Podmuklo ”batinjanje” sveučilišnih profesora (1)

Nacionalni su sveučilišni, znanstveni i umjetnički kriteriji (u daljnjem tekstu: Nacionalni kriteriji) stavljeni u javnu raspravu na e-savjetovanju. Njima se propisuju kriteriji za izbor odnosno reizbor na radnim mjestima u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Radi se o najbitnijem pravnom aktu za svakog zaposlenika u sustavu, jer se njima određuju kriteriji za njihovo napredovanje, tj. izbor na više radno mjesto (npr. izbor docenta na radno mjesto izvanrednog profesora, potonjega na mjesto redovitoga profesora, itd.). Njima se određuju i minimalni kriteriji za reizbor na isto radno mjesto, jer ako ne ispunjavaju uvjete za napredovanje, onda moraju biti reizabrani na isto radno mjesto. A ako ne ispunjavaju uvjete za reizbor, onda im prestaje radni odnos. Drugim riječima, dobivaju otkaz. No ovdje nije riječ samo o izboru na više radno mjesto (dalje: napredovanje) nego i o novom zapošljavanju na radno mjesto.

Zašto ”batinom” po sveučilišnim profesorima?

Do sada je svaka promjena ovih kriterija uvijek vodila njihovu dodatnom postrožavanju. Prijedlog Nacionalnih kriterija vodi se istom logikom. Mnogi neupućeni i izvan sustava znanosti i visokog obrazovanja reći će da je to opravdano. Mediji su u javnosti stvorili izuzetno negativnu sliku o kvaliteti našeg sustava znanosti i visokog obrazovanja.

Kritika je djelomice i opravdana, ali za to su najmanje odgovorni sveučilišni profesori i znanstvenici. Politika je u posljednjih dvadesetak godina uspjela narušiti kvalitetu sustava nizom stihijskih i međusobno neusklađenih rezova, brzopletih promjena te nepromišljenog i pretjeranog osnivanja novih javnih visokih učilišta što je snažno dovelo do degradacije razine znanja i vrijednosti sveučilišnih diploma, a istovremeno je uskraćeno bolje i izdašnije financiranje za naša najbolja sveučilišta. Dodatno, posljednjih par godina svjedočimo politici koja radi na slabljenju i razbijanju Sveučilišta u Zagrebu, iako ono predstavlja temelj hrvatskog sustava znanosti i visokog obrazovanja i na njemu radi polovica zaposlenika u sustavu.

Unatoč svemu, Sveučilište u Zagrebu i dalje ulazi u najboljih 2-3 % sveučilišta u svijetu, a čak 56 znanstvenika koji trenutačno djeluju ili su djelovali na Sveučilištu nalazi se na listi 2 % najutjecajnijih znanstvenika u 2023.

Istraživanje Damira Stanzera relevantnih svjetskih izvora, prije svega SCOPUS-a koji omogućava najsveobuhvatniji pregled svjetskih istraživanja u području znanosti, pokazuje da je Hrvatska po broju objavljenih znanstvenih članaka i citata po istraživaču, kao i po broju objavljenih znanstvenih članaka te uloženim novcima jedna od najuspješnijih država u Europi. Ovakav rezultat iznenađuje ako uzmemo u obzir da se Hrvatska kontinuirano nalazi na dnu ljestvice kada govorimo o financiranju znanosti i visokog obrazovanja u EU.

Usprkos tome, Nacionalni kriteriji značajno su postrožili uvjete napredovanja. Pitanje je zašto je potrebno drastično povećati te uvjete ako hrvatski znanstvenici po međunarodnim pokazateljima postižu natprosječne rezultate, i to čak unatoč objektivno slabim uvjetima za znanstveni rad i oskudnim financiranjem znanstvenih istraživanja.

Novi Nacionalni kriteriji logična su posljedica reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja koja je započela 2021. godine, a kojom se, osim što je ograničena sveučilišna autonomija, položaj sveučilišnih profesora pravno i društveno degradirao (financijski su već ionako degradirani politikom plaća).

Uz namjeru snaženja političke kontrole nad sveučilištem i akademskom zajednicom, npr. uvađanjem sustava ocjenjivanja kojim je ukinut osjećaj sigurnosti i stalnosti zaposlenja sveučilišnim profesorima što je pretpostavka akademske slobode (iako sustav ocjenjivanja nije uveden, i dalje ostaje zakonska norma), reforma je istovremeno snažno uvela neoliberalnu doktrinu i tržišne vrijednosti u sustav znanosti i visokog obrazovanja.

Ovaj prijedlog samo je potvrda ovakve preorijentacije u smjeru ”projektne znanosti” koja se već dugo vremena korak po korak uvađa u sustav. I njome se samo dodatno osnažuje osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti zaposlenja sveučilišnih profesora.

Retroaktivnost – promjena pravila igre tijekom utakmice

Najveći problem za sveučilišne nastavnike i profesore te znanstvenike potpuna je neizvjesnost i nesigurnost u pogledu uvjeta napredovanja. Uvjeti se stalno i prečesto mijenjaju, tako da za svako napredovanje vrijede nova pravila. To je istovjetno situaciji da počnete igrati nogometnu utakmicu po jednim, ali sudac nakon 60 minute odluči da se igra po drugim pravilima i poništi sve do sada zabijene golove koji nisu zadovoljili njegova do tada nepoznata pravila.

Ne samo što je ovakvo postupanje pravno upitno, već je duboko nepravedno i ima snažan psihološki učinak te unosi veliki nemir u akademsku zajednicu. Naš se rad ionako sve više ovakvom regulacijom  svodi na ispunjavanje kućica u obrascima koje moramo ispuniti da bismo ostvarili tražene uvjete, a potpuno nepredvidivim promjenama i stalnim povisivanjem traženih uvjeta ne možemo unaprijed racionalno planirati naš znanstveni i stručan rad, što znači da smo stavljeni u gotovo nemoguće uvjete rada.

I tako su znanstvenici i profesori umjesto slobodnog bavljenja znanošću u neprestanoj borbi i grču za ispunjenjem sve strožih i potpuno nepredvidivih uvjeta. Time se izravno ugrožava i mogućnost znanstvenog istraživanja utemeljena na slobodi mišljenja i djelovanja.

Diskriminacija u sustavu – jednaka plaća za jednaki rad?

U posebno nepovoljnom položaju su sveučilišni profesori. Hrvatski sustav znanosti i visokog obrazovanja dijeli se na visoka učilišta i znanstvene institute. Iako je opis poslova na sveučilištu bitno drugačiji, napredovanje sveučilišnih profesora i znanstvenika na jednak način je regulirano u pogledu znanstvenih kriterija.

Međutim, sveučilišni profesori, osim znanstvenih, moraju ispuniti i nastavne kriterije, jer polovicu svojeg vremena provode u nastavi, a drugu polovicu u znanosti. Znanstvenici na institutima ne moraju ispunjavati nastavne kriterije jer se oni bave isključivo znanošću (standardna podjela radnog vremena propisana je čl. 67. Kolektivnog ugovora iz 2019.).

Drugim riječima, sveučilišni profesori moraju uz jednake, ali sve strože i strože znanstvene kriterije za napredovanje ostvariti i dodatne nastavne kriterije. Prema Nacionalnim kriterijima, za radno mjesto izvanrednog profesora, redovitog profesora i redovitog profesora u trajnom izboru – 810 sati standardnih ekvivalenata radnih sati u nastavi od zadnjeg izbora, i još dodatne kriterije nastavnog doprinosa.

Jednak rad? Ne. Jednaka plaća? Da. Poruka onima koji žele raditi na sveučilištima – nemojte, jer ćete raditi više za istu plaću.

Prečicom do statusa sveučilišnog profesora

Novi Nacionalni kriteriji međutim dodatno snažno pogoduju znanstvenicima na institutima. Nacionalnim kriterijima se naime izuzetno detaljno i rigorozno reguliraju znanstveni uvjeti napredovanja, dok su nastavni kriteriji sniženi na način da je manje nastavnih doprinosa potrebno ispuniti nego ikada do sada.

Netko bi pomislio izvrsno – barem se malo olakšava pozicija za sveučilišne profesore u pogledu uvjeta napredovanja. Da, na prvu to uistinu tako izgleda. Međutim, sveučilišni profesori moraju odraditi puno veću satnicu da bi dobili plaću jer navedenih 810 sati kroz pet godina samo je 1/5 satnice propisane kolektivnim ugovorom.

Na ovaj način se ustvari umanjuje vrijednost nastavnog rada sveučilišnih profesora koji će se umjesto što većoj kvaliteti nastave morati u puno većoj mjeri nego do sada usredotočiti na znanstveni rad, iako se nominalno udio vremena koji provodimo u znanosti i nastavi vrednuje jednako.   

Ali kao u lošoj reklami, to nije sve. Nacionalni kriteriji u biti snažno dodatno pogoduju znanstvenicima na institutima. Naime, čl. 39. st. 6. Nacionalnih kriterija propisuje da je za izbor u naslovnog nastavnika (docenta, izvanrednog prof., red. prof. i red. prof. u trajnom zvanju) potrebno ostvariti samo 20 % standardnih ekvivalenata radnih sati u nastavi, iako je dosadašnja praksa jednaki broj sati kao i za sveučilišne profesore. A tih 20 % znanstvenici koji žele postati naslovni nastavnici trebaju ostvariti kumulativno (tj. jednom tijekom života, bilo kada), dok takvu 100% satnicu sveučilišni profesori moraju odraditi svake godine svojega zaposlenja.

Što to znači? S nižim nastavnim kriterijima i s puno manjim nastavnim opterećenjem znanstvenici s instituta moći će sada puno jednostavnije i lakše biti birani u naslovnog nastavnika. Točnije, umjesto 810, oni će trebati održati 162 sati standardnih ekvivalenata radnih sati u nastavi (dakle 30 kontakt sati predavanja). A tada je uvijek moguć prijelaz s instituta na sveučilište.

I dok će sveučilišni profesori sada morati puno više raditi u znanosti i uz to držati veliki broj predavanja, znanstvenici na institutima mogu se posvetiti samo ispunjavanju znanstvenih kriterija, a ako žele mogu s puno manje truda i rada postati i sveučilišni profesori.

Tako će sada biti moguće da znanstvenik s instituta postane redoviti profesor u trajnom zvanju s ukupno održanih 30 sati predavanja dok će istovremeno sveučilišni profesor za isti položaj u svojoj karijeri morati održati najmanje 2250 sati predavanja i 1500 kontakt sati kao asistent. I to za jednaku plaću.

Ako mislite da je to nemoguće, samo ću podsjetiti da je aktualni ministar znanosti Radovan Fuchs koji je radio na Veterinarskom institutu postao naslovni redoviti profesor u trajnom zvanju na Sveučilištu u Rijeci upravo na taj način (preskočio je izbor u zvanje docenta i izvanrednog profesora, već je odmah biran u zvanje redovitog profesora, što znači da se može biti izravno biran i za redovitog profesora u trajnom izboru).

Tko će ostati raditi na sveučilištima?

Ovakvo maćehinsko ponašanje samo će dodatno udaljiti kvalitetne ljude iz sustava visokog obrazovanja, jer tko normalan želi raditi u sustavu gdje nema jasno definiranih i postojanih kriterija i pravila igre, a uz to smo s obzirom na obrazovanje i stručnost potplaćeni.

Povrh toga sveučilišni profesori su financijski i radno diskriminirani u odnosu na znanstvenike koji rade na institutima (uz jednake znanstvene uvjete sveučilišni profesori moraju ispuniti i nastavne kriterije), a kojima se sada dodatno otvara mogućnost da uz bitno lakše nastavne uvjete na zaobilazan način postanu sveučilišni profesori.

Uza sve navedeno, ukidanjem sustava zvanja, za što je zaslužna Fuchsova reforma, sveučilišni profesori (i znanstvenici) ujedno su i društveno degradirani. Tako da ako i mukotrpnim radom uspijemo ostvariti kriterije i postanemo redoviti profesori u trajnom zvanju, odlaskom u mirovinu smijemo se samo služiti titulom – doktora znanosti.

Konačno, potpuno je jasno i razvidno da je cilj ovakvih Nacionalnih kriterija što većem broju sveučilišnih profesora otežati, a nekima i onemogućiti napredovanje (znanstvenici na institutima će lakše ostvariti rigorozne znanstvene uvjete jer se čitavo radno vrijeme bave samo znanošću). Na ovaj način će država uštedjeti jer neće skupo plaćati ”lijene” sveučilišne profesore.

Ali bez perspektive napredovanja i sa sramotno niskim plaćama asistentima, zašto bi najbolji htjeli ostati u sustavu? A ako oni neće, tko će obrazovati buduće generacije doktora, inženjera, profesora, znanstvenika?

Navedeno je istaknuo i profesor Bagić, koji je još prije dvije godine istaknuo: ”Ako vrijedite, u privatnom sektoru za pet godina napredujete. Kod nas u sustavu je sporo napredovanje, tek za 30 godina dođete do najviše pozicije.” Međutim, sada je i ta perspektiva napredovanja postala jako mršava, a time i atraktivnost rada na sveučilištu.

I sada smo došli do pitanja što se ustvari mijenja Nacionalnim kriterijima? O tome više u idućoj kolumni.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
    •  Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?

> Svi tekstovi ovog autora