma, neupitne dogme koja je svima u srcu. I SDP i HDZ danima su se trsili uvjeriti i mostaše i cjelokupnu javnost kako su privrženi političkom kursu treće opcije kudikamo više od svojih suparnika.

Dok su tako ispovijedali svoju bezrezervnu predanost perestrojki po mjeri metkovskoga psihijatra, potpuno su zanemarili svoj core-business: nemilosrdno uzajamno vrijeđanje i valjanje po ideološkom blatu.

Naravno, detant na koji su ih osudili tijesni izborni rezultati ne može potrajati. Vrlo brzo, možda i prije tiskanja ove kolumne, stvari će se vratiti na stari kolosijek. Iz norveške utopije društva konsenzusa iznova ćemo se prestrojiti u ideološke rovove i nastaviti častiti retoričkim batinama.

Dok je trajalo to iznuđeno primirje, svi su se protagonisti našeg političkog života trudili ostaviti dojam kako su neobično širokogrudni, tolerantni, spremni na dijalog i, iznad svega, beskrajno strpljivi. No, ispod te nalickane fasade ključao je bijes, jedva se prikrivala histerija. Tko je širio veći osmijeh pri samom spomenu Mosta, veću je muku morao potisnuti duboko u sebi.

Mogao bih se kladiti kako su mnogima u besanim noćima na um padali ovakakvi scenariji. Božo Petrov u mašti lijepoga broja naših frustriranih čimbenika nije sjedio za pregovaračkim stolom, nego ležao sklupčan u gepeku automobila.

Nije mi teško zamisliti nekog viđenijeg hrvatskog političara kako pod jorganom zamišlja sljedeću scenu. Gluhi su sati, ulice su puste, samo jedan automobil kruži zagrebačkim ulicama.

Mogao bih se kladiti kako su mnogima u besanim noćima na um padali ovakakvi scenariji. Božo Petrov u mašti lijepoga broja naših frustriranih čimbenika nije sjedio za pregovaračkim stolom, nego ležao sklupčan u gepeku automobila

– Već dva sata ga vozamo okolo? Misliš li da je to dosta? – nervozno pita zdepasti tip za upravljačem passata s daruvarskim tablicama.
– Nije. Mali je prčevit, neće se tako brzo slomiti – odgovara mu smrknuti suvozač, gaseći cigaretu u pepeljaru iz koje se prelijevaju čikovi.
– Ali postat ćemo sumnjivi budemo li ga nastavili ovako truckati istom rutom.
– Imaš pravo. Moramo načiniti reformski zaokret, na prvom križanju skreni udesno. Ako ne možemo reformirati državu, možemo barem kurs. Ha! Ova mi je dobra, jel da da je?

Naravno, ma koliko bio zavodljiv i privlačan, ovaj scenarij ima i barem jednu ozbiljnu slabost. Neispavani čimbenik koji bi Petrova rado strpao u gepek dobro zna kako time ne može riješiti svoj problem u cijelosti.

Naime, mostaši su šarena družina, pitaj boga što svatko od njih uistinu misli i kakvi su mu planovi.

Ako jednoga i uspiješ slomiti vožnjom u fetalnom položaju na posteljici od rezervne gume, tko ti kaže da će njegov primjer slijediti i svi ostali?! Da bi čovjek bio siguran, mora ih sve potrpati u prtljažnike, za što će mu trebati ozbiljan vozni park i cijela satnija odlično uvježbanih i povjerljivih suradnika koji tu složenu, logistički itekako zahtjevnu operaciju mogu čestito odraditi.

Ma kako se ova (post)izborna drama bude na koncu rasplela, jedna jestvar neupitna: Božo Petrov ostat će upamćen kao jedini psihijatar u cijelome svijetu i u čitavoj povijesti koji je uspio proizvesti više duševnih tegoba nego što ih je olakšao.

Petrovljevi snovi o reformiranju države možda se nikada neće ostvariti, no nema dvojbe da je temeljito deformirao svakodnevicu naših političkih elita. Ljudi koji su do jučer pucali od samopouzdanja, danas pucaju na živce. Metkovski pak psihijatar definitivno nije naciljao u prazno: on je zapucao u razno

On je možda loša vijest za naše političare s dugim karijerama u velikim strankama, ali je upravo sjajna vijest za farmakološku industriju. Jer, duboko sam uvjeren, otkako je on iskoračio na veliku scenu, potražnja za
anksioliticima i antidepresivima višestruko je porasla.

Petrovljevi snovi o reformiranju države možda se nikada neće ostvariti, no nema dvojbe da je temeljito deformirao svakodnevicu naših političkih elita. Ljudi koji su do jučer pucali od samopouzdanja, danas pucaju na živce. Metkovski pak psihijatar definitivno nije naciljao u prazno: on je zapucao u razno.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Netko milosrdan trebao bi isključiti SDP s aparata
    •  Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
    •  HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
    •  Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
    •  Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
    •  Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
    •  Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
    •  Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
    •  Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
    •  Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija

> Svi tekstovi ovog autora