Plovi, Bekime, ne može ti nitko ništa!

Skidao je sa sebe sloj po sloj. I slagao u rečenice, priče i romane. Listali smo nezasitno ogoljene stranice. Začuđeni, omađijani i nadasve zahvalni. Svjesni da se mi tako ogolili nikad ne bismo. Barem ne u tolikoj mjeri. A nama je onda bilo lakše s našim tjeskobama, strahovima, slabostima, tugama, prazninama i nepripadanjima.

Ne živi se i ne umire ni po dobroti ni po zaslugama. Svi to znamo. Ali nikad nas ne napušta nada da se zakoni prirode ili slučajnosti mogu prevariti kada vam je netko izuzetno blizak.

A kada umru ljudi koje niste poznavali, a zbog čijeg nestanka vam se otkine komad duše onda vam je još nejasniji i nepravedniji nebeski poredak i prirodni zakon. Najradije biste zaronili glavu u bajku gdje su ustoličeni zakoni po kojima oni dobri žive dugo i sretno.

Dovoljno je bilo vidjeti te ogromne oči na fotografiji, televizijskom ili kompjuterskom ekranu pa da se u djeliću sekunde susretnete s čistom dobrotom. Dovoljno pročitati jednu njegovu priču, kamoli roman pa da ne posumnjate u zasluge.

Ne živi se i ne umire ni po dobroti ni po zaslugama. Svi to znamo. Ali nikad nas ne napušta nada da se zakoni prirode ili slučajnosti mogu prevariti kada vam je netko izuzetno blizak

Nije pripadao nigdje, a svima je bio na dohvat ruke. Dječački nevin i ranjiv.

Kolegica iz Jutarnjeg lista, Karmela Devčić je na svom Facebook zidu napisala da na prste pola ruke može nabrojati koliko puta je pišući za novine radila (auto)cenzuru. S Bekimom je to napravila.

”Nakon tog turopoljskog razgovora, teškog, makar je s njime razgovarati bilo lako, pola sam teksta namjerno izgubila u magluštini vraćajući se u Zagreb. Još karticu-dvije kasnije ubila na papiru. Činilo mi se da svijet ne zaslužuje toliku dozu iskrenosti. Da sugovornika treba zaštititi od svjetine.

R.I.P. Huckleberry Finn.”

Uzdrmala me smrt Bekima Sejranovića, meni nepoznatog čovjeka, kojemu nikad nisam pogledala u oči. Olabavila je još jedan čavao iz nestabilne konstrukcije na kojoj stojimo svi mi koji ne pripadamo nigdje i koji se tražimo svugdje. Čija su krvna zrnca pogrešna, imena ili prezimena čudna. Čija su mjesta rođenja, odrastanja, školovanja pod lupom, a posebno mjesto boravka u odnosu na crtu bojišnice.

Kad sam saznala da je umro, osjetila sam da mu nešto dugujem. Da mu svi, i oni koji su ga znali i mi koji smo ga samo čitali nešto dugujemo. Jer nam je dopustio da virimo kroz ključanicu i gledamo ga obnaženog kako se gubi, nestaje, kako se traži i vraća. Državama, gradovima, ženama, djeci, roditeljima, djedu i baki. I rijeci, uvijek rijeci. Njoj je, kažu oni koji ga znaju, možda jedinoj pripadao.

Nisam znala kako otplatiti dug. Palo mi je na pamet da ponovno odgledam neobični film Od Tokija do Morave koji je s Bekimom snimio Japanac Moku Teraoka. Bekim je pozvao nepoznatog mladića iz Tokija, porijeklom iz Hirošime, željnog snimanja da mu bude vodič kroz ”Balkansku galaksiju”.

U društvu je bio i Bekimov cimer iz Osla. Poetski režirano putovanje koje je spojilo naizgled tri nespojiva svijeta – Japan, Norvešku i Balkan, tri čovjeka i rijeku – najvjernija je slika o Bekimu. Vječni dječak u potrazi. Na putu.

Nije mi bilo dosta. Počela sam opet čitati njegov roman Nigdje, niotkuda. Progutala svaku riječ koji su drugi, njemu bliski i dragi ljudi prethodnih dana napisali.

Najnježnije je pisao Marko Tomaš: ”Imao si te ogromne oči i tu dječačku dušu i šarm i stao si pred svijet i ponudio mu sve što imaš za trenutke ljubavi. Pojma nemaš koliko si je ostavio iza sebe i koliko ju je za tebe još bilo. Jataci odmetnutog dječaka javljaju se posvuda.”

Ali misli mi se ne mogu osloboditi jedne scene koju su za Jutarnji list prepričali pisci Ivica Prtenjača i Zoran Ferić.

Godina je 2000. Slovenski pisci htjeli su odigrati nogometnu utakmicu s hrvatskim kolegama. Organizirali su veliki autobus da ih doveze iz Zagreba u Maribor. Kad su se približili slovenskoj granici Prtenjača je primijetio da se Bekim, preznojava, da se prepao. Bekim koji se ne boji ničega.

”Sad će nam tražiti dokumente”, rekao je.

”Pa što ima veze”, upitao ga je Prtenjača čudeći se i priznajući da nije shvatio u čemu je problem.

I Zoran Ferić vrlo dobro pamti taj dan: ”Kad sam upoznao Bekima, kad sam ga prvi put uživo vidio, vidio sam ga kako odlazi. Nikada neću zaboraviti ta njegova leđa kako s graničnog prijelaza sa Slovenijom odlazi natrag prema Hrvatskoj.

Slovenski policajci nisu ga pustili u zemlju jer je imao BiH putovnicu s norveškom vizom, to je sve njima bilo jako sumnjivo. U tom trenutku osjećao sam strašnu grižnju savjesti. Taj odlazak i ta leđa ću pamtiti. Nismo se tad snašli. Trebali smo svi izaći iz autobusa i alarmirati kolege u Mariboru.”

Jedna čitateljica je napisala da i nju proganja ova scena. Zapitala se da je autobus bio pun spisateljica bi li one nastavile put bez Bekima. Vjeruje da nijedna ne bi. Voljela bih i ja u to povjerovati, ali teško je osuđivati i predvidjeti kako će ljudi reagirati u određenim situacijama.

Skidao je sa sebe sloj po sloj. I slagao u rečenice, priče i romane. Listali smo nezasitno ogoljene stranice. Začuđeni, omađijani i nadasve zahvalni. Svjesni da se mi tako ogolili nikad ne bismo. Barem ne u tolikoj mjeri. A nama je onda bilo lakše s našim tjeskobama, strahovima, slabostima, tugama, prazninama i nepripadanjima

Najčešće se dogodi upravo ono što se desilo Feriću. Već bude kasno kad shvatimo što smo u stvari u danom trenutku trebali napraviti.

Pretpostavljam da Bekim nikom nije zamjerio, jer je, kako kaže Kruno Lokotar ”imao tu snagu da ružno prikaže prolaznim, da o trpljenju ne patetizira i ne izigrava žrtvu, da nomadski eskivira, da izluči ljepotu i vitalnost. I o svemu tome još napiše knjige.”

I jedan moj praški prijatelj, prevoditelj, Jakub Novosad, osjeća dug prema Bekimu.

”Obećao sam mu prije brdo godina da ću da mu prevedem knjigu i dovesti ga u Prag. Knjigu sam preveo, ali u Prag ga doveo nisam. Nije bilo para za avionsku kartu, hotel, honorar. Ni za šta.

Kad smo se konačno dokopali novca, više nije bilo aktualno. Već smo obojica živjeli druge priče s drugim knjigama. Drugim ljudima u drugim zemljama. Čovjek obično shvati tek kad je kasno. Jebi ga, to je valjda život.

Bekima više neću sresti, ali njegove knjige ostaju. Volio bih da ih barem pokažem Pragu. Bekim je to zaslužio. Dužan sam njemu (i sebi) da organiziram javno čitanje. Neka svako pročita pomalo. Uostalom može i na češkom. Ili norveškom. Ili engleskom. Svejedno. Samo neka se čuje.

Uz čitanje puštat ćemo i njegovu omiljenu muziku. Jer njegove knjige se obavezno čitaju uz muziku.

Dođite da ispoštujemo čovjeka na najbolji mogući način. Vjerujem da bi mu se dopalo. A tko ne može u Pragu, neka napravi slični događaj bilo gdje. Nomadi mjesto ne biraju, oni ga doživljavaju”, napisao je Čeh Jakub na svom Facebook zidu i organizirao čitanje za Bekima.

Naravno, pored rijeke. Ovaj put Vltave.

”Moj san je da imam bazu koju mogu nazvati svojim domom, da imam gdje da se vratim”, govorio je često Bekim.

Uzdrmala me smrt Bekima Sejranovića, meni nepoznatog čovjeka, kojemu nikad nisam pogledala u oči. Olabavila je još jedan čavao iz nestabilne konstrukcije na kojoj stojimo svi mi koji ne pripadamo nigdje i koji se tražimo svugdje

Navikli smo već da naše državice poslije smrti onog koji za sobom ostavi dubok trag, a kojem su prethodno okrenule leđa i pokazale pendrek i granicu, krenu sa svojatanjem i naprasno mu pružaju dom.

Novinar Ladislav Tomičić najbolje je to sažeo u svom Facebook statusu: ”Danas pišu da je bio i hrvatski pisac, iako se Hrvatska prema njemu ponijela kao maćeha. U sjećanjima koja će prigodno biti napisana neće biti mjesta za policiju, racije i ono jutro kad su ga vodili na riječku autobusnu stanicu da ga deportiraju zbog njegovog imena, prezimena i zemlje proizvodnje.

Pišu i da je bio bosanski pisac, iako mu je i Bosna bila maćeha. Bosna je maćeha svima nama koji smo se tamo ispilili, osim mazohistima i ratnim profiterima.

Bekim zaista nije pripadao nigdje i zaista je došao niotkuda. To mu je bio roman, to mu je bio život i životna muka. Beks je skupo platio svaku napisanu riječ. Najskuplje. Nisu mu dali da pusti korijenje pa je izabrao rijeku.”

Bekime, danas ću te upoznati na Vltavi. Bit će tamo i Martina. Spustila je zbog tebe zastavu na ambasadi Bosne i Hercegovine u Pragu na pola koplja. Izazvala bijes istih onakvih koji su te ganjali preko granica.

Plovi, Bekime, ne može ti nitko ništa!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora