Poezija Jasminke Domaš prošarana biserima mudrosti i ljepote

Jasminka Domaš, ”Bog govori jidiš”, Bet Israel i Stajer-Graf, Zagreb, 2024.

Jasminka Domaš je danas u hrvatskoj književnosti i kulturi općenito nesumnjivo jedna, po mnogo čemu iznimna osobnost; pripada povlaštenom krugu najrafiniranijih i najsuptilnijih pjesničkih figura i to ne samo naše, već i šire regionalne suvremene poetske i umjetničke scene kao takve, ali jednako tako plijeni pozornost kao vrsna prozna spisateljica i znanstvenica koja se kao sveučilišna nastavnica (Fakultet filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, ranije Filozofski fakultet Družbe Isusove) intenzivno bavi istraživanjima židovske, odnosno judaističke kulture i tradicije.

U svakom pogledu radi se o rasnoj intelektualki europskog ”štiha”, formata i dometa, a to je iznova, na impresivan način potvrdila najnovijom, do danas svojom možda najzrelijom zbirkom pjesama naslovljenom ”Bog govori jidiš”, u izdanju Židovske vjerske zajednice Bet Israel i male, ali već renomirane zagrebačke izdavačke kuće Stajer-Graf, uz napomenu kako se zapravo radi o prijevodu pjesama gđe. Domaš s engleskog jezika (”God speaks Yidish”), koje je zavidnom vještinom i s puno osjećaja za ritam i poznavanjem ”tananih” i složenih sadržajnih značenja, prevela Iskra Pavlović, a kako bi ”doživljaj” bio potpun, pobrinula se slikarica, skulptorica (s preko sto samostalnih i kolektivnih izložbi u RH i u inozemstvu) i književnica Melita Kraus (rođena u Bjelovaru 1954.) koja je instruktivno ilustrirala naslovnicu knjige, likovno sjajno sugerirajući (s)misao i (o)poruku stihova Jasminke Domaš, sa sažetim, ali informativnim pogovorom iz pera Ružice Aščić.

Ali, prije nego li se prihvatim opširnijeg prikazivanja najnovijeg po-etičkog uratka gđe. Domaš, moram nekoliko riječi posvetiti njezinoj prethodnoj, nedavno objavljenoj zbirci pjesama ”Planina svjetlosti” (Shura publikacije, Opatija, 2024.), koja je u našoj kulturnoj javnosti, posvema nezasluženo, prošla nekako nezamijećeno, iako je višestruko značajna, ne samo s umjetničke, odnosno estetske i(li) literarne strane, već posebice s ogledom na aktualni, više nego složeni kontekst međunarodne političke situacije koja prijeti nesagledivom eskalacijom, prije svega ratnih zbivanja na Bliskom Istoku.

Naime, knjiga je inspirirana ne tako davnim boravkom pjesnikinje u Iranu i u kojoj nam je na jedinstven i inspirativan način dočarala veličinu i vrijednosti drevne perzijske kulture i civilizacije, a ne zaboravimo Jasminka Domaš pripada (i) korpusu židovske literature u dijaspori  i stoga danas kada su napetosti između Jeruzalema i Teherana dostigle kulminaciju, njezin glas pun emocija i razuma i ovom pjesničkom zbirkom (ne)izravno poziva na kulturalnu, ali i međuljudsku toleranciju, što u tim i takvim okolnostima zavređuje svako poštovanje, ali traži i osobnu hrabrost, jer kada se oglase ratni bubnjevi, svaki poziv na mir, trezvenost i međusobno poštovanje i uvažavanje na svim zaraćenim stranama dočekuje se sa skepsom, a i budi nepovjerenje u nakane mirotvorca, posebice u redovima vlastite etničke, vjerske, kulturne i(li)društvene zajednice, iako u ovom konkretnom slučaju imenovane pjesnikinje ne bi trebalo biti (n)ikakve zabune.

Naime, ne zaboravimo kako autorica knjige već godinama na našoj javnoj sceni djeluje kao istaknuta borkinja za zaštitu ljudskih i građanskih prava, bila je jedna od utemeljiteljica židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj, u više je navrata bila i birana za predsjednicu Udruge za vjersku slobodu/toleranciju u RH, a poznata je i kao agilni aktivist s velikim doprinosom u radu Hrvatsko-izraelskog društva u Zagrebu.

Ali, kada terorističke organizacije Hamas u Gazi i Hezbollah u Libanonu (uz svesrdnu materijalnu i političku potporu  režima u Iranu) prijete Izraelu kako će ga ”sravniti sa zemljom”, odnosno ”baciti u more”, kada gine na tisuće nedužnih civila i u redovima židovskog, a još i daleko više u redovima palestinskog naroda, posebice u Gazi gdje je izraelska vojska pokrenula legitimnu, široku samoobrambenu akciju koja se nažalost sve više pretvara u masovni ”neselektivni” obračun s palestinskim civilima (protiv čega sve više jačaju i prosvjedi mirovnih aktivista u samom Izraelu, kao i diljem svijeta), e onda se treba s poštovanjem pokloniti svima koji (na različite načine) žele zaustaviti ubijanje, stati na kraj ratnom zlu i zločinima koji nikada nikome nisu donijeli dobro, osim viška očaja, bijede i besmislene patnje, a ako to netko zna, onda je to, kroz svekoliku povijest čovječanstava na najgori mogući način, s Holokaustom kao vrhuncem, masovne, kolektivne antisemitske eksterminacije iskusio najviše i najbolnije židovski narod.

I upravo s tih i takvih pozicija, traumatičnog kolektivnog i povijesnog iskustva narod i etniciteta kojem pripada, a istodobno i kao članica PEN-a i ranije istaknuta suradnica HHO-a (Hrvatski helsinški odbor) posvećena zaštiti ljudskih prava i u najtežim i najbolnijim trenucima suvremene hrvatske povijesti dizala je svoj glas protiv svake vrste nepravde, jasno i otvoreno zagovarajući potrebu dijaloga među sukobljenim stranama kao neku vrstu kulturalne prevencije i pretpostavke njihovog boljeg međusobnog (spo)razumijevanja.

Tako je recimo kao spisateljica inicirala da se i u nas, u RH prevedu najistaknutije poetese (Zelda Schneurson i Lea Goldberg) novodobne izraelske literature, a i sama se istakla suradnjom s uglednom američkom zakladom Vizualna povijest-preživjeli svjedoci Holokausta (čiji je utemeljitelj glasoviti filmski redatelj Steven Spielberg) obavivši brojne razgovore s preživjelim žrtvama Holokausta za potrebe ”zvučne” arhive ove institucije i mogli bi tako još toliko toga nabrajati, ali i ovo je više nego dovoljno.

Usprkos svemu, Jasminka Domaš smogla je snaga, svjesna svih mogućih i dobrih i loših implikacija, pisati kako misli da mora i ”vremenima usprkos” oglasiti se temama koje smatra bitnim za sredinu u kojoj živi i djeluje, ali i za svoje stvaralaštvo.

Kako mi je napisala, u ”agendi” zbirke ”Planina svjetlosti” nadahnuto je obrazložila zašto se posvetila ”perzijskom” iskustvu i čini mi se kako je upravo sada i ovdje važno citirati barem dio teksta kojeg mi je poslala: ”Nema uzaludnog putovanja, bilo mi je važno doživjeti podneblje perzijskih filozofa i sufija. Putujući sam se oslanjala na knjigu poznatog francuskog filozofa, učenjaka i iranologa Henri Corbina, pod nazivom ”Grimizni anđeo” … Putujući primjenjivala sam veoma staru židovsku meditativnu tehniku hitbodedut koja znači biti vani, ali istovremeno biti duboko unutar sebe. Ona omogućuje da u nekoliko sekundi vidite puno više detalja nego što bi se na prvi pogled moglo činiti. Tako se utiskuju, oblikuju i urezuju u duhu prizori doživljenog. Tu zemlju neću pamtiti samo po ljepotama viđenog, po palačama ili perivojima, vodoskocima i kristalima, nego u prvom redu po ljubaznosti onih koje sam na putu srela. Samo nekoliko mjeseci kasnije buknuo je rat na Bliskom Istoku… Gotovo da nema vijesti a da slušamo o ubijanju, razaranju, naoružavanju. Mir se čini utopijom, ali ako ste vi taj mir, on nije utopija… Miru je imanentno razumijevanje, opraštanje sebi i drugima. Mir je život i njegova afirmacija. Pitanje je koliko je u svemu tomu važan glas pjesnika koji su očito i dalje čuđenje u svijetu…

Pisci, umjetnici općenito su graditelji, a pjesnici su oni koji i u pustinji svakodnevice pronalaze život. Oni se moraju kretati različitim pravcima u kozmosu kako bi prevladali linije prividnih odvojenosti. Tako je i moje putovanje u Iran bilo dokaz stvaranja ne samo unutar granica jedne zemlje, nego i izvan njezinih granica. Svatko će pjesme iščitati na svoj način; ja tu više ništa ne mogu učiniti, jer jednom kada je knjiga objavljena, ona počinje svoje putovanje, ispisujući svoju sudbinu vašim očima i dušama. I koliko će u vama biti svjetlosti, toliki će biti i plamen ove knjige”.

A to u punom smislu riječi naravno vrijedi i za upravo napisanu zbirku  ”Bog govori jidiš”. Razmišljajući kako prikazati poetsko pismo Jasminke Domaš ”uneseno” u njezinu najnoviju knjige i pri tomu listajući podeblju knjižurinu Israela Steinberga ”Jüdische Weisheit aus drei Jahrtausenden” (München, 1983.), pomogla mi je misao židovskog filozofa Moše ibn Ezre (1060. – 1139.), iz Granade koji je ustvrdio kako su ”oči vremena slijepe prema pravim vrijednostima”, jer ih treba znati ”uočiti i prepoznati”, budući da su ”knjige mudrosti i ljepote”, uvijek prošarane skrivenim biserjem riječi i to bi bila, čini mi se, zapravo najpreciznija ”odrednica” njezina svekolikog stvaralaštva.

Po-etika gđe. Domaš, iako nekako ”skrajnuta” izvan nacionalnog književnog mainstreama, itekako je prepoznata preko granica Hrvatske, njena su djela prevođena na engleski, njemački, talijanski, ruski, češki, hebrejski, slovenski jezik i daleko je više priznanja dobila na međunarodnoj sceni, nego u zemlji u kojoj je rođena i u kojoj stvara i živi, ali siguran sam: kako vrijeme prolazi njezina poezija (jednako tako i proza) sadržajno i značenjski blistat će sve jačem sjajem, jer riječi njezinih stihova nalik su nekakvom klatnu koje se slobodno njiše, pri tomu intenzivno, s razumijevanjem sve više dodirujući ”obje strane bitka; stranu mudrosti i  stranu ljepote”.

Međutim, kako vrijeme prolazi, čini mi se kako se sve više naginje na stranu mudrosti; pri čemu ne zapostavlja ni ljepotu koja i dalje ostaje neophodan, važan dio cjeline, ali sada više kao ukras, forma kojima se samo ”ojačava” suština izričaja.

Dakle, sve više ”strukturalno” podsjeća na Talmud, ima svoje originalno značenje, po(r)uku, učenje koje se manifestira posredovanjem alegorija i simbola, jer kako drukčije iskazati suprotnosti na kojima su sazdani svijet i čovjek, kako dohvatiti moć, dubinu i snagu misli koja živi podjednako ovostrano i onostrano, s tim da ”poetsko klatno”, iako se, kako sam već napomenuo, ”spušta” u (s)misao onostranog, u poeziji Jasminke Domaš ostaje poveznicom stvarnosti i snoviđenja, realnosti i imaginarnog.

Ili, kako je to analizirajući poetsku kozmogoniju gđe. Domaš, zaključila Šura Dumanić: ”S poezijom Jasminke Domaš zaranjamo u nepoznate, bolje reći neotkrivene dubine srca, a onda se propinjemo k udaljenim sferama duše… u mistično, skriveno i neizvjesno putovanje ka promjeni i rastu, duhovnom ispunjenju i sveobuhvatnosti svijeta. Ta nas poezija, najzad, vodi k istinskom rodnom tlu poezije – vjeri/duši, mistici, ljubavi… Stoga je ova poezija univerzalna, pripada svima koji su otvoreni za svijet ispred i iza zrcala”.

Filip David, danas jedan od vodećih srednjoeuropskih pisaca židovskih korijena u svojim književnim zapisima o (ne)stvorenom, pokušavajući objasniti pitanja i probleme židovskog identiteta tvrdi kako ”prava, autentična jevrejska kultura postoji uglavnom u dijaspori”. I odmah dodaje, kako je i sam svjestan kontradiktornosti ove konstatacije, ali kako ona upravo logično proizlazi iz ”prirode” židovskog identiteta, koji nije isključivo vjerski, nije dominantno zasnovan na jeziku i izmiče usko shvaćenom pojmu tradicije.

To je, kaže on ”maglovit pojam” i u dobroj je mjeri onim što ”drugi” misle, odnosno što ti ”drugi” prihvaćaju ili odbacuju. Židovska književnost u dijaspori pisana je na različitim jezicima, na jidišu, ladinu, dakle mješavinama različitih jezika koji su židovski, ali na jedan specifičan način, ipak u najvećoj je mjeri pisana na jezicima sredine u kojoj su Židovi živjeli ili i danas žive.

David nas podsjeća na poznatu studiju Sander Gilmanna u kojoj je pokazano zašto je jidiš (kao tradicionalan diskurs Židova srednje-istočne Europe) bio ”odbačen i prezren” podjednako kod svih onih Židova koji su govorili i pisali na njemačkom i hebrejskom, jer navodno ”nije posjedovao njihovu kulturnu vrijednost” i u tom je kontekstu pokušao i pojasniti položaj židovskog pisca u dijaspori kao neku vrstu prosvjeda protiv outsiderske pozicije koja mu se permanentno nameće.

A, ako se traže neke zajedničke odlike književnosti pisane jidišem, to je sklonost onostranom (na jidišu: yenewelt), uz obvezan, karakterističan crnohumorni ”dodatak”, nekakve ”pomjerene veselosti” koja je više izraz želje kako bi se nadvladalo očajanje, nego stvarna radost i(li) opijenost životom. To je ujedno bio i odraz povijesnih okolnosti (siromaštvo, pogromi, antisemitizam…) u kojima su svojedobno živjeli Židovi istočne i srednje Europe; tamošnje nacionalne države su za njih bile ”tijesne”, nepravedne, ugnjetavačke i stoga je njihova nada bila okrenuta iščekivanju i mesijanskoj utopiji o čemu od 17. stoljeća svjedoče razni pokreti karizmatika, pa preko 18. i 19. stoljeća do pojave ”mistično opčinjavajućeg hasidizma”, zaključno s prosvjetiteljskom haskalom, u kojoj su hasidi jednu kabalističku doktrinu u cijelosti preokrenuli prema pojedincu i njegovom susretu s Bogom i tako je nastala jedna ”osobena” jidiš književnost utemeljena na stradanjima i progonima Židova, ”skopčana” s nekom vrstom humora kao vida otpora tegobnim i mučnim uvjetima života. Jer, kako je govorio M. L. Lilienblum (1843.-1910.) židovski prosvjetitelj iz Odese: ”U egzilu ne pripadamo sebi, ne pripada nam ni naš život, naš imetak, čak ni naša djeca” , a još prije njega Jehuda Löw Pinsker (1821.-1891.), također iz Odese, kao preteča cionizma je u svojim propovijedima naglašavao: ”Židov nije dijete svoje zemlje u kojoj se rodio, on je uvijek i to u apsolutnom smislu, sumnjivi stranac na kojeg se u najmanju ruku gleda s podozrenjem”.

Naravno, nisu to bile ”originalne” teze, o njima se daleko prije ”razglabalo” i u ”učenjima otaca” (Pirkej Avot) i u ”istupima učenjaka” (Sof ́rim), ali one su bile ”pogonsko gorivo” svekolike kasnije jidiš kulture. I utoliko i kod Jasminke Domaš ”Bog govori jidiš”, jer ona je moderno, suvremeno dijete, te i takve kulture; istina ovo je poprilično pojednostavljena slika njezina kompleksnog i univerzalnog stvaralaštva, ali to namjerno činim, kako bih što je moguće više budućim čitateljima njezinih knjiga približio složenost autoričina lika i djela, odnosno pojasnio zašto je neizostavno vrijedi (pro)čitati.

Karakteristika jidiš literature sastoji su u umijeću da se jedna priča ”umota” u drugu priču, pa tako onda i u treću, pa sljedeću itd., kako bi se prožimale, ali zadržale isti okvir svih tih različitih priča. I stoga u moru knjiga koje bi valjalo pročitati, knjige Jasminke Domaš to neizostavno zaslužuju, jer ih krasi jedinstvenost; to su da ponovim knjige u kojima (i) ”Bog govori jidiš”.

Posvema ne u pravu autorica pogovora Ružica Aščić kada kaže da su pjesme gđe. Domaš ”proznog karaktera” i kako je svaka pjesma ujedno i jedna manja priča, u pravilu univerzalnog karaktera, ”gotovo nalik na bajku”, a često i snažnog simboličkog i identitetskog naboja s referencama na vlastiti prošlost, posebice putovanja, ali i emotivne odnose o kojima je kao prava dama suzdržana u izričaju i(li) daje tek samo ponešto naslutiti.

Pjesnički zapisi gđe. Domaš na neki su način i intimistički ”odbljesci svakodnevice” , dotiče se tema ljubavi, tuge i radosti života, vjere, pri čemu u gotovo svakoj pjesmi, nad njezinim stihovima ”visi Damoklov mač” tragične i tegobne židovske povijesti, u koju je, pretpostavljam utkana i njezina obiteljska saga, jer drama Holokausta kao da je genetski upisana u fizički i duhovni kod ”djece Izraela” i stoga nikoga ne bi trebalo posebno (za)čuditi zašto su teme progona i pogroma tako nenametljivo, a intenzivno prisutne i u njezinom stvaralaštvu.

Oduševljena poklonica ”pisane Riječi”, kao pripadnica ”naroda Knjige”, ona otvoreno, ne krijući svoje oduševljenje, bez straha da će joj neko prigovoriti kako se u vlastitom pisanju povodi za uzorima, navodi svoje ”literarne inspiracije”, odnosno posvećuje im pjesme, kako bi iskazala svoju zahvalnost Thomasu Stearnsu Eliotu (u istoimenoj ”poemi”), Franzu Kafki (”Zamak”), Marini Cvetajevoj (”Volšebnik”), Amosu Ozu (”A. Ozu, ljubavi i tmini”), Baruchu de Spinozi (”Amsterdam”); zapravo čitajući pjesme sabrane u ovoj zbirci, nametnula mi se misao kako bi ih valjalo podijeliti u dvije, istina usko povezane, ali ipak odvojene grupe.

U prvu bi svrstao pjesme u kojima dominiraju ”klasične”, prepoznatljive židovske teme u kojima se izravno ili aluzivno interpretira tegobna povijest židovskog stradanja, često ”oslonjene” na starozavjetne legende i ličnosti i njihove proročanske (ne)moći (”Zabluda”, ”Homburg”, ”Neder-Zavjet”, ”Dolazak”, ”Neprijatelj je već bio tu” itd.); dok bi drugu grupu činile one ”intimističkog karaktera” u kojima se očitava svekolika, gotovo barokna raskoš njezinih stihova, snažne emocije i iskrenost izričaja, kao i svojevrsna lepršava, ali ujedno i strogo filozofska upitanost (srećom bez ikakve patetike, jer gđa. Domaš je predobra i preiskusna poetesa, a da bi se dala ”uloviti” u tu staru, banalnu zamku) o (be)smislu vlastitog postojanja.

Iako živimo u svijetu koji nas užasava, spašava nas njegova veličanstvena ljepota u najrazličitijim formama i sadržajima i postupno nas, istina rijetke, vodi mudrosti, kako usprkos svim tim strašnim izazovima koji nas okružju (pre)živjeti.

U svojim tekstovima služi se onom tako moćnom, (ne)prikrivenom židovskom (samo)ironijom oplemenjenom mudrim, a opet ”vrckavim” humorom koji nam pomaže da se ipak možemo, barem donekle nositi s demonima koji nas opsjedaju izvan i unutar nas.

To je i odgovor na ”nepodnošljivu lakoću postojanja”, na specifičan, židovski način. Sjajan i efektan primjer su stihovi pjesme ”Meni nema pomoći”, ali ništa manje upečatljive su riječi ispisane u radovima kao što su: ”Moje najdraže cipele”, ”Priznanje”, ili ”Na kraju sve će biti dobro”.

U posebnu bi kategoriju svrstao dva uistinu maestralna pjesnička uratka Jasminke Domaš: ”Bog govori jidiš” i ”Camera obscura” koje u sebi nose antologijski potencijal. Odoljeti ću iskušenju i citirati tek pojedine stihove potonje, koja je bez ikakve sumnje nešto najbolje (na)pisano u suvremenoj povijesti hrvatske književnosti: ”Nasmiješi se. Ma znaš kako./ Onako…/ Nasmiješi se kao onaj koji je/ izdržao poraze i na kraju pobijedio./ Nasmiješi se kao da smrt ne postoji/ i kao da te nikada nisam ni na što nagovarao./ S očima punim svjetlosti uđi u cameru obscuru/ i tako nasmiješen zauvijek ostani”.

Sofisticiranog pjesničkog senzibiliteta, nekonvencionalna, inovativna, ali i tradicionalna, Jasminka je Domaš stvorila opus u kojem impresivno povezuje naizgled disonantne, a u suštini harmonično usklađene stvaralačke forme. S jedne nam strane otkriva metafizičke, ponekad čak nadrealističke elemente kojima naglašava vlastitu ”unutrašnju dinamiku” i ”emocionalnu varijabilnost”, ali sve to kroz specifičnu židovsku ikonografiju i emotivni, često melankoličan prosede, koji usprkos tomu nije lišen lepršave radosti života, jer kako je to davno zapisala, u nas već zaboravljena Desanka Maksimović, ”ljubav je najljepša dok se čeka”.

Životno i duhovno iskustvo gđe. Domaš obavijeno velovima sna i fantazije, u atmosferi između stvarnosti i iluzija, rezultiralo je knjigom za pamćenje, jer ”Bog govori jidiš” nije samo njezin autoportret, već i svojevrsna legitimacija duhovnosti i po-etičke originalnosti i misaonosti.

”Čovjek u snovima vidi svoje misli”, pisao je filozof i leksikograf Sa ́adja Gaon (892. – 942.), koji se proslavio u sporu protiv antitalmudističke sekte karaima, ali nas je i uputio kako se ostvariti kao cjelovito biće. U konkretnom slučaju gđe. Domaš govorimo o ženi, što valja posebno naglasiti, jer kao i svaka žena u svakodnevnom i poslovnom životu nailazi na niz prepreka koje mi muškarci ne možemo čak ni zamisliti. A, sučeljavajući u svojoj poeziji san i javu, patnju i želju, stvarnost i mogućnost(i), misaono i mistično, faktično i fiktivno, Jasminka Domaš je suvereno pokazala i potvrdila kako, s pravom, ne priznaje nikakve podijele. I stoga bih ovu ”priču” zaključio riječima, napisanim 1642. godine osobno mi dragog i važnog pjesnika Johna Donnea, kojima slavi pisanje i knjigu kao (s)misao života, a koje se u cijelosti mogu aplicirati i na Jasminku Domaš: All mankinde is of one Author, and is one volume; when one Man dies,one Chapter is not torne out of the book, but translated into better language; and every Chapter must be so translated; God emploies several translators; some pieces are translated by Age, some by sickeness, some by warre, some by iustice, but Gods hand is in every translation; and his hand shall binde up all our scattered leaves again, for that Librarie where every booke shall lie open to one another.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena
    •  Dok je laž norma, istina je nemoćna
    •  Demaskiranje Stepinca: Gorki talog naše prošlosti

> Svi tekstovi ovog autora